I. SučićRijeka nije presušila, ali treba novi život! Vrijeme je za veliki remont na svim razinama
.jpg.webp)
Vrijeme Čitanja: 8min | čet. 14.05.26. | 08:02
Poraz od Dinama nije bio samo izgubljeno finale Kupa, već alarm da je momčad Victora Sancheza došla do svojeg limita, a klub do točke nakon koje više nema smisla gurati po starom
Finale Hrvatskog nogometnog kupa. Ili, kako bi se po naški reklo, veliki nogometni praznik. Predivan sunačin dan u Slavoniji, nova i blistava Opus Arena, za upotpunjivanje čari velike utakmice malo i navijačkog 'drži me, držim te' obračuna na autocesti. Novi prvak protiv bivšeg, sudar dva najtrofejnija, najuređenija i, prilično je jasno, najozbiljnija hrvatska kluba. Barem u posljednjih 14 godina, kako je to naglasio Damir Mišković. Hajdukovci su se osjetili prozvani, iako se - neće baš svi smješteni južnije od Senja povjerovati u to - svijet ipak ne vrti oko njih. Predsjednik Rijeke samo je aludirao na razdoblje svojeg mandata na Kvarneru. Jer jedino o tome zapravo i može govoriti.
Dinamo kao favorit, Rijeka kao dark horse. Neutralni Jurica Radić u podcastu Žuti karton rekao je 65%-35% u korist Plavih. I bio je potpuno u pravu, s tim da je bio malo blagonaklon prema Fiumanima.
Fruk i Dantas predvodili su Riječane, a Beljo, Mišić, Livaković i ostatak plave svite (McKenna, Dominguez, Stojković, Vidović, a na klupi Hoxha, Bennacer, Lisica, Galešić...) nominalne domaćine. Očekivana je bila i premoć Dinamovih navijača na tribinama, zna se da u Slavoniji puno mjesta živi Dinamo. I osjetilo se to od prve minute.
Kako su Riječani, što zapravo i nije neka tajna, kvalitetom bili u deficitu, bilo je logično očekivati da će u jednoj utakmici pokušati nešto 'ušećeriti na prevaru'. Jer, upravo to i jest bit nogometa – kako pošteno prevariti protivnika. Vjerovali su Riječani da će njihov general pripremiti nekakvog Trojanskog konja, neko rješenje koje nitko drugi ne vidi. Na njihovu žalost, dogodilo se potpuno suprotno – nije bilo ničega. I Sanchez je, baš onda kada se od njega očekivala neka ideja, neka ludost koju samo on razumije, ostao nijem. Toliko nijem da ga je taktički nadigrao Mario Kovačević.
Iako, Kovačević zapravo nije napravio ništa spektakularno. S tim da kao čovjek s kvalitetnijim kadrom nije ni morao. Jedino čemu se mogao nadati bilo je da Sanchez neće 'sanchezovati', jer u pozicijskom nogometu Dinamu u Hrvatskoj malo tko može parirati. Ako itko.
No, pobijedio on u finalu ili ne, Sanchez je jako dobro znao da je hodajući mrtvac. I tu dolazimo do jednostavnog pitanja – kada ste posljednji put vidjeli nekoga da daje 100 posto sebe dok je na otkaznom roku? Dođe on svaki dan na posao, ali što točno radi za kompjutorom, to je teško reći. Upravo tu grešku, bez rukavica potvrđeni otkazni rok svojeg trenera, napravili su oni s vrha riječke piramide. I to ni ne pokušavaju sakriti.
Izjava Darka Raića-Sudara, sada već kultnog kimača glavom, pardon, sportskog direktora na Kvarneru, koji je prije utakmice rekao da čak ni trofej Sanchezu ne jamči ništa, ostat će zapamćena kao jedan od jačih komunikacijskih autogolova posljednjih godina. U stilu Gorana Rubila. Nema sumnje, bio je to retorički moment za anale Cicerona modernog doba na Kvarneru. Ave!
Iako, da stvar bude još zanimljivija, večer prije finala Rijekina delegacija je u Slavoniji lijepo feštala. Ukusna hrana, kvalitetno vino, tamburica koja takne u srce i ljude s mora... Baš super. Igrači nisu kalkulirali na terenu, vozili su onoliko brzo koliko im je mašina dopuštala, ali glavni vozač – Victor Sanchez – prekasno je mijenjao brzine. I to se lako vidjelo, Rijekin motor nije najbolje radio.
Finalnih 2-0 za Plave ne izgleda ružno na semaforu, ali dojam je bio skoro kao kad je Dinamo izgubio od Bayerna 9-2. Nije problem poraz, problem je što je Rijeka mogla primiti još toliko pogodaka bez da trepne, a od svojih šansi broje jedan (ni sami ne znaju kako se on tamo našao u tom trenutku) pokušaj Devetaka te - pazite sad ovo - opasan dribling Fruka. Nevjerojatno. Naravno da će biti onih koji će sami sebe uvjeravati u bolje nego što zaista jest: što bi bilo da Devetakov projektil nije završio na gredi, odnosno da je Pjaca bio precizniji na Alianz Areni kad je Dinamo bio jedan pogodak u minusu? Ništa, ali baš ništa. Jer, ovakav Dinamo bi u 99 od 100 utakmica napravio isto što i onakav Bayern protiv njih – lagano pobijedio.
Rijekina sezona? Neuspješna. I to je vrlo jednostavno za ocjeniti. No, ima onih koji će reći da je uspješna. Ako ćemo uspjeh gledati kroz naočale napravljene od euro-novčanica. Zaradilo se u Europi, ali osvojilo se nije ništa. Društvo navijača NK Koeficijent može biti zadovoljno, ali Rijeka nije ozbiljno obranila naslov, u finalu Kupa je pala bez ispaljenog metka, a ne treba zaboraviti ni europske šamare. Uostalom, u šampionskoj sezoni nije se zaboravilo na Olimpiju, pa se tako ni u ovoj 'drvenoj sezoni' ne bi smjelo nojevski žmiriti na Ludogorec, Shelbourne i Noah.
A sada, nakon ovog finala i posljednje važne utakmice u sezone, jedino preostalo pitanje je – što sad?
Floskule o 'jakom završetku sezone' objesite mačku o rep. Jedino je bitno da se nitko ne ozlijedi (naročito ne Fruk) i da se eventualno malo nabilda statistika onima koje će se pokušati prodati. A pokušat će se prodati gotovo svi.
Jer Rijeka je, realno gledajući, zrela za kompletan reset, za veliki rebuilding. I za novog trenera, ako smijemo pisati bez rukavica. Sanchez je imao dobrih momenata u ovoj sezoni, ali dosegao je svoj limit. I on je već neko vrijeme 'bivši'.
Igrački kadar? Radeljić će u Dinamo, Fruk se mora prodati, a dobar dio igrača koji bi mogao donijeti kakvu-takvu odštetu nije nezamjenjiv. Pavić je pokazao da je budućnost kluba, Dantasu treba dati ključeve momčadi u ruke, Bodetić je zaslužio priliku, Vignato je ozbiljna kvaliteta i potencijal, Adu-Adjei može postati next big thing, dok bi Barišić trebao postati novi lider Rijekine obrane. To su igrači na kojima se treba graditi budućnost. Rijeka nije presušila, ali treba neki novi život.
A isto vrijedi i za strukture iznad svlačionice. U Miškovićevu energiju, privrženost i znanje nema smisla sumnjati, ali ljudi kojima se okružio, a čiji je glavni talent klimanje glavom i izgovaranje “tako je, presidente”, možda bi ipak trebali proći ozbiljniji test. Da, lijepo njemu, još ljepše njima, ali Rijeka može puno više od ovoga, Rijeka mora puno više od ovoga što je pokazala u Osijeku.
Lidera, znaju to svi, ima. Ali, svježa krv postala je nužnost. I bez nje stvari će teško krenuti nabolje. Odnosno, neće.
Poraz od Dinama nije bio samo jedan loš dan u uredu, poraz od Dinama bio je pokazatelj da su neke stvari ispod Učke došle do kraja svojeg ciklusa. I zato reakcija ne smije doći sutra, na kraju prijelaznog roka ili “kad se pronađe bolje rješenje”. Reagirati treba odmah. Rijeka nije mrtva, daleko od toga, ali ako se nastavi živjeti na staroj slavi, starim odlukama i starim odnosima, vrlo brzo će postati klub koji više ne ide naprijed — nego samo preživljava.
A to je puno opasnije od jednog izgubljenog finala. Jer to je sve ono što je ova Rijeka svih ovih 14 godina nije.
.webp.webp.webp.webp.webp)
