ZORAN ČUTURA: Kupovina vremena

Stvarno je teško i zahtjevno išta suvislo napisati nakon ovih utakmica naših košarkaša u Zadru. Ako uzmemo dosadašnje četiri kvalifikacijske utakmice kao cjelinu, uzimajući u obzir omjer 1-3 uz tri domaće i jednu gostujuću tekmu, pa još uz (obnovljenu) spoznaju da nemamo ni igrača, ni igre, ni selekcije, ni ideje, a vjerojatno ni izbornika – to je očaj. A opet, uzimajući u obzir da je na kraju tog ciklusa stigla i jedna pobjeda nade, mora se konstatirati da je moglo biti još i gore. Ovako se podvlačenje crte odgađa za još četiri mjeseca, do idućeg kvalifikacijskog 'prozora'. U trećoj četvrtini protiv Rumunjske sam se u očaju primio za glavu i zavapio – slobodno me nazovite sebičnim - 'pa o čemu ću pisati idućih pet godina?!'. Ne zato što mislim da će naša košarka procvjetati nakon pet godina, nego zato što tada idem u mirovinu. Ako se zakoni ponovo ne promijene… Pobjeda protiv Nizozemske pokazala se, dakle, kao kupovina vremena, a moj komentar bit će poput posjeta nekompetentnom liječniku – znam postaviti dijagnozu, ali ne znam kako izliječiti bolest. Zapravo znam, ali bi liječenje pacijenta trajalo desetak godina, pa se time nema smisla baviti.

> SVE KOLUMNE ZORANA ČUTURE

No, dobro, idemo prvo o izborniku… Ivica Skelin je rekao da je 'njegov ciklus završio', a da nije rekao ni kako i zašto je u taj ciklus uopće ušao, ni zašto ga sad najedanput smatra završenim. Moram priznati da prilikom njegovog ustoličenja za izbornika nisam shvatio kako će reprezentaciju voditi samo četiri utakmice… Možda mi je nešto važno promaklo… Ili čovjek čeka odluku institucija Saveza, a svjestan je toga da je mogao/trebao odraditi bolji posao, pa je već sam sebe zamijenio nekim drugim. No, i on je između prvog i drugog 'prozora' neke stvari naučio, i nije mu se dogodio onakav 'gaf' kakav je učinio kad je u kamere kazao da je znao kako su Talijani bolji. Takve se stvari ne govore u kamere; mogu se kazati unutar četiri zida, ali u kamere ne. Pa makar se radilo o notornoj istini. Ovaj je put ostao u sferama političke korektnosti i puke diplomacije – i ima puno pravo na to. Nikad nećemo saznati bi li netko drugi na njegovom mjestu odradio bolji posao – ima sto alibija i objašnjenja – ali mi je bilo čudno vidjeti Jasmina Repešu na tribinama dok se na terenu igra utakmica protiv Rumunjske. Ako se ta prezentacija sa strane Hrvatske uopće može nazvati 'igranjem'. Štajaznam, valjda ću sa Skelinom jednog lijepog dana sjesti na kavu, pa ćemo se ispričati o njegovom izborničkom i mom gledateljskom iskustvu tijekom ovog odrađenog četveroutakmičnog (gle, izmislio sam novu riječ!) ciklusa. S tim da do javnosti – siguran sam – nikada neće doći njegove frustracije. A sigurno ih je bilo. I još ih ima. I bit će ih još neko vrijeme. Makar je upisao prvu izborničku pobjedu – u Zagrebu bi se reklo kako je 'skinuo junf' – nije imao previše razloga za slavlje.

No, dobro, idemo malo o igračima… Nije puna pomogla ona 'opća mobilizacija' koju sam spomenuo u prethodnom tekstu. Štoviše, rekao bih da je potpuno poremetila onu krhku hijerarhiju koja je bila uspostavljena u prethodnom 'prozoru'. Igrači koji su kvalitetom iznijeli prve dvije utakmice – Krušlin, Šakić i Planinić – potpuno su se izgubili protiv Rumunjske. Pa se nije znalo ni tko ni kako treba dobiti gustu završnicu protiv suparnika koji je tri dana nakon toga izgubio pedeset razlike protiv Italije. Pa se ni dalje ne zna tko bi trebali biti nositelji, a tko vodonoše u ovakvoj, okrnjenoj, reprezentaciji. Izbornikov problem? Nisam siguran, neke se stvari rješavaju isključivo kroz treninge i utakmice, i rješavaju ih isključivo igrači međusobno. A pobjedu protiv Nizozemske donijeli su Krušlin i Šakić… Iskočio je taj mali Uljarević poput zeca iz čarobnjakovog šešira. Što više govori o nekvaliteti konkurencije na poziciji organizatora u reprezentaciji – i košarci uopće – nego o tom mladcu samom. Uz dužno poštovanje, dečko jedini nije pokupio virus 'useritisa' koji hara reprezentacijom još tamo od gostovanja u Nizozemskoj. Možda je premlad, pa je time i imun na taj virus. Gledajte, sad se priča i još će se pričati o 19-godišnjem dečku koji ima prosječno petnaestak minuta igre u pretposljednjem regionalnom ligašu, i brojkama je učinkom pedeseti igrač domaće HT Premijer lige. Što je istovremeno dobro, jer se novo ime pojavilo za cirkulaciju u javnosti, i nije dobro jer je jako zavaravajuće i za njega samog i za reprezentaciju i košarku. Pa ajmo reći ovako – najbolji strijelac Rumunja u petak je bio Nandor Kuti, koji ima 21 godinu i nije se igrački maknuo iz matičnog Cluja. Ok? Shvatili?

Idemo još malo o igračima… Rumunji – vjerojatno ste primijetili – imaju naturaliziranog Amera u reprezentaciji. Izvjesnog Giordana Watsona, koji je profi karijeru počeo na Islandu – nema neki značajniji igrački CV. Šaltam tv programe – za Turke igra Bobby Dixon alias Ali Muhammed. Provjerim rezultate na netu – za Slovačku po prvi put igra Kyle Kuric. Naš se Savez opredijelio za nastupe bez naturaliziranih igrača, pa na poziciji organizatora igra (i) Mavra. Mučenik u pedeset minuta igre tijekom ove četiri utakmice nije uspio probaciti loptu kroz obruč iz igre… E, pa, je li bilo bolje očuvati nacionalni košarkaški ponos apriornim eliminiranjem naturaliziranja igrača, ili je bilo bolje imati nekog Watsona/Dixona/Kurica u reprezentaciji, pa time i pobjedu, a možda i dvije, više nakon četiri utakmice kvalifikacija? Ne nudim odgovor, samo postavljam pitanje.

Pa s više pitanja nego odgovora i privodim tekst kraju, ali lijepo sam vas upozorio na to u prvom pasusu. Srećom, do kraja klupske sezone bavit ćemo se isključivo domaćom i regionalnom – a i to će brzo završiti - košarkom, bez mogućnosti usporedbe s onim što se događa 'iza sedam mora i sedam gora'. Obrazi koji bride i crveni su od šamaranja brzo će se vratiti u normalno stanje.

(Foto: Pixsell)