I. SučićStaro normalno
Vrijeme Čitanja: 5min | pon. 21.09.26. | 08:10
Matjaž Kek nadmudrio je Gonzala Garciju, Rijeka slavila u 110. Jadranskom derbiju s 3-0 i pokazala da se na Rujevicu vraćaju neke dobro poznate navike
Svi znaju za onu kultnu priču koju je ispričao Jorge Sampaoli, a tiče se posjeda lopte kao diferencijala u jednoj nogometnoj utakmici. Djevojka u baru, cjelonoćno šarmiranje i plaćanje pića, flert, smijeh, zabava... I onda drugi čovjek koji s tom djevojkom ide doma.
Ove nedjelje Hajduk je bio taj koji je gajio posjed, plaćao pića i šarmirao svojom idejom, lucidnošću i svestranošću, dok je Rijeka pričekala jedan, pa drugi, na kraju i onaj treći slabiji trenutak protivnika, uletjela za šank između dvije zainteresirane stranke pa onda djevojku, a samim time i pobjedu, odvela u svoje dvore. Déjà vu...
Prvi jutarnji sati na Kvarner dali su naslutiti predivan sunčani dan. Bilo je i vjetra, odnosno zraka kako kažu u tom dijelu Lijepe naše, s tim da nije puhalo u onoj mjeri da bi stvorilo nekakvu nelagodu. Lijepo ispunjene tribine, koje očito više nikada neće biti rasprodane zbog suludih cijena ulaznica koje su nepresušna tema, dok je protivnik bio onaj koji će napokon Rijeci i Riječanima dati odgovor koji ih je najviše zanimao: ova Rijeka, Kekova, ova 2.0 verzija koja je u svojoj ranoj fazi izgradnje... Je li to 'to' ili se već u rujnu na sezonu može početi gledati kao tranzicijsku?
Hajduk je došao u naletu. Gladan, mlad, motiviran i – iznimno samouvjeren. Prva Europa nakon zaboravili smo već koliko godina, odbacivanje modusa koji čini jednu figuru važnijom od svih ostalih članova momčadi te ozbiljno davanje prilike mladim igračima kojima prodajna vrijednost raste malim, ali sigurnim koracima. Hajduk dugo nije bio ovako 'zreo'.
Ali, Rijeku se uvijek nešto pita. Pogotovo na Rujevici.
Veliki taktički mastermind Gonzalo Garcia, koji oduševljava svojom selektivnom percepcijom ključnih trenutaka utakmice u kojima, nekim čudom, uvijek momčadi koje on vodi ispadnu žrtve, ovog je puta iskusni Matjaž Kek prošetao kroz taktičku školicu hrvatsko-slovenskog nogometa. Posjed? Samo dajte. Ali, nešto više od toga... To baš i neće ići.
Hajduku su igru vodili stoperi, a izuzev Dalissona, u međulinijama se nitko nije kretao. Obrambeno kako-tako, za Frukom bi vjerojatno otišli i do automobila, ali Raci i Marešić, inače korektni su build-up igrači, obrambeno, kad se od njih očekuje da rade onaj klasičan stoperski posao, uvijek nekako pogriješe. I to je drugima lako pročitati. Utakmica se odvila upravo onako kako je Kek sa svojim suradnicima zamislio, s tim da je ključan detalj da prvu veliku šansu protivnika 'preživiš', odnosno da svoju prvu ili drugu veliku priliku – zabiješ. I tako je i bilo.
A onda slijedi show. Kontroverze, drame, izuzeća... Svašta se 'ukralo i pokralo'. Možda nam je nešto promaknulo, ali što je to točno krivo u golu Rijeke za 1-0? Je li Dantas bio van igre dulje od minute? Jest. Je li se vratio u igru samoinicijativno? Nije. Je li krađa lopte bila čista, bez prekršaja? Jest. Je li situacija bila, onako, rubna? Jest i to. Ali, gospodo, pa to je nogomet! Nogomet je igra u kojoj je cilj nekoga natjerati na pogrešku i nekoga 'prevariti'. Za one koji prate košarku, dovoljno će biti reći José Alvarado. Onaj mali 'prevarant' koji se znao skrivati u kutu igrališta pa ukrasti loptu i lagano položiti za +2. Protivnici bi bili ljutiti, ali Alvarado nije napravio ništa krivo. Prevario ih je? Pa u tome i jest poanta! S tim da, važno je naglasiti i razlikovati, Dantas nije napravio ništa samoinicijativno. Ušao je kad su mu rekli da uđe u igru, a onda napravio sve što bi i svatko drugi u njegovoj koži. Uostalom, sjajno je na tu temu poentirao Matjaž Kek: što je trebao napraviti, trčati na kontra stranu, a ne napasti Racija iz mrtvog kuta? Ljudi, hajmo malo...
Kad su već tema sudačke odluke i treneri, fascinantno je to selektivno objašnjavanje nogometnih pravila od strane Garcije. Kaže, drugi gol je 50-50 uz konstataciju da je Fruk suparnika udario u testise. Sjajno zapažanje, uz jednu sitnicu koja se zaboravila spomenuti: Fruk je nehotično zakačio Fayeda nakon što prethodno na njemu nisu svirana, odokativno ćemo reći, tri do četiri prekršaja. Pa da se i ta tema završi.
No, stvarno svaka čast Splićanima, odnosno velikoj većini navijača Hajduka, koji su i dalje sposobni naglas izreći da oni na Rijeku ne gledaju kao derbi, da je njihov rival isključivo Dinamo i da se oni s Rijekom ne mogu i ne žele uspoređivati. Kad je riječ o HNL-u i onim suhoparnim brojevima, i jedni i drugi sada su na brojci 41 kad se priča o pobjedama, s tim da je gol-razlika na strani Rijeke 147-141. Nije derbi? Pa, hajmo ovako: u novijoj povijesti – stvarno nije. Jer, otkako je Mišković na čelu Rijeke odigrala su se 62 okršaja uz 34 pobjede Rijeke, 13 remija i 15 pobjeda Hajduka. Uz, notirat ćemo, i dva Rijekina naslova prvaka Hrvatske te jednu Hajdukovu ligašku fazu u Europi (KL) u odnosu na Rijekinih pet (četiri EL i jedna KL). I da, uz pet Rabuzinovih Sunaca koja griju Rijeku u odnosu na tri koja griju Split.
Ovog ponedjeljka, dakako, tekstove o 110. Jadranskom derbiju čitaju svi koji uživaju u čarima hrvatskog nogometa. Hajdukovci kao da sami sebi žele još malo utrljati sol u ranu, dok Riječani čitaju kako bi još jednom potvrdili ono što su ove nedjelje vidjeli na Rujevici – Rijeka je dobra. I Rijeka će biti dobra.
Matjaž Kek bio je mentalist ovog ogleda. I dežurnog taktičara uspio je školovati na najjednostavniji mogući način. Nije isto Slovenac i Španjolac, baš kao što nije isto ni trener pobjednik i netko tko će još morati puno raditi da dođe do prvog trofeja u trenerskoj karijeri.
Ove nedjelje nije pobijedila strast, energija, hir ili vatra. Ove nedjelje pobijedili su hladna glava, razumijevanje, odmjerenost i preciznost. A možda je sve to zapravo bilo i očekivano. Kad je Matjaž Kek posljednji put otišao iz HNL-a, u ljeto 2018. godine, svijet još nije znao za pandemiju. Nismo znali ni za lockdown, maske i stožere, a sintagma 'novo normalno' još nije bila dio svakodnevnog rječnika. Kek se osam godina kasnije vratio u neki sasvim drukčiji HNL, u drukčiju Rijeku i na drukčiju Rujevicu.
Ali, neke stvari, izgleda, ipak nije trebalo mijenjati. Rijeka protivniku dopušta da igra, da ima loptu, da plaća pića i šarmira. A onda na kraju večeri uzme ono zbog čega je došla. Za Matjaža Keka to nije ništa novo. To je samo povratak na – staro normalno.