PREGLED SEZONE: Tko su pobjednici Premiershipa? Chelsea, Tottenham i dva neočekivana kluba

Suci diljem Europe u velikoj su većini po posljednji put ove sezone uputili momčadi prema svlačionicama. Uz još nekolicinu kup-finala i finala doigravanja (uglavnom za promociju), imamo dovoljno odmaka da započnemo s presjecima sezona u top 5 nogometnih liga Europe. Nekako je logično da krenemo s engleskim Premiershipom, globalno najkomercijalnijom i najpraćenijom nogometnom ligom. Ako ništa, onda radi vas koji ste cijelu sezonu uredni pripiti po povratku iz izlaska panično namještali svoje fantasy momčadi, par sati pred istek roka.

Prošle sezone vidjeli smo jednu od ljepših sportskih priča u novijoj eri, onu u kojoj je maleni David u liku Leicestera nanizao čitav niz Golijata i stigao do svog prvog naslova prvaka Engleske u povijesti. U doba supermomčadi, tržišne hiperinflacije i sve veće stratifikacije, njihova priča bila je nekakva utjeha romantičarima diljem svijeta da je takav podvig još moguć i pod najvećim reflektorima. No, uspjeh Leicestera dijelom se vezao i uz činjenicu da su tradicionalni kandidati za vrh tablice više ili manje ozbiljno podbacili. Ta priča je doduše prepotencirana od strane medija vezanih uz najveće klube, koji su tako pokušavali relativizirati situaciju i damage controlom prikazati da je čaša ipak polupuna u njihovom slučaju.

No, da se ne fokusiramo više na dešavanja od prošle sezone o kojoj je sve još onomad rečeno; ova nam je ponudila nešto uobičajeniji razvoj događaja, makar smo ponovno gledali itekako zanimljiv rasplet. Već je uoči početka sezone bilo jasno da će s priljevom tolike količine elitnih kontinentalnih trenera, bilo onih koji su već etablirani (Klopp, Pochettino), do ovih koji su se tek ove sezone ustoličili, poput Guardiole, Mourinha i Contea. Tek četiri mjesta garantiraju nastup u Ligi prvaka iduće sezone, a barem šest kandidata u startu pretendira na njih i uvelike svoje sezone definiraju plasmanom u najelitnije natjecanje. Dakle, (barem) dvojica su trebala biti gubitnici. Stoga ćemo ove preglede formirati na način da ćemo ponuditi pobjednike i gubitnike ovosezonskog Premiershipa kroz (više od) nekoliko točaka:

POBJEDNICI:

·         Chelsea: The Italian Job

Logično, red je da se krene s pobjednicima; i to ne bilo kakvim pobjednicima. Mnogo je bilo skepticizma oko angažmana Contea, jednog od najpodcijenjenijih trenera na velikoj sceni. Bilo je tu previše halabuke oko navodnih nesuglasica po pitanju transfer-budžeta s velikim gazdom Abramovičem, činjenice da Conte dolazi u za njega potpuno novo okruženje – u ligu koja je daleko kompetitivnija od Serie A i s potpuno drugačijim pristupom – gdje je i kulturološka razlika bila potencijalna tempirana bomba.

Conte je stigao u svlačionicu razorenu gotovo trogodišnjom povratničkom vladavinom Josea Mourinha koja se pretvorila u noćnu moru. Demoralizirana momčad lanjsku je sezonu završila na desetom mjestu, s čak trideset i jednim bodom manje od vodećeg Leicestera. Nakon čupavog starta u kojoj je u prvih šest kola upisao tri pobjede, dva poraza i remi, Conte je odlučio aktivirati ono što se nudilo kao krizno rješenje, ali s obzirom na prirodu pojačanja bilo i očekivano. Nakon poraza od Arsenala u rujnu (3:0) Conte je odlučio iskoristiti sposobnosti Davida Luiza i N'Gola Kantea, koji su plaćeni zajedno trećinu manje nego što je United platio Pogbu, gotovo u rangu transfera Martiala prošle sezone. Njih dvojica, uz Alonsa i novu ulogu Azpilicuete u sustavu s trojicom iza prometnula su se u otkriće sezone, dok su lani potpuno indisponirani Hazard i Costa, koji je uoči sezone bio na izlaznim vratima, ove sezone ponovno postali pivotalni dijelovi Conteovog Chelseaja.

Ishod je jasan. Četrdeset i tri boda više nego što su ubilježili prošle sezone, trideset pobjeda u trideset i osam susreta; dvadeset i šest golova više u mreži protivnika i dvadeset manje u svojoj – Chelsea ove sezone predstavlja definiciju pametno složene momčadi iz koje je izvučen maksimum. Međutim, osim neophodne dubine kadra potrebne za natjecanje u Europi iduće sezone, Chelsea mora pod svaku cijenu zadržati Contea. Dok je Conte i tijekom sezone romantično gledao nazad put Apenina, gdje mu je obitelj, sada je glavni posao Abramoviča uvjeriti i gospođu Elisabettu Conte da se s obitelji preseli u kišni London. Sve ostalo bio bi poligon za nove turbulencije, što bi nakon ovakve sezone bila prava katastrofa.

·         Tottenham i Liverpool: The Shape of Punk to Come

Mauricio Pocchetino i njegova karijera u Tottenhamu prometnula se u svojevrsni antipod tezi da u modernom nogometu treća sezona biva ona u kojoj stvari zbog današnje dinamike u i oko nogometa kao sporta uglavnom krenu nizbrdo. Međutim, njegov posao na White Hart Laneu raste predivno iz godine u godinu. Nakon što im je lani upravo Chelsea oduzeo sve šanse za titulom prvaka onim remijem na Stamford Bridgeu, ove sezone su im Bluesi upravo otrgnuli naslov fantastičnom sezonom. Naslov koji nikako ne bi bio nezaslužen ni da je pao u Tottenhamove ruke, dapače.

Rijetko se kada dogodi da se na kraju sezone vode polemike oko toga je li zaista estetski najbolja momčad osvojila ligu, ali upravo to imamo ove godine u Premiershipu. Pisali smo već o rađanju europske supersile u sjevernom Londonu; a od objave tog teksta Tottenham je odigrao još četiri utakmice. Fenomenalan niz stao je gostujućim porazom od West Hama, čime je Bilić gurnuo titulu u ruke Conteu, no u preostala tri susreta – protiv Manchester Uniteda, Leicestera i Hulla – Tottenham je zabio petnaest pogodaka i primio tri. Kroz rotaciju nekoliko sustava igre postali su najefikasnija momčad lige i istovremeno momčad s najmanje primljenih golova. Harry Kane je najbolji strijelac Premiershipa s 29 golova, a uz njega su još Son i Alli zabili preko deset golova ove sezone, dok je Eriksen na osam.  Ako postoji Bielsin ideal koji ne uključuje implementaciju kiborga u nogomet, to je ovaj Pocchetinov Tottenham, toliko moderan i izbalansiran u oba smjera, s najmlađim rosterom lige. Njihova budućnost tek dolazi, a unatoč restrikcijama u budžetu, bilo bi apsurdno da se ospu.

Njihov trend donekle prati i  Kloppov Liverpool, kojeg brojke ipak ne prate u tolikoj mjeri kao Pocchetina, ali Liverpool se nakon dvije sezone van Lige prvaka ponovno vraća pod svjetla velikih reflektora, makar i kroz kvalifikacije. Ipak, za razliku od Tottenhama, Liverpoola muče manjkavosti koje su ih koštale možda i direktnog plasmana ove sezone. U njima leži sjajan napadački potencijal u vidu trojca Mane – Firmino – Coutinho, ali svaki je od njih imao određeni period izbivanja ove sezone (Coutinho – Mane) i/ili pad forme (Firmino). Također, Klopp nije povlačio pravovremene rotacije oko „mekanog“ srca veznog reda, a njegova pojačanja u zadnjoj liniji koja su povlačila pitanja i po dolasku (Karius, Klavan, Matip) nisu dovela do nužne stabilizacije u zahtjevnom imperativu visoke linije koju Nijemac preferira. Štoviše, Karius i Klavan su s vremenom ispali iz prve ekipe, a sezonu su završili sa četrdeset i dva pogotka u svojoj mreži. Ipak, Liverpool je ispratio svoj trend rasta u prvoj pravoj Kloppovoj sezoni na Anfieldu. Prezentirali su itekako zapažene susrete protiv direktnih favorita za vrh ljestvice, koje nisu zasjenili ni kiksevi protiv momčadi iz donjeg dijela ljestvice. Liverpool je bez obzira na manjkavosti momčad s itekakvim potencijalom, koju će – samo da bude strpljenja – biti zadovoljstvo gledati kako raste i na najvišoj sceni pod Jurgenom Kloppom.

·         Bournemouth: Nije u šoldima sve

Čudi vas što su oni na trećem mjestu?

Prošle sezone su im svi predviđali ispadanje, pod mišlju da jednostavno momčad takve stature i takvog budžeta nema šanse preživjeti u okrutnom i konkurentnom svijetu etabliranih momčadi Premiershipa. Međutim, simpatični „prolaznici“ su nadživjeli Newcastle, Norwich i Aston Villu, ugodno se smjestivši pet bodova iznad crvene zone.

Mogli ste na našim stranicama čitati i priču o Eddieu Howeu, jednom od najtalentiranijih (ako ne i najtalentiraniji) mladi engleski trener, kojeg su tabloidni sportski mediji već prometnuli u novog izbornika engleske reprezentacije. Pred njim se stavio imperativ nadmašivanja prošlosezonskog rezultata, a on je i u tome, čak uza sve tegobe ove sezone, uspio.

Apetiti su na jugu porasli kada su ovog ljeta zagrabili u kasu, napunjenu budžetom Premiershipa, i doveli  osam novih imena. Djelovalo je kao da ih je Liverpool dobrano „zavaljao“, prodavši im rezervne bekove/krila Jordona Ibea i Brada Smitha za ukupno gotovo 22 milijuna eura, ali ako su na njima malo preolako potegnuli za računom, onda se može reći da su posudbe Arsenalovog „izgubljenog sina“ Jacka Wilsherea i Chelseajevog talentiranog i modernog stopera Nathana Akea bili pun pogodak. Wilshere je pronašao svoju staru formu, a nakon što je Chelsea povukao Akea, kako bi ga pokušavali ugurati u Conteov sustav s trojicom iza te ozljedom Calluma Wilsona, Bournemouth je posljedično upao u krizu.

Kriza koja je na kraju ispala samo plus za Howea. Bojali su se mnogi simpatizeri „Trešnjica“ kako će to sve skupa izgledati nakon što su kola krenula nizbrdo putem osam utakmica bez pobjede na proljeće, ali ovaj je uspio izvući momčad iz ponora, gdje su u mjesec dana od ruba zone ispadanja stigli do devetog mjesta, najboljeg plasmana u povijesti. Joshua King, „novi John Carew“, nadoknadio je loše trgovanje na tržištu transfera sa čak 16 golova uz njegovo ime, a zajedno u paru s Afobeom Bournemouth je stigao do 45% pobjeda.

Bournemouth zasigurno ima svojih manjkavosti, pogotovo na svoje loše dane kada se čini da su im prekidi jednostavno svjetska nepoznanica, ali su isto tako i izrazito homogena i karakterna ekipa. Oni čudesni povratci protiv Liverpoola (2:2, 4:3), pobjede nad Evertonom i Leicesterom te izboreni remiji protiv Arsenala i Manchester Uniteda govore dovoljno. Huddersfield i Brighton bi mogli itekako mnogo naučiti od njih za iduću sezonu.

·         Swansea: Labudovi još nisu otpjevali svoje

Sezona za „uzorne momke“ Premiershipa nije ni započela, a situacija kod velškog predstavnika već je bila trula.

Prodaja kluba s navijačkim dionicama američkom konzorciju, odlasci Ashleyja Williamsa i Andrea Ayewa i produživanje ugovora Talijanu Francescu Guidolinu, neuspjeli eksperiment (prožet mnoštvom ksenofobije) zvan Bob Bradley učinili su od omiljene ekipe neutralnim pratiteljima Premiershipa nakaradnu gomilu, nalik na abominaciju zvanu klupska maskota Cyril. Nakon što su Middlesbroughu dozvolili jedini put ove sezone da nekom zabiju više od tri gola u porazu 3:0 te domaćeg poraza 1:4 od West Hama na Boxing Day kolo poslije, Bob Bradley bio je bivši, a Swansea se činio – igrački i pozicijom na ljestvici – kao siguran putnik u Championship.

Paul Clement, engleski trener poznatiji po tome što je veći dio svoje trenerske karijere proveo kao pomoćnik, prvo Guusu Hiddinku u Chelseaju a zatim i Carlu Ancelottiju u Parizu, Madridu te Munchenu, uskočio je u novu solo-avanturu nakon neuspjeha u Derby Countyju i napravio pravo čudo. Zapravo, Clement je pokazao koliko je malo promjene zapravo trebalo; prekinuo je kontinuirane rošade sastava koje su bile trademark Bradleyjeve vladavine na klupi (tj. dok se ne bi s novinarima svađao oko svoje nogometne terminologije), dao je puno povjerenje veteranu Leonu Brittonu da okupi trupe u maniri Williamsa te izvukao najbolje iz Sigurdssona i ponajprije drugog veterana, Llorentea. Upravo je Clement usmjeravao igru na stvaranje dominacije u sredini, s pumpanjem centaršuteva na stasitog „dinosaura“ u napadu. Njegovih 15 golova, ponajprije oni Evertonu, Sunderlandu i West Bromwichu u posljednja tri spasonosna kola, vrijede dvostruko; pobjeda protiv Liverpoola (2:3) na Anfieldu u prvoj Clementovoj utakmici na klupi bila je predznak boljih dana.

Swansea se ove sezone uza sve probleme, kako na katu, tako uz aut liniju i na samom travnjaku, izvukao u zadnji čas. Clement je svakako zaslužio ovjerenje i za iduću sezonu, no pitanje je hoće li vodstvo kluba shvatiti kako je ovaj podvig bio vanserijski uspjeh; onakav kakav se ne ponavlja iz godine u godinu, čak ni u Hamburgu. Odvod je ponešto i proradio, ali voda se još uvijek diže do grla.

Piše: Juraj Vrdoljak

(Foto: Grafika/Screenshot)