Životni intervju Dina Rađe: Biramo živjeti kao psi, a Jugoslavija bi bila prvak do 2225. godine

Dino Rađa jedan je od onih ljudi koji nemaju zadršku. On će vam u lice reći sve što misli, a sviđa li se to onom tko stoji nasuprot njega ili ne, više nije njegova stvar.

Bez trunke razmišljanja, Rađa spada među 10 najboljih hrvatskih košarkaša svih vremena. Uostalom, nije slučajno član Hall of Famea...

Rađa danas radi kao predsjednik Stručnog savjeta za mušku košarku u HKS-u, a sad je odlučio dati veliki intervju za srpski Nedeljnik. Doduše, isti možete pronaći u tiskanom izdanju.

O svemu je pričao. Ono što ga pitaju, on odgovori. Takav je. Ima svoje mišljenje, iza svoje riječi stoji i njemu je to dosta.

Naravno, to znaju i drugi, pa tako s Rađom priča nerijetko ode u neke ’ne sportske’ vode. Intervju je započeo – a čime drugim – nego ratom, nacionalizmom, antivakserima...

Bio je odrješit, a posebno su zazvonile njegove riječi da biramo živjeti kao psi, a ne ljudi te da ga zapravo to ubija.

O ratu i nacionalizmu

Jasno vam je koja pitanja i kronoški i logički slijede...

Jasno mi je i imam ti spreman odgovor koji važi za svako to pitanje. Boli me k*** više za rat. Za četnike i ustaše, za antivaksere i sve ljude ograničene pameti koji nam ne dopuštaju da živimo normalno. Zaboli me tko je prvi počeo, tko je više pogriješio. Odbijam sudjelovati u tim pričama, koje su samo hrana za idiote koji nemaju druge sreće nego da se mrze. Da mi je da vidim da se puste ljudi normalno živit. Sićan se ka da je bilo jučer, sedamdesetih godina je malo dražih gostiju bilo od Nijemaca. Ej, Nijemci sa kojima smo ratovali 25 godina ranije, bili su nam dragi gosti, a danas, 30 godina od rata ljudi i dalje hrane svoje duše tim pričama. Biramo da živimo ka psi, a ne ka ljudi. I to me ubija. Zato neću više govorit o tome.

O reprezentaciji Jugoslavije

Uvjeren sam, da se Jugoslavija nije raspala, da bi bila vječni europski prvak. Znači od 1989. do 2225. godine nam ne bi niko prismrdio. Utakmica sa Dream Teamom iz 1992.godine... Hm, mislim da bismo to izgubili. Mi smo u toj utakmici bili tanki za još pet-šest igrača koji bi se mogli isprsiti i suprotstaviti, ali mislim da ni svi zajedno kao Jugoslavija ne bismo dobili Dream Team. A sve ostale američke reprezentacije poslije, mislim da bi bilo na jednu loptu i da bi često odlazila na našu stranu. 

O srpskoj i hrvatskoj košarci

I to je u kategoriji onih pitanja za koja imam spreman isti odgovor. Ali reći ću da je to bila jedna velika glupost, jedan nesportski potez koji iz ove perspektive ne bih ponovio, ali je za to vrijeme i taj politički kontekst bio donekle i logičan.

Naravno da to nema veze sa razlikom u rezultatima. Kažu, Hrvatska nema playmakera? Pa što će ti playmaker, zašto ga baš moraš imati, igraj bez njega. Radi ono šta je radio Phill Jackson. Košarka je oduvijek, i prije Philla i svih drugih, bila igra trojice. Trojica igraju s loptom, ostala dvojica ometaju i odvlače pažnju. Može se igrati i dva na dva ili jedan na jedan, ali je osnova košarke u tri na tri. A ni Phillovi Bullsi nisu imali nekog playmakera.

Nije u tome stvar.

Božo mi je na isto ovo pitanje jednom odlično da odgovor. Reka mi je da bi za poraze koje mi u Hrvatskoj olako prihvaćao, u Srbiji netko ozbiljno naj..o i da igrači ne bi smjeli na ulicu izaći. U toj je vatri stvar. Ja je nikad osobno nisam izgubio, ni Sony kad igram s klincima.

O Jugoplastici

Košarka je sklona kreiranju fenomena. Zar nije Jugoplastika jedan od najvećih, a svakako posljednjih jugoslavenskih?

Je, bez dileme. Imam zanimljivu priču. Tokom snimanja čuvene serije "La casa de papel", nešto ne ide kako treba i direktor fotografije okuplja ekipu. Drži govor i kaže: "Ljudi, moramo biti malo kao Jugoplastika." Naravno, nitko osim Darka (Helsinki) i Luke (Marseille) ne zna što to znači, ali meni je to pokazatelj što je njemu Jugoplastika bila.

Sad kada je bila premijera pete sezone, odlučio sam da ga iznenadim. Otišao sam na premijeru i sjeo u drugi red. On je bija u prvom, odmah ispred mene. I kada se projekcija završila i svetla se upalila, vidio me je. Čovjek je imao da crkne od sriće. Poklonija sam mu žutu Jugoplastikinu majicu i on je pred par tisuća ljudi skinuo sve sa sebe, ostao go do pasa i obukao tu majicu. Eto kakav je fenomen Jugoplastika. Mi smo bili košarkaški Bitlsi.

*Veliki intervju sa Dinom Rađom možete pročitati u novom Nedeljniku