T. NičotaČačićeva osveta
Vrijeme Čitanja: 4min | pon. 27.02.23. | 10:45
Dinamov trener čitavu se karijeru bori s negativnim stavom javnosti, a sad bi mogao postati najveći pobjednik Dinamove sezone i svega onoga što se događa u Maksimiru zadnjih mjeseci
Ante Čačić jedno nije uspio. Srušiti rekord, dostići najveću Dinamovu pobjedu nad Hajdukom otkad je Hrvatske, onih 5:0 u Kupu ostalo je nedostižno za jedan pogodak. Kod 4:0 procijenio je Čačić da ne treba ganjati rekorde, već odmoriti neke ključne igrače za Kup susret s Lokomotivom u srijedu, što je, naravno, potpuno legitimno. No, kad smo već kod tih 5:0 iz 2013. godine, sjetili smo se jednog detalja. Iako je Dinamo tada potpuno nadigrao Splićane, predsjednik Hajduka Marin Brbić prolazeći kroz mix zonu nije propustio priliku požaliti se na suđenje.
"Prije drugog gola sudac je dosudio aut za Dinamo, a lopta je trebala biti naša. I Dinamo je zabio, taj gol je usmjerio utakmicu. Možda bi završilo drugačije da je aut bio naš, kao što je trebao biti", izvukao je Brbić iz rukava neobičan alibi za poraz. Desetak godina kasnije Hajduk nije dobio pet komada u Maksimiru, ali ova četvorka ima možda i jači odjek. Jer, Hajduk je bio toliko nadigran, 'razbijen', toliko podređen u ovom derbiju da nitko u splitskim redovima ne može pronaći niti jedan sličan alibi za poraz. Nijedan aut, prekršaj ili krivu sudačku odluku koji su 'usmjerili utakmicu'. Dinamo je Bijele bacio na koljena igrom, golovima, pristupom, željom..., iza ovog trijumfa nema nijednog repa, nijednog 'što bi bilo kad bi bilo'. Kao rijetko kad Dinamo je očitao nogometnu lekciju rivalu s Poljuda i bacio ga u borbu s vlastitim problemima. A sebe gurnuo u njedra novog naslova prvaka, koji još samo teoretski može izmaknuti maksimirskoj družini.
Dinamov trener bio je nakon utakmice ozaren, nije krio zadovoljstvo, osjetio je, vjerojatno, i sam veliku sreću i svojevrsnu satisfakciju. U svakom neformalnom razgovoru, o čemu god se pričalo, Čačić će se u nekom trenutku uvijek vratiti na negativan stav javnosti koji ga prati čitavu karijeru, citirat će poneki tekst koji ga je pogodio u srce i nuditi protuargumente. Sjetit će se prvog mandata u Dinamu kad je u Maksimiru dočekan kao anonimac nedostojan Dinamove klupe, iako je iza njega bilo već 30-ak godina rada, provući će sve one kritike koje su ga pratile na izborničkoj klupi, od navijačkog bojkota, praznih i prijetnje izbacivanjem iz natjecanja, čuvenog 'dabogda sve izgubili', do poziva na ostavku i odlazak čak i kad je Hrvatska igrala najbolji nogomet na Euru u Francuskoj i nesretno ispala od budućeg prvaka Portugala.
Nije se puno taj stav javnosti promijenio niti u ovom mandatu, svaki krivi korak, loša partija ili rezultatski kiks, praćen je pozivima na odlazak, zvižducima s tribina, negativnim komentarima navijača društvenim mrežama. Ima, naravno, tu i Čačić svoj dio krivnje, često tvrodglav gard, izostanak samokritike ili pogrešan potez na samoj utakmici, ali ima nešto i u tome da Čačića javnost promatra u startu drugačijim očima nego neke njegove kolege i prethodnike u Dinamu i reprezentaciji, kredita nije imao nimalo, a sumnji i kritika je u izobilju. I zato se ova Dinamova sezona pretvara u malu Čačićevu osvetu. Koliko god ta riječ bila neprihvaltjiva u sportskog terminologiji, rezultati koje Čačić ima ove sezone pravi su odgovor na te sumnje i negativnosti. Utakmica protiv Hajduka bila je šlag na sve ono što je Dinamo pod Čačićem napravio ove sezone, od ulaska u Ligu prvaka i pobjede nad Chelseajem, do toga da već krajem veljače ima naslov prvaka u rukama. Nikad ranije, rijetko kad tako uvjerljivo.
Naravno, nije u toj priči sve idilično i bajno. Istina je da nisu svi igrači u svlačionici na jednakoj valnoj duljini s trenerom, njegove metode i ta tvrdoglavost nisu svima legli, istina je da neke igrače Čačić nije najbolje iskoristio, da je neke možda i prerano prekrižio, da kao sportski direktor nije odradio najkvalitetniji prijelazni rok. Može se raspravljati i o tome je li u Ligi prvaka, uz neke drugačije trenerske poteze i slušanje ideja senatora u momčadi, mogao Dinamo napraviti više, može se pričati o pojedinim taktičkim zamislima poput Ljubičića na boku, zašto igra ovaj a ne onaj, može netko i zaključiti da je kvaliteta u Dinamovoj svlačionici, jednostavno, tolika da igrač nekad i bez previše trenerovih savjeta mogu odigrati veliku utakmicu i pobijediti. Posebno kad su motivirani i s pravim pristupom.
No, kad se podvuče crta ispod svega toga, ipak Čačiću svatko treba priznati da je napravio velike stvari u ovih godinu dana. Stigao je u trenucima kad je Dinamu naslov bio upitan, kad su i sami igrači izgubili samopouzdanje i već se pomirili s gubitkom trofeja, a nešto manje od godinu dana kasnije, Dinamo je uvjerljiv prvak već u veljači, a Hajduk, najveći konkurent i vječni rival, u tri je navrata u Maksimiru dobio tri i više gola, uz to izgubio i dvoboj u Superkupu. S time da je u nedjelju potpuno poražen! A zasluge za to ipak pripadaju (i) Čačiću, 'osvetniku', koji na kritike, argumentirane ili neargumentirane odgovara rezultatima i igrom, velikim plusom na HNL ljestvici, Baturinom, Ivanušecom, Petkovićem, Ljubičićem, Špikićem... I na putu je da postane najveći pobjednik sezone i najveći pobjednik u košmaru koji se zadnjih mjeseci odvija u Maksimiru i oko njega. Momčad je ostala iznad tih ratova i podjela, dodala gas i pobjegla u pobjedu, pokazala se boljom i jačom kad je bilo najpotrebnije. A nešto je tu, priznat će i najveći kritičari, ipak i do trenera.
