La Roja nas je spustila na zemlju: Puno je tu rada pred Bilićem!

Limitirali su Hrvatsku u svim segmentima. A Vatreni, ruku na srce, nisu bili ni blizu “u crvenom”. Nije bilo one energije, želje i htijenja. I zato je rezultat u Sevilli upravo onakav kakav jest.

Jednostavno, Hrvatska trenutačno nije u istoj rečenici sa svjetskim prvacima. Nije nitko. A kada primiš pogodak u 70. sekundi, pa ti drugi utrpaju iz peterca, tada utakmica vrlo brzo prestane biti plan i postane gašenje požara.

Bilo je, naravno, i dobrih stvari. Nakon dvadesetak uvodnih minuta Hrvatska je barem pokazala da može disati pod pritiskom, iznijeti loptu i doći na polovicu domaćina bez da se za to traži posebno odobrenje španjolskog veznog reda. Plod toga bio je pogodak Diona Drene Belje nakon školski izvedenog centaršuta. Lijepa, čista akcija. Jedna od onih koje ti daju osjećaj da možda ipak postoji nekakav prolaz kroz taj španjolski labirint.

Ali Španjolska je odmah vratila stvari na tvorničke postavke.

Do kraja je to bila jednosmjerna ulica. Pitanje nije bilo hoće li Španjolci opet pogoditi, nego gdje će se zaustaviti. I nije to nikakva sramota. Ovakva Španjolska igra nogomet na razini na kojoj su mnogi suparnici tek statisti.

Da, cijela priprema padne u vodu kada primiš gol u prvom napadu na utakmici. Ali problem je što ni nakon toga Hrvatska nije izgledala kao momčad koja ima odgovor. Najave da ćemo se nametnuti željom, energijom, duelom, glavom na kopačku — ostale su više u kategoriji dobre namjere. Lopta ti ponekad vrati. Ali moraš joj prvo nešto ponuditi.

Sevilla je zaključena priča, a iz nje ostaje poprilično materijala za analizu. I to ne onog ugodnog. Prekidi su i dalje rak-rana ovih Vatrenih. Unatoč angažmanu stručnjaka koji bi trebao donijeti red, organizaciju i barem privid kontrole, Hrvatska i dalje na takve situacije reagira kao kada u zgradi nestane struje; svi znaju da se nešto događa, ali nitko ne zna što točno treba napraviti.

Obrana je neorganizirana, a napredak se ne vidi dovoljno jasno. Još je veći problem što zadnja linija nema kontinuitet ni standardnost. Ideja da Joško Gvardiol i Luka Vušković postanu stoperski tandem budućnosti trajala je otprilike koliko i utakmica Pragu. Nakon toga opet smo u potrazi za novim odgovorima i kombinacijama. Dobro, guralo se Gvardiola na Yamala, ima tu logike ali zašto onda Pongračić a ne Vušković?

Ipak, Sevilla je donijela i jedan konkretan plus: Dion Drena Beljo pokazao je da pripada ovom društvu.

Na treninzima je izgledao dobro, izborio je nagradu, a u Sevilli ju je i opravdao. Zabio je prvijenac, ali možda je još važnije što je pokazao da može zadržati loptu. To je bila jasna intencija Slavena Bilića — imati napadača koji neće biti samo čovjek na kraju akcije, nego i točka oslonca kad trebaš izaći iz pritiska.

Beljo je probio i onu psihološku barijeru prvog gola u dresu Hrvatske. Nakon toga je sve lakše. Zaključak je jednostavan: Španjolska je Hrvatsku spustila na zemlju. Bez drame, bez velikih riječi i bez potrebe da se dodatno dokazuje. Pokazala je razliku u tempu, tehnici, organizaciji i razini sigurnosti s loptom.

Pokazala je i elemente na kojima će Slaven Bilić morati jahati: prekide, organizaciju obrane, jasniju hijerarhiju u zadnjoj liniji te igru pod pritiskom. Rezultat jest neugodan, ali je, s obzirom na sliku utakmice, na kraju i prihvatljiv.

Jer ovakva Španjolska kad joj se otvori prostor i kad joj dopustiš da uhvati ritam, može svakoga — nogometno unakaziti. A to ipak nije bio slučaj sinoć u Sevilli.