Saša Đorđević ljut zbog reprezentacije: Gospodo predsjednici, donesite odluku u korist košarke

Saša Đorđević sa svojim Bayernom ima odličnu sezonu. S omjerom 21-1 odmakao je pratiteljima u košarkaškoj Bundesligi, prije desetak dana osvojio je Kup, a u Eurocupu je ušao među osam najboljih, i u seriji protiv Unicsa – koja počinje već danas (utorak) -  traži prolazak među četiri. Ima li u toj priči ozbiljnih imperativa, kazat će nam sam Đorđević.

"Naravno da postoji određeni imperativ, kad radiš u klubu kao što je Bayern, svaka titula je sportski imperativ."

Dobro, to vjerojatno progovara igrač koji se naosvajao trofeja…

"Ne, kažem to i kao bivši igrač i kao trener. Cilj svake od ovih osam ekipa koje su ušle u završnicu Eurocupa je osvajanje natjecanja, na taj način su i momčadi slagane. Pa tako i naš… Uostalom, osvajanje Eurocupa znači i ulazak u Euroligu. Mi, istina, to možemo realizirati i na drugi način – osvajanjem nacionalnog prvenstva."

Bayern je veliko nogometno ime, tek u posljednjih desetak godina počeli su ozbiljno ulagati u košarku.

"Imamo istog predsjednika, ali smo različiti subjekti. Pa ipak, to ime nosi sa sobom i velike obaveze – kuda god dođemo tretirani samo kao veliki klub. Znaš, u Njemačkoj povijest znači puno, na gostovanjima kod drugih klubova vidio sam kako svi ponosno u dvoranama ističu zastave koje označavaju uspjehe. Ovaj Kup koji smo osvojili je bio prvi osvojeni Kup za klub nakon pedeset godina, to je ovdje jako važno."

> SVE KOLUMNE ZORANA ČUTURE

Malo o njemačkoj košarci i ligi općenito…

"U prvom redu je sve fantastično organizirano i ispraćeno – dvorane su pune, a svaka se utakmica prenosi na televiziji. Košarka koja se igra je brza, dinamična, atletska, agresivna. Klubovi imaju pravo na šest Amerikanaca, i to su sve uglavnom mladi igrači koji tek započinju međunarodne karijere, ambiciozni su i gladni uspjeha. U nedavnom razgovoru s iskusnim španjolskim trenerom Aitom, koji je došao u Albu, složili smo se oko toga da nedostaje 'čitanja' igre od strane igrača – nedostaju im velike utakmice i velika natjecanja. Fali im nešto individualne taktičke potkovanosti. Posljednju prvenstvenu utakmicu igrali smo kod Ludwigsburga, i oni su najbolji mogući primjer – trener Amerikanac, krcati američkim igračima, stalna agresija, stalno na rubu prekršaja, oni baš njeguju takav stil."

Ti ipak u momčadi imaš četiri igrača iz regije – Jovića, Mačvana, Lučića i Đedovića. Zbog lakšeg razumijevanja? Ne mislim na jezik.

"Upravo to, naši igrači bolje razumiju moje košarkaške ideje. Osim toga, nisu posvećeni vlastitoj statistici, ne traže odmah 'scoresheet', važniji im je rezultat ekipe od osobnog učinka. Takvu situaciju najbolje je iskoristio naš centar Booker, koji uz Mačvana igra sezonu karijere. Napokon igra s razumijevanjem."

Onaj prethodni tjedan bio si u zanimljivoj situaciji – odmah po osvajanju Kupa odjurio si na okupljanje reprezentacije Srbije. Nazvat ću to, za potrebe ovog teksta, 'sukobom interesa' zbog toga što igrače klubovi u pravilu ne puštaju da igraju u ovim kvalifikacijskim 'prozorima', a ti si to uredno odradio.

"Pa bio sam već trener reprezentacije kad sam ovdje potpisivao ugovor… No, bez velikog razumijevanja sa strane kluba – ne bi to bilo izvedivo. Osim toga, otišao sam s reprezentacijom miran, imam sigurnost, imam povjerenje u trenerski 'staff' koji je i bez mene odradio tih nekoliko dana u klubu. Postoji sustav, znao sam da se moje odsustvo neće osjetiti. Dugo smo zajedno, tu je i Bjedov…"

Pozdravi Gorana, molim te, dugo se nismo vidjeli. O tim reprezentativnim 'prozorima' razgovarali smo i prošlog ljeta, je li se što u međuvremenu promijenilo oko tvog negativnog stava?

"Koliko ja znam, svi uključeni imaju negativan stav oko ovakvog načina igranja kvalifikacija… Osim publike – pune dvorane potvrđuju da su navijači željni gledanja nacionalnih selekcija, pa čak i u ovako okrnjenim sastavima. Što je savršeno normalna stvar. Najveći problem ovog koncepta je u tome što se košarkaška hijerarhija mijenja na umjetni način. Najgore prolaze oni koji imaju najkvalitetnije igrače, pa im šest, deset ili trinaest igrača ne može igrati, najbolje prolaze oni koji su svi stalno zajedno jer nemaju igrača u NBA niti u Euroligi.  Hrvatska je odličan primjer – mala baza, i šest NBA igrača. Kad igraju Hrvatska i Rumunjska, Hrvatska bi trebala biti veliki favorit, ali kad se vidi tko igra za koju reprezentaciju – baš i nije tako."

Srbija ipak dobro prolazi, s 3-1 ste praktički već prošli dalje.

"Imali smo 1-1 u zadnjem 'prozoru', odigrali smo dobre utakmice s kojima sam zadovoljan uzimajući u obzir okolnosti. Nakon teške pobjede kod Austrije rekao sam da je to moja najznačajnija pobjeda kao trenera srpske reprezentacije, gledali su me kao da sam… pao s Marsa. Ali stvarno i mislim tako – to su novi igrači, u novim situacijama, velik pritisak je na njima, a nemaš ih vremena pripremiti."

Dobro, što i kako dalje? Mislim na te kvalifikacije.

"Rekao sam i prije, pa ću ponoviti: gospodo predsjednici košarkaških Saveza, sastanite se, sastančite koliko god treba, i donesite neku odluku koja će ići u korist ovog sporta!  Pitanje je kakav proizvod stavljamo na stol u ovakvim okolnostima, dajte nam priliku da idemo pred ljude s najboljim mogućim proizvodom. Ako se neka momčad zove 'reprezentacija' onda se valjda podrazumijeva da je to najbolja moguća nacionalna momčad. O tome, o tom proizvodu – vrlo vjerojatno – ovisi i status košarke u pojedinim državama, ovisi odaziv mladih ljudi tom sportu. Što si ti gledao kao mali?"

Ljubljanu 70', zlatnu medalju. Na crno-bijelom televizoru, sjećam se.

"Ja Manilu 78', isto zlato. Tada sam si rekao 'i ja to želim, želim igrati košarku'. Razumiješ o čemu pričam?"

Naravno da razumijem.

"Eto, među tim predsjednicima Saveza, osim onih važnih ljudi koje zovem 'političkim predsjednicima', ima i nekadašnjih velikih igrača, koji bi isto tako trebali razumjeti problematiku. Zato ovaj apel i upućujem u prvom redu na njihovu adresu."

(Foto: Pixsell)