Livaković za Germanijak: “Bez obzira tko igra i kojim sustavom - znamo da možemo!"

U Rusiji je bio treći vratar. Četiri godine kasnije popeo se do bronce kao junak Mundijala. I vratar kojem su nepravedno uzeli titulu najboljeg u rukavicama. Dominik Livaković je poput vina: što stariji, to bolji. I mirniji, sigurniji, zreliji... U danima prije Dallasa djeluje točno tako – sabrano, fokusirano, gotovo zadovoljno samim sobom i onim što ga čeka.

“Lijepo je ovdje. Uvjeti su odlični, možda malo ta sparina utječe, ali kako nama, tako i drugima. Nećemo se vaditi na takve detalje. Ljudi oko nas su srdačni, trude se i da tražim neki minus – ne bih ga mogao pronaći.”

Reprezentacija je odradila sve protokole, osmijehe i službene kadrove. Sada konačno ostaje – nogomet. I Engleska.

“To je normalno. Nismo svijet za sebe. Postoje stvari koje se moraju odraditi jer smo ovdje zbog nogometa, ali i zbog promocije Hrvatske. Zaista mi nikada nije bilo teško pokloniti vrijeme navijačima jer znam koliko im to znači.”

Dok govori, ispred hotela AKA stoji mala vojska fanova. Zastave, dresovi, mobiteli u zraku. Čekaju da se itko od Vatrenih pojavi na vratima.

“Bez navijača ne bi ništa imalo smisla. Nogomet se igra zbog onih na tribinama, onih ispred televizora i ako im mogu pokloniti par trenutaka svog vremena, zašto ne?”

Turska je, čini se, ostavila traga. I na karijeri i na karakteru. Vraćamo film unazad, na odluku koja je mnogima djelovala kao korak unatrag, a njemu je bila – jedini mogući put. Ozljeda, status u Feneru, Mundijal pred vratima, a on inzistira na povratku u Dinamo.

“Ne da nisam pogriješio, već je to bila jedina logična i normalna odluka. Vratio sam se u okolinu koju poznajem i u kojoj najbolje funkcioniram. U kojoj mogu dati cijelog sebe. Na kraju smo uzeli duplu krunu, a po to sam se i vratio. Bez toga ne bi imalo smisla.”

Pitanje se nameće samo od sebe: strah. Jer prvi mandat u Maksimiru je podigao ljestvicu do razine na kojoj se više ne gleda svaka obrana, nego svaka mrvica nesigurnosti.

“Ma ne. Čega bih se bojao? Vraćao sam se kući. Znao sam puno ljudi koje sam ostavio tamo i koji su me dočekali. Došli su i neki novi, u svlačionicu i u klub. No, od prvog razgovora s Bobanom i Kovačevićem – osjećao sam se kao i prije.”

Igor Kralj/Pixsell

Usporedbe su uvijek nezahvalne, ali neizbježne. Ostavio je Dinamo koji je ispisao povijest, uzeo mjeru Europi, izbacio granice i prokletstva iz Maksimira. Kakav je ovaj u koji se vratio?

“Ne znam je li Dinamo bio najveći u tom periodu, ali činjenica je da smo obilježili jednu eru. Pitanje je to s kojim su me suočili dečki u svlačionici, ali odgovor je negdje u zraku. Mi ne bismo onda uspjeli da nismo bili skupa nekoliko godina, da se nije stvorilo jezgro iz kojeg je krenula kemija. Naravno da je to teško danas jer smo svi svjesni kako nogomet tržišno funkcionira i da su klubovi poput Dinama osuđeni na prodaju kako bi držali takvu razinu, ali jasno da je osnovna stvar što duže zadržati momčad. To je temelj na kojem možeš graditi dobru priču.”

Ima li ovaj Dinamo taj potencijal?

“Apsolutno ima. Pa prvu sezonu nakon velikih promjena su dočekali proljeće u Europi. Iako je sustav drugačiji, treba proći onakvu skupinu. Pogledajte sva ta imena klubova. Dakle, temelji su dobri da se Dinamo može ponavljati, možda i otići korak dalje.”

S Livakovićem ili bez njega?

“Već sam rekao da to ovisi o puno faktora na koje ja i nemam neki utjecaj. Čeka se rasplet u Fenerbahçeu, izbori su tamo, ne znaju se niti uvjeti. Mislim da je još rano pričati o tim stvarima, ali Dinamo će uvijek biti opcija za mene. Dok god sam u nogometu – Maksimir je opcija. Vidjet ćemo.”

Klub ide u zagradu, reprezentacija izlazi u prvi plan. Prezent, ne perfekt ili futur. Mundijal je krenuo, Hrvatska otvara u srijedu u Dallasu.

“SP i reprezentacija su mi prioritet u ovom trenutku. Stvarno me ne brine ta klupska priča. Fokusiran sam na ovo i odlično se osjećam.”

Ove godine slaže se jubilej: deset godina u kockastom. Počelo je 2016., pripreme za Euro, ali bez ulaska na završni popis. Rusija, Doha, sada Amerika – isti dres, drugačije uloge.

“Logično je to. Godine idu, biologija čini svoje. Dolaze vrhunski mladi igrači, neki stariji odlaze i to je prirodan put. Evo, s nama je Stanišić koji ima odličnu sezonu. Prvi je bek u Bayernu. Svjetska klupska razina. Baturina se nametnuo igrama u Serie A, a baš je neki dan Erlić dobro rekao na pitanje o Vuškoviću. Misliš da nakon Gvardiola dugo neće biti takvoga, i onda se pojavi Luka. Igra zrelo, kao da je godinama na vrhunskoj razini. To je vrijednost ove Hrvatske.”

Igor Soban/Pixsell

Prvi put na velikom natjecanju Hrvatska dolazi s dva sustava. Klasična četvorka iza, i ona “nova” trojka koja je oku javnosti provjerena na američkoj turneji u ožujku.

“Izbornik i stožer su ti koji će odlučiti na koji način idemo u utakmicu. Mogu samo o nekom svom dojmu koji mi govori da smo na američkoj turneji u ožujku pokazali da možemo igrati s trojicom, da se snalazimo i da je to opcija na koju možemo ozbiljno računati na SP-u. Ma vidi, bez obzira što igramo i tko igra – znamo da možemo. I hoćemo. I to je ono najbitnije.”

Nekad je san bio samo – doći na veliko natjecanje. Livakovićeva generacija taj je prag razbila. Dvije medalje kasnije, mala Hrvatska se u globalnoj slici ponaša kao velesila. Što je sada minimum?

“Gledajte, mislim da je proći skupinu osnovni cilj. I velika stvar koja se očekuje od nas, pogotovo nakon sjajnih kvalifikacija. Dalje? Ne treba stvarati pritisak jer sve što smo napravili u Rusiji i Katru uvijek je bilo na način da smo gledali samo onu prvu ispred sebe. Korak po korak. Možda zvuči kao floskula, ali zaista je tako. I zato ne vidim smisao da me sada netko pita za Panamu i Ganu kada mi je jedino Engleska u mislima. Tako je i za ovo. Idemo proći skupinu, pa ćemo onda o dizanju ljestvica očekivanja. I naših i nacije.”

Dobro, Engleska onda. I Harry Kane.

“Dobri su! Pa pogledaj samo popis igrača koje su ostavili van reprezentacije. Nema Palmera i Fodena. Pa Maguire, Trent Alexander-Arnold, Morgan Gibbs... To su imena koja bi igrala u 90 posto ostalih nacija, a za njih nije bilo mjesta u Engleskoj. I to dovoljno govori samo za sebe i ono što nas čeka u Dallasu. Što se tiče Kanea, branio sam nekoliko puta protiv njega. Fenomenalan je bio u Tottenhamu, još je bolji u Bayernu. Dosta pričamo o njemu, analizirat ćemo ga dodatno s Mrmićem i Subašićem. No, više od suparnika, moramo se fokusirati na sebe. Ako ćemo mi biti pravi, onda se nešto i nas pita. Mi ulazimo u utakmicu kao drugi i treći s zadnja dva Mundijala i to ima svoju težinu. Nosimo silan respekt prema Engleskoj, jer je to jedino normalno, ali strah je nepoznat pojam.”

To stanje uma nije došlo preko noći. Gradilo se po tuđim stadionima i tuđim vremenskim zonama – u Rusiji, u Dohi, na Euru u Njemačkoj. Koliko se on promijenio?

“Ako me pitaš za motiv, ne oskudijevam niti najmanje s time. Imam ga na izvoz, baš kao i moji suigrači. I to nikada nije bilo niti će biti upitno. I ne, i opet to nije neka floskula. Teško mi je opisati nekome tko to nije prošao, što znači trenutak kada istrčiš pred pun stadion, kada čuješ ton Lijepe naše i staviš ruku na srce. Deseta mi je godina u reprezentaciji i još uvijek je isti osjećaj...”

U Dallasu bi ih trebalo biti osamdeset tisuća.

“Igrao sam na Wembleyju, u Dohi je bilo puno. U Turskoj možda manje, ali atmosfera koju tamo znaju napraviti je čudesna. Unatoč tome, nema pritiska. Mogu se fokusirati na ono što mi je zadatak.”

Za ulaznice je, kaže, bila “srednja jagma”. Njega će, ipak, gledati najvažniji.

“Supruga i djeca dolaze u Ameriku. Uvijek je poseban osjećaj igrati pred njima.”

Hasan Bratic/DPA

Ako sve bude po planu i zdravlju, u skupini bi mogao doći i do još jedne crte u statistici – najviše nastupa na Mundijalima među hrvatskim vratarima.

“Prvi je bio najbitniji. Nakon toga je sve nekako lakše. No, ponavljam, korak po korak. Prvo je Engleska.”

O zamjenama govori bez sujete, više kao stariji brat nego kao čovjek koji čuva poziciju.

“Kotarski i Pandur su zaslužili biti ovdje. Lijepo ih je imati pored sebe. Tjeraju te da ideš maksimalno svaki trening. Odlični su vratari i pred njima je lijepa karijera. Već sada su se realizirali, mogu samo naprijed.”

Na ovom Mundijalu i suci imaju svoje “upute za uporabu” vratara.

“Igrali smo zadnje dvije utakmice na taj način i ne mogu reći da se nešto posebno dogodilo. Malo više obratiš pažnju i to je to.”

U tom trenutku, mimo kadra, prolazi Luka Modrić. Četrdeset godina, a još uvijek izgleda kao da bi odradio i produžetke.

“Bit će da je to do zadarske županija. Opet nas ima i opet smo jaki”, smije se Livaković.

Na pitanje vidi li sebe s 40 između vratnica, kratka pauza. Pogled u stranu, pa osmijeh.

“Zašto ne? Ako ću se osjećati kao Zagorac, onda ću biti na golu.”