.jpg.webp)
.jpg.webp)
H. KlarićDijamant koji na milijun načina sjaji
.jpg.webp)
Vrijeme Čitanja: 4min | sub. 03.10.26. | 08:03
U nekom paralelnom svemiru, BiH jednog dana u teoriji možda i bude imala boljeg igrača od Džeke, ali bolju osobu i lidera sigurno neće nikada
Mitski je status dosegnula ona objava Didiera Drogbe 2005. godine, nakon što se Obala Bjelokosti kvalificirala na Svjetsko prvenstvo u Njemačkoj, u kojoj je legendarni napadač Chelseaja apelirao i na kraju uspješno završio građanski rat koji je zemljom bijesnio više od tri godine. Ne dao Bog da se takvo zlo ikad više igdje ponovi. No, ta je situacija pokazala koliku moć mogu imati idoli nacije u kopačkama.
S druge strane naše granice, zadnjih se dana i tjedana odvija (srećom) samo borba za stolicu. I ako ste tu, možemo laički pretpostaviti da vas ne zanimaju ni HDZ, SNSD, SDA niti bilo koji od mogućih predstavnika naroda i narodnosti, a koji se ni sami ne mogu ispratiti. I na sreću svih nas, sva je ta priča barem na koji sat utrnula – a razlog nosi ime Edin Džeko.
Najbolji igrač u povijesti BiH nije morao ništa niti pokazati niti reći. Velikani su takvi, oni samo svojom pojavom ili, rekla bi današnja zlatna mladež, aurom osvoje prostor i učine ga ljepšim mjestom. A dijamant je u toliko navrata napravio upravo to.
Blasfemično je uopće govoriti o kvaliteti pojedinca koji je na leđima nosio broj 10 Manchester Cityja, koji je i u poznim godinama po talijanskim travnjacima zarađivao epitete ponajboljeg centarfora lige. Niti bismo otkrili toplu vodu niti bismo vam rekli nešto što ne znate. I iz današnje je perspektive lako o njemu govoriti kao takvom, kao o velikoj kvaliteti koja u dresu Zmajeva nikada neće biti nadmašena. No tko je tako mislio 2005. godine?
Samo dvije osobe. On sam, kao golobradi dječak od 19 godina, koji je u glavi imao samo san, i Jiri Plišek, koji je uvjerio Teplice da plate pola cijene koju je Dinamo platio za Tabinasa – 25 tisuća eura. Usti nad Labem je bio druga postaja i rijetko tko bi tu i pomislio i s Grbavice da je to bio loš posao. Štoviše, Željezničar je smatrao kako je dobio na lutriji. A koliko su samo u krivu bili…
Wolfsburg, Man City, Roma… I tako dalje, i tako bliže, je već priča s kojom je svjetina upoznata. Početak je taj koji je javnosti premalo puta izrečen. A i još nešto o čemu se premalo govori je kroz koliko je blato prošao u 19 godina najdražeg dresa da bi došao do tretmana kakav ima sada.
Bio je tu onaj bizarni crveni karton zbog skidanja hlačica Sokratisu 2016. godine, pa brojne izjave koje su nasmijavale javnost i postale dio meme kulture, a Džeko je oduvijek bio i ostao svoj. Narod to osjeti i zato je on uvijek bio kategorija za sebe. On je bio tu i kada su igrači odlazili pod druge skute pa u poznim godinama bio jedan od razloga zašto su igrači rođeni vani krenuli u suprotnom smjeru, prema dresu reprezentacije BiH.
On nije pričao kada nije trebalo, već je svojim djelima pokazao koliko je njemu nacionalni dres bitan. Priča koja je započela 2. lipnja 2007. godine na sarajevskom Koševu debijem i prvim pogotkom protiv Turske, svoj je krug zatvorila u Zenici.
Tijekom 19 godina reprezentativne karijere, 152 nastupa i 73 pogotka (plus onaj protiv Nigerije), Džeko je bio sinonim za nadu i preuzimanje odgovornosti u najtežim trenucima. Od maestralnih izvedbi protiv Belgije (2009.) i hattricka Lihtenštajnu (2012.), preko mitskog pogotka Francuzima na Stade de Franceu (2011.) i povijesnog gola Iranu na Svjetskom prvenstvu u Brazilu (2014.), pa sve do ključnih pogodaka u godinama u kojima je palicu trebao predati dalje, poput onog Rumunjskoj (2025.) i Walesu u dodatnim kvalifikacijama (2026.) koji je trasirao put prema drugom, povijesnom Mundijalu.
Posljednji put kada je stao pred medije, opet je sebe maknuo iz prvog plana. Mirovinu je planirao baš sada.
„Ovo je taman. Ne bih odlučio da mislim da nije to to. Ostaju mi u sjećanju ta dva Mundijala jer je to kruna karijere. Razmišljao sam kada sam najspremniji nakon Svjetskog prvenstva i dužeg odmora. Više iz tih nekih razloga kad da budem najspremniji da mogu pomoći, jer ovo nije revijalna utakmica. Jako je bitna i trebamo biti svi u formi.“
Kao pravi lider, svoj je posljednji medijski istup iskoristio kako bi zaštitio svog suigrača u napadu i zamolio javnost za podršku, a istovremeno se dirljivo oprostio od novinara i navijača.
„Zamolio bih vas malo da popustite Demirovića. Nije mu lako, tog momka moramo podržati svi zajedno jer je on bio jedan od ključnih igrača za odlazak za SP i bit će i u budućnosti u ekipi koja će sigurno biti sve bolja i bolja. Vama novinarima hvala, brzo prođe ovih 20 godina. Čuvajte ovu djecu, pazite ih i kad ne ide jer oni daju sve od sebe i vole BiH, što je najbitnije.“
Kada su sva svjetla pozornice uperena u njega, i nakon 20 godina, opet je ispao gospodin i pretpostavio svoj odlazak momčadi. Baš zato, naklonimo se još jednom istinski velikom nogometnom velemajstoru i izrazitoj ljudskoj veličini, onome koji, baš poput Drogbe s početka teksta, na svoja leđa može staviti sve njene stanovnike i biti jedna od rijetkih osoba u državi koja je univerzalno voljena.