Marijan Brnčić za Germanijak: „Generacija 2000. bila je fantastična, a ovo što danas igra Rijeka je san svakog trenera“

Kada bismo pričali o najsveobuhvatnijim ličnostima u povijesti hrvatskog nogometa, ime i prezime Marijana Brnčića trebalo bi, bez ikakve dvojbe, biti pri samome vrhu te liste. Ovaj danas 83-godišnjak rodom iz Crikvenice još kao junior postao je standardni prvotimac Rijeke s kojom je igrao u najvišem rangu jugoslavenskog nogometa i preko koje je dohvatio status državnog reprezentativca. Potom je preko tadašnjeg prvoligaša Trešnjevke stigao u Dinamo u kojem je proveo tri sezone. Između ostalog i onu najslavniju, sezonu 1966./67. kada su zagrebački Plavi osvojili jedini hrvatski međunarodni nogometni trofej, Kup velesajamskih gradova.

Prouči cjelokupnu ponudu na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

U belgijskim klubovima (Waregemu i Kortrijku) proveo je šest sezona, nakon čega se počeo baviti trenerskim poslom, prvo u Kortrijku, da bi krajem sezone 1978./79. preuzeo matičnu Rijeku, nakon što je dotadašnji trener Rijeke, osvajač Kupa iz 1978., Dragutin Spasojević zaradio suspenziju. Brnčić je klupu Rijeke preuzeo prije polufinala Kupa u kojem je Rijeka na Marakani izbacila Crvenu zvezdu, a u finalu je igrala protiv prvaka države Partizana. Prva utakmica, pred 20 tisuća gledatelja na Kantridi završila je 2-1 pobjedom Rijeke, a uzvrat u Beogradu, pred 55 tisuća gledatelja, završen je bez pogodaka te je Brnčić tako Gradu koji teče donio drugi trofej Kupa u tada, treba priznati, dosta jačoj konkurenciji nego danas.

Osim što se za sve vijeke vjekova upisao u povijest Dinama i Rijeke, Brnčić je obilježio i najslavniji dio povijesti hrvatskog futsala. Naime, 1994. preuzeo je kormilo hrvatske futsalske reprezentacije koju je vodio na dva europska prvenstva (1999. i 2001.) te na, za sada, jedinom Svjetskom prvenstvu na kojem je Hrvatska nastupila – 2000. u Gvatemali.

Dakle, Brnčić je bio standardni prvotimac tri hrvatska prvoligaša, kao nogometaš osvojio je Kup velesajamskih gradova, kao trener Kup Jugoslavije s Rijekom, a potom je kao izbornik vodio Hrvatsku na jedinom njenom Svjetskom prvenstvu u futsalu.

Brnčić se nalazi u zasluženoj mirovini koju provodi živeći na relaciji Rijeka – Crikvenica u kojoj provodi ljetne mjesece.

"Zdravlje me, moram reći, dobro služi. Naravno, starost sa sobom uvijek donosi i neke tegobe, no to je dokaz da si živ", rekao nam je kroz smijeh i dalje vrlo pronicljivi Brnčić.

Za početak, zanimalo nas je kako to da je nogometna legenda u 90-tima preuzela vođenje futsalske reprezentacije?

„S obzirom na to da se futsal igra pod okriljem nogometnih saveza, na čelu reprezentacije morao je biti netko iz HNS-a. Reprezentaciju smo tada, zapravo, vodili Boris Durlen i ja. Durlen je tada, kao i danas, bio glavni čovjek u hrvatskom futsalu, a mene je, kao djelatnika HNS-a, predložio za mjesto izbornika“, rekao nam je Brnčić i nastavio o generaciji koju je odveo na za sada jedini Futsal Mundial na kojem je Hrvatska pobjedama nad Kostarikom i Australijom izborila drugi krug natjecanja u kojem je završila treća u skupini, ispred Nizozemske, ali iza kasnije zlatne Španjolske i brončanog Portugala.

„To je bila strašna generacija. Ne bih sada navodio imena igrača, da nekoga ne izostavim, ali kvaliteta je bila fantastična. U futsalu je vrlo važno da imate jake pojedince, koji mogu proći igrače jedan na jedan. Za tada mladu državu već je bio veliki uspjeh plasman na Svjetsko prvenstvo, a u samoj Gvatemali odigrali smo jako dobri turnir. Prošli smo prvi krug, a u drugom nas je poraz od Portugala udaljio od polufinala“.

Osim što je Hrvatska tada bila mlada država i futsal je, barem na institucionalnoj razini, tada bio mladi sport. S kakvim ste nadanjima otputovali u Gvatemalu, jeste li 'sanjali' da biste mogli ponoviti uspjeh nogometaša koji su dvije godine ranije na prvom Svjetskom nogometnom prvenstvu osvojili medalju?

„Tada nije bilo interneta i malo smo toga znali o ostalim sudionicima turnira. No, kako je futsal igra na malom prostoru, znali smo da južnoamerički i tehnički potkovani igrači igrači dolaze do izražaja. Išli smo u nepoznato, ali smo pretpostavljali o kakvim se selekcijama radi i kasnije ih proučavali na licu mjesta. Znali smo da imamo kvalitetu, ali i daće teško biti doći do medalje. Na kraju smo ostali na korak do polufinala“.

Svjetsko prvenstvo u Gvatemali bio je tek peti Mundijal u povijesti. Ovaj danas sve popularniji sport tada je bio u svojim povojima. Bilo je dosta različitih mišljenja u kojem bi se smjeru futsal trebao razvijati...

„Organizacija u Gvatemali je bila perfektna. No, kada već otvoreno govorimo o tim vremenima, moram vam nešto reći. Futsal je tada bio sport u razvoju i nakon svakog velikog natjecanja, ljudi iz FIFA-e i UEFA-e razgovarali su s izbornicima u kojem bi se smjeru ovaj sport trebao razvijati. S obzirom na to da dolazim iz 'velikog' nogometa, tada sam smatrao kako je igra 5+1 na pet-metarskim golovima naprednija od igre 4+1, jer se u igri s četiri igrača u polju ne može razviti kombinatorna igra kao s igračem više u polju. A to je po meni prava ljepota. Ta hrvatska futsalska reprezentacija iz 2000. igrala je zajedno i malonogometne 5+1 turnire i bila je strašno dominantna. Nisu se svi slagali s mojim mišljenjem, ali ja na to tako gledam“.

Kapetan Jelovčić: "Ugodno nas je iznenadila posjeta nekadašnjih reprezentativaca"

Mavrović za Germanijak: "Poljaci će dignuti sve na noge, igraju obranu na razini fanatizma, ali svjesni smo kakvu šansu imamo"

Bio je nogometni reprezentativac i zvijezda poljskog nogometa, a sada prijeti hrvatskoj futsal reprezentaciji

NAVIJAČI RIJEKE S PRAVOM SE MOGU NADATI TITULI

Kada smo već kontaktirali Brnčića da nam evocira nastup Hrvatske na Svjetskom prvenstvu u Gvatemali, nismo mogli ne iskoristiti priliku i upitati ga o borbi za duplu krunu između dva njegova bivša kluba, Rijeke i Dinama.

„Iako sam u dva navrata igrao u Dinamu, Rijeka je ipak moj klub. Svojevremeno sam bi jedan od rijetkih igrača koji je iz juniora postao prvotimac Rijeke, a onda i kao igrač Rijeke došao do reprezentacije Jugoslavije. Tako da je Rijeka za mene uvijek bila broj jedan“, rekao je Brnčić i nastavio o šansama Sopićeve momčadi.

„Rijeka danas igra nešto što je san svakog trenera, a to je da igraš lijepo, efikasno i da si još k tome prvi na ljestvici. To je čudesno. Ako gledamo isključivo individualnu kvalitetu, Dinamo je bolja ekipa. No, Rijeka je demantirala sve i navijači Rijeke s pravom se mogu nadati ne samo naslovu prvaka, nego i duploj kruni. Završnica nogometne sezone bit će jako interesantna, a prvenstvo će se, po meni, odlučiti u derbiju na Rujevici. Dinamo će u toj utakmici morati napasti jer mu igra samo pobjeda, a Rijekin stil igre je napadački. Ako dvoboj slučajno završi neriješeno, to opet ide u korist Rijeci“.

Dok je Brnčić bio igrač Rijeke, momčad s Kvarnera nalazila se u Prvoj jugoslavenskoj ligi. No, tada je malo tko mogao sanjati da će se Rijeka jednoga dana boriti za naslov prvaka.

„Da, no tadašnja jugoslavenska liga je neusporediva s današnjom hrvatskom. Ogromna je razlika u koncentraciji kvalitete. Kada vidite kakvi su to klubovi bili, pa to ti mozak stane! Kada sam ja igrao za Rijeku Jugoslavenska liga je bila treća najjača na svijetu. Mi smo se tada borili za ostanak, a to je samo po sebi bio nevjerojatan uspjeh“.

Unatoč tome, Rijeka je 1978. i 1979. osvojila dva uzastopna Kupa maršala Tita. Drugi trofej potpisao je upravo Brnčić, tada mladi trener, koji je u završnici sezone preuzeo Rijeku od suspendiranog Spasojevića.

„Nakon što sam preuzeo klupu pred nama su bila dva najteža protivnika. Crvena zvezda koju smo pobijedili u Beogradu i državni prvak Partizan u finalu. Znate li koji je to uspjeh, s jednom 'malom' Rijekom pobijediti Crvenu zvezdu i Partizan te u Beogradu osvojiti trofej? Iako je Rijeka tada imala odličnu momčad, bilo je nerealno da osvoji naslov prvaka države, no Kup je uvijek bio specifično natjecanje kojeg smo mi, eto, dvije godine u nizu uspjeli osvojiti“.

S izborničke karijere vratili smo se na trenersku, a sada se s trenerske vraćamo na igračku. Marijan Brnčić bio je član legendarne generacije Dinama koja je osvojila Kup velesajamskih gradova 1967., a značajnu rolu imao je u 3-0 pobjedi nad Juventusom u Maksimiru.

„U povijesti se pamte samo pobjednici. Ono što je Dinamo ostvario te sezone bilo je nevjerojatno, a pazite, Dinamo je tada godinama čekao na naslov prvaka države. Ne možeš osvojiti tako veliko natjecanje ako nemaš kvalitetnu momčad i ako ne igraš dobro. Dinamo je imao oboje. Teško je opisati riječima to osvajanje Kupa velesajamskih gradova. To je neopisivo, jedna sreća, zadovoljstvo. Potvrda jedne cijele generacije, potvrda Dinama“, rekao nam je za kraj ova svestrana persona hrvatskog nogometa, ali i futsala...