Mirno more, kapetane

Da vam je netko prije 10 godina prstom pokazao na Wesa Morgana i rekao vam da će taj korpulentni branič biti kapetan momčadi koja će osvojiti naslov prvaka Engleske, a samim time biti i član Lige prvaka, rekli biste mu da je lud. Ipak, sve to se u konačnici dogodilo, (Captain) Mogran je ostvario i puno više nego li je to itko od njega očekivao te je sada, s 36 godina na leđima, shvatio kako je njegova karijera došla do svojeg kraja.

U karijeri je ostvario samo jedan transfer, onaj u Leicester u siječnu 2012. godine kad su ga Lisice dovele za otprilike milijun funti iz Nottingham Foresta. Pokazat će se nekoliko godina kasnije, da je to jedan od najboljih poslova u povijesti kluba, iako to 'nitko živ' ne bi rekao kad se posao zgotovio.

Nije Mogran zabijao kao Vardy, trčao kao Kante, driblao i asistirao kao Mahrez. Naravno, to se od njega ni ne očekuje, ali ono što je radio na genijalan način, u momčadi s toliko 'užarenih' glava, je to da ih je vodio na način kako to samo oni istinski kapetani rade. Nekom igraču trener pokloni kapetansku vrpcu jer mu je omiljen, netko ju dobije na ime, netko iz razloga jer je u klubu '100 godina', ali igrači poput Wesa Morgana... Oni se rode kao kapetani.

U toj kultnoj 15/16. sezoni Morgan je odigrao svih 38 utakmica, u svakoj je na terenu proveo 90 minuta, u svakoj je oko svoje lijeve ruke imao kapetansku vrpcu. Vodio je momčad primjerom, vodio je momčad kako to mnogi ne mogu. 3420 minuta, i to samo u Premier ligi... Nevjerojatno.

Nije bio najbrži, nije najbolje čitao igru, nije najbolje skakao, ali je usprkos svemu bio jedna konstanta i kamen temeljac one 'lude momčadi' za koju je, barem pred sam kraj prvenstva, navijao gotovo cijeli svijet.

Kako i neće?

Odred odbačenih, u koje praktički nitko nije vjerovao, koji su tu - samo da prežive sezonu, koji su tu kako bi 'na mišiće' izborili ostanak u ligi... Bez velikih ulaznih transfera, bez medijske pompe, bez ikakvih očekivanja... Da, oni su 'uzeli' Premier ligu.

Teško je ne biti romantičan glede te momčadi Leicestera, ali od stare slave se ne živi.

Nije Leicester ni danas loš, dapače, ali Morgan više nije isti igrač kao prije pet godina. Tu su i godine, igra ide konstantno prema naprijed, stoperi razarači polako odlaze u povijest. Istu onu povijest u koju će ubrzo i Captain Morgan.

Na kraju ove sezone reprezentativac Jamajke otići će u igračku mirovinu. Ne treba ni naglašavati, navijači zazivaju njegov ostanak u klubu (koji je i za očekivati), ali jedanko tako svojoj listi želja nadodali su i to da se Morganu pred King Power Stadionu izgradi spomenik.

I ne bi nas iznenadilo da ga dobije.

Igrači poput njega oni su koje navijači najviše vole. Čast driblerima, golgeterima, playmakerima, ali one istinske lidere... Nitko se s njima ne može mjeriti.

Baš kako je to i za očekivati, Morgan svoje umirovljenje nije javno potvrdio. The Times, koji je prvi izašao s ovom informacijom, dodao je kako branič ne želi skretati pozornost na sebe, što je na neki način još jedan pokazatelj njegove veličine. Pa tko bi mu zamjerio da sada, svega dva mjeseca prije 37. rođendana, želi i da se malo naslovnice pozabave njime, a ne uvijek nekim drugim, publici atraktivnijim igračima.

Ali, zato je on taj kapetan, zato je on taj lider, zato je on taj koji je držao kompas tog broda prepunog divljih Lisica koje su se u konačnici obranile svih nedaća i stigle do povijesnog naslova prvaka.

Jedinog naslova prvaka. Jedinog za Leicester, jedinog za Morgana. Jedinog, ali značajnijeg od stotinu drugih.