Tomislav Marić za Germanijak: “Ako već netko skida moj rekord, neka to bude Harry Kane. Beljo? Zaslužio je Dalićev poziv"

U Bundesligi ista slika: Bayern uredno skuplja bodove, ostalima ostavlja mrvice i priču o “neizvjesnoj utrci” za neka druga proljeća. Devet bodova fore deset kola prije kraja zvuči kao naslov koji se već može naručiti. Sugeriraju to i naslovnice koje nude neku drugu priču. Onu u kojoj glavnu rolu nosi - Harry Kane. Pet godina nakon što je Robert Lewandowski skinuo velikog Gerda Müllera s 40 golova u jednoj sezoni, Englez je na ozbiljnom zadatku da i taj rekord pretvori u fusnotu.

S dva gola Borussiji Dortmund otišao je na okruglih 30 i usput ušao u odabrano društvo: tek je treći čovjek u povijesti Bundeslige koji je zabijao po dva gola u četiri ligaške utakmice zaredom. Prije njega to su uspjeli Lothar Emmerich, legendarni topnik Borussije, i naše gore list – Tomislav Marić, Wolfsburgov bomber iz sezone 2001. Idealna situacija da se potraži njegov broj i pita: je li vrijeme za oproštaj od rekorda?

“Ima Kane još tri, četiri rekorda za srušiti ove sezone, moj je prvi na redu. Vidjet ćemo”, smije se Tomislav Marić, čovjek kojeg su ovih dana prijatelji iz Njemačke zatrpali linkovima na vijesti o Englezu koji mu diše za vratom. Kaže, nije ni razmišljao o rekordu dok mu prijatelji nisu počeli slati isječke i podsjećati ga na Wolfsburgove dane kad je svaki vikend bio dan otvorenih vrata za protivničke golmane.

“Rekordi postoje da bi se rušili. Meni je to samo dobar povod da se sjetim tih dana u Wolfsburgu”, vraća Marić film unatrag 25 godina.

REUTERS/Fabrizio Bensch

“Bili smo u nekoj krizi, sjedio sam na klupi. Igramo protiv Borussije Mönchengladbach, uđem, zabijem jedan, dobijemo 3-1. Sljedeće kolo dva komada Hansu Rostocku, pa dva Bayernu...”

Do zimske pauze nanizao je još dvije dvostruke egzekucije, prvu protiv Bayera Leverkusena.

“Sjajna momčad, igrali su finale Lige prvaka. Čuva me moj pajdo Boris Živković, a ja mu utrpam dva komada”, smije se Marić.

“Poslije toga Schalke, opet dva. Tu sam izjednačio rekord za koji iskreno nisam ni znao da postoji. Tek poslije utakmice ljudi dolaze, čestitaju, govore Emmerich, povijest... Šteta što je to bilo zadnje kolo prije pauze, tko zna, da se nastavilo, možda bih otišao i gore.”

O Kaneu ima samo riječi hvale, bez zavisti, bez “ali”.

“Ma kompletan igrač, u svakom smislu. Tehnika sjajna, način na koji otvara prostor besprijekoran, odrađuje defenzivu, a usput je i pravi vođa momčadi. Što da ti kažem... Ako već netko mora skinuti taj rekord, neka bude takav napadač.”

Marić je naš rođen u Njemačkoj. U Heilbronnu. Otac Slavko iz Mostara, majka Dragica iz Širokog, nogometna obitelj po svim linijama. I brat Marijo bio je odličan nogometaš, zajedno su nosili dres Hrvatske. Dvaput je Marijo ulazio umjesto Tomislava, jednom su bili skupa na travnjaku – dovoljno za obiteljsku anegdotu koja se prepričava po kući.

Karijeru je slagao strpljivo: niželigaši, pa Stuttgart Kickers, Wolfsburg u kojem je napravio rekordnu seriju i zaradio status igrača kojeg se i danas sjećaju po golovima. Poslije su došli Borussia Mönchengladbach, japanska epizoda, povratak u Njemačku i završetak 2008. u Hoffenheimu, današnjem kandidatu za Ligu prvaka, dok se njegov Wolfsburg danas opasno naginje prema donjem domu.

REUTERS/Maryam Majd

“Ne znam što bih ti rekao... Čini mi se da su odustali od onog svog stila koji ih je godinama držao. Možda je vrijeme da se vrate korijenima”, analizira Marić pa nastavlja:

“Wolfsburg je uvijek bio radnička ekipa koja izbaci dvojicu, trojicu igrača prevage – Džeko, Misimović, Grafite – oni su radili razliku. Sad su malo zalutali, budžet im je ozbiljan, a pozicija na tablici ne prati tu ozbiljnost.”

Zbog starih veza srce mu, naravno, vuče prema tome da se Vukovi izvuku, ali nije da prodaje jeftine optimizme.

“Znaš, Heidenheim, St. Pauli, Mainz – to su klubovi koji su unaprijed znali da će se boriti za ostanak. Tako su se pripremali, takve igrače dovodili i s takvim pristupom ulaze u utakmice. Wolfsburg se pripremao za Ligu prvaka, a sada im je svaka utakmica malo finale. Jednostavno, nisu sto posto spremni za takve okolnosti, bit će im strašno teško da se izvuku. A opet, sve je to tu negdje, dvije pobjede i već si miran u sredini.”

Nakon igračke karijere živio je na relaciji Hrvatska – Njemačka, da bi se 2017. skrasio u Jastrebarskom, odakle je supruga. Trenerski put vodio ga je kroz Hoffenheim i akademiju Stuttgarta, jedno vrijeme i u stožer prve momčadi, samostalno je vodio DAC Dunajsku Stredu. Trenutno je trener u Dinamovoj školi. Vodi generaciju igrača rođenih 2010. a od studenoga je zadužen za individualni rad s napadačima. Upućeni će reći da u onom proljetnom boomu Diona Drene Belje ima dosta Marićeva potpisa, iako on sam odmah poteže ručnu.

“Za njegove dobre igre i golove najzaslužniji je on sam. Dobar je napadač, ima radnu etiku i sluša savjete. Isto kao i Bakrar, kao i Kulenović koji je otišao ove zime. Ja sam tu da im prenesem znanje i iskustvo kad god vrijeme dozvoli i sretan sam što mogu pomoći”, spušta loptu.

Na pitanje koliko Beljo još ima prostora samo odmahuje rukom.

“Bilo bi neozbiljno da sad licitiram postotke. Svaki igrač na svijetu ima prostor za napredak, uvijek ima nešto na čemu može raditi i usavršavati se. Bitno je da je toga svjestan i da se ne zadovolji trenutnim stanjem, nego da stalno traži nešto više.”

Tu u priču uvodi i svoje iskustvo s legendarnim Thomasom Hässlerom – lekcija iz radne etike koja vrijedi i za Kanea i za Belju.

Sanjin Strukic/Pixsell

“Hässler je bio baš jako ime, preko sto nastupa za Elf. S tim iskustvom i statusom nikad nije bježao od dodatnog rada. Imao sam 19 godina kad smo trenirali zajedno, nije bilo treninga da ne ostane još neko vrijeme na travnjaku – pa tuče slobodnjake, radi na tehnici, na detaljima. O tome ti pričam: čovjek koji je bio europski i svjetski prvak s Njemačkom, najbolji igrač Bundeslige i Serie A, nije se libio dodatno raditi na sebi. To je radna etika.”

Kad se opet vrati na Belju, brojke mu idu u prilog: dvadeset golova u sezoni i dojam da i dalje ima brzinu za još koji kat gore.

“Može još i više, ima sjajne vrline, a nije mu teško raditi na manama. Fantastično razumije igru, ima udarac, tehniku... Uvjeren sam da će biti sve bolji i po meni je zaslužio poziv Zlatka Dalića.”