Germanijak na duelu Koskija i Olma: Špalir, salve zvižduka i miris parizera u zraku

Sami ulazak u Vitoriju-Gasteiz nije dao naslutiti ništa što će se odigrati koji sat kasnije. Prilikom prolaska kraj hotela u kojem su bili igrači Barcelone, vidjeli smo kako je policija morala čuvati ulazak, jer se i staro i mlado sjatilo u nadi da će vidjeti neku od Flickovih vedeta. No, stadion je bio u potpunosti drugačija priča. Alaves je, nošen gromoglasnom podrškom, preko Diabatea minimalno slavio protiv novog prvaka Barcelone (1-0) i tako vjerojatno kupio ostanak u ligi, s obzirom na to da im slijede Oviedo i Rayo Vallecano.

Sve je to, ipak, u budućnosti i zadržimo se na Barceloni oko koje su mišljenja, dojma smo, podijeljena. Plavo-crveni dresovi bili su brojni u malom baskijskom gradiću i prolazili su bez ikakvih problema pa i u samom krugu stadiona. Možda je nekakav stav bio da vlada neko prešutno poštovanje između baskijske i katalonske strane, koje imaju slične političke agende, a koje idu kontra one državotvorne.

Alaves je, po već nekoj španjolskoj tradiciji, novom prvaku pružio špalir, a on je bio ispraćen salvom zvižduka s tribina i to ne samo s tribine onih najvjernijih, koji su, u nekom prilagođenom tonu, u svojoj verziji '50 nijansi plave'. Navijačke zastave, stolice, zastave.... Iako među njima ne postoji nikakvo rivalstvo, očito su razmišljanja kako pljesak u njihovom domu zaslužuju samo domaći. Osjetilo se i na stadionu da je upravo to bio vjetar u leđa Alavesu, koji je shvatio da može do skalpa nove najbolje momčadi La Lige.

Hrabar izlazak na teren, čvrsti niski blok i brza tranzicija te još brža retorika Baska u sjedalicama čije su riječi u pravilu bile upućene protivnicima. Najviše je tu 'nastradao' mladi Roony Bardghji koji je osjetio kako je on bio jedna od glavnih meta. Pripisat ćemo to mladosti, ali istu propusnicu nije dobio Lewandowski, koji je ostao bez udarca na gol, a velike zasluge za to idu Villi Koskiju!

Mladi Finac si je vjerojatno mislio: „Čuvao sam Puljića i Adu-Adjeija, tko je taj Lewandowski?“, pa onda i isporučio. A kad je on odradio svoj dio posla, Diabate je jednostavnom završnicom u sudačkoj nadoknadi postavio, ispostavilo se, konačan rezultat. Točnije, bila je 36 sekunda, a to je iz jednog razloga posebno bitno.

Naime, stadionom se očekivano prolomila pjesma i sreća, a ona je potrajala cijelih 24 sekunde. Kada je Jose Maria Sanchez Martinez, koji je, uzgred rečeno, odradio jednu utakmicu za sudske priručnike, odsvirao kraj, cijeli je Estadio de Mendizorroza najednom zašutio. Iako je situacija za stranca, poput potpisnika ovih redova, bila začuđujuća, lagani je povjetarac donio odgovor.

Stadion je u tom trenutku zamirisao kao kojekakva studentska nastamba visokog datuma u mjesecu. Prolomio se miris lokalne kobasice, parizera i senfa kroz tribine, a aluminijske su folije jedna za drugom proizvodile onaj svoj specifični zvuk. Osim kraja poluvremena, posljednji zvižduk suca Martineza označio je i da je vrijeme za obrok.

Bolje da umre selo nego običaji, a na španjolskim je stadionima to – sendvič. Kokice su bile rijedak prizor, o kikirikiju i nećemo, ali objed s kojim se inače dan započinje, bio je na apsolutno svakom koraku. A da se oni s tim nimalo ne šale, potvrdio nam je i prizor jednog navijača koji je sa svojim 'zidarskim' uratkom napola umotanim u foliju ušao u toalet. Higijena očito i ne igra neku posebnu ulogu...

Za drugi je dio Flick spremio Pedrija. Svatko s imalo nogometnog znanja i tko ga je gledao barem jednom, ne dvoji da je riječ o maestralnom igraču. Ali, prilika u utakmici gledati njega, kretnje, potezi s loptom, njegove ideje, utrčavanja... Teško je išta drugo reći osim da je poezija u pokretu te možda i najinteligentniji igrač današnjice.

S njim se Barcelona probudila, ali do svog pogotka nije došla. Svaki put kada su se približili i kada je izgledalo kao da bi obrana mogla popustiti, jedinstvo navijača dolazilo je do izražaja. Utakmicu je pohodilo 19.158 gledatelja, a više od 90 posto njih je urlalo i zviždalo do te mjere da se ni čovjek u žutom na terenu nije čuo. Oni koji, pak, nisu zviždali, možemo samo pretpostaviti da su vikali ne baš lijepe stvari na španjolskom. Preživio je Alaves, koji je to sa svojim navijačima na tribinama žestoko i proslavio.

Flickovi su momci požurili put tunela i pod okriljem noći, nestali iz kruga stadiona, ali ne prije nego što su ispraćeni pljeskom, koji je bio više provokativan nego čestitarski. Nas je put odveo ispod zapadne tribine, gdje se našlo još jedno znano HNL ime. Utakmicu je došao ispratiti i svježe slobodni trener, Oriol Riera. U kratkom je razgovoru otkrio kako mu je draža pobjeda Alavesa nego da je to bila Barcelona. O budućim planovima, pak, nije htio, već je rekao kako će se prvo odmoriti pa onda vidjeti što i kako dalje.

Za neke uobičajene norme, barem kada je u pitanju zapadni svijet, stadion se nalazi tek 10-ak minuta od centra grada. Očekivala se fešta jer ne uzima se Barceloni skalp svaki dan. No, umjesto ikakvog slavlja, muk. Sada nisu u pitanju bili sendviči, već završetak jednog i brzi početak drugog radnog dana. Reklo bi se kako su dečki na terenu svoj posao odradili, sad je i na njima kao navijačima da zapnu u nove pobjede.

Pogodak pogledajte OVDJE. (Arena sport)