vijest

0

Deset slika HNL-a: Čokoladica na benzinskoj, United colors of Gorica i "radovi u tijeku"...

02.06.2019 14:47 | Marko Vidalina

Ako ikad itko sagradi muzej HNL-a, u prostoriji koja će čuvati uspomenu na tek završenu sezonu stajat će slike Bjeličine šetnje, riječke trenerske izmjene sa skrivenim smiješkom, osječkog kaosa koji se zaboravlja prvim volejem, muka na poljudskom gradilištu sreće, goričke rapsodije upotpunjene s metlom... I još mnogo, mnogo toga!

Veličina slova A A A

Traka za kosu Frane Vitaića, zlatni uvojak Fuada Šašivarevića, zastavica Zorana Krečaka, štucna Borisa Pandže, u bočicu s plutenim čepom zapakirani eliksir mladosti Krune Rendulića, spomenar Spomenka Bošnjaka, toplomjer Bojana Vručine, bicikl Ante Aračića, dobitni listić Miljenka Mumleka... Kad bi netko nekad negdje odlučio otvoriti Muzej HNL-a, sve ovo bili bi izlošci koji bi se čuvali u posebnoj prostoriji, pod prigušenim svjetlom, s pažljivo određenom razine vlage i temperature, zbog svoje riječima neopisive važnosti dostupni samo određenom broju posjetitelja. Bili bi to artefakti jednog vremena koje traje, evo, već 28 godina.

Toliko je sezona HNL-a, lige koju jedni obožavaju opisivati podcjenjivačkim tonovima, a drugi je obožavaju. I točka. Zbog svih njenih nesavršenosti, zbog svega onoga što smo u njenih 28 imali prilike vidjeti i doživjeti. I zbog svega onoga što bi se moglo izložiti u jednom, zasad fiktivnom, muzeju nogometnih uspomena. U njemu bi se - nakon što se prođe pored kipa Vjerana Simunića u prirodnoj veličini i replike pištolja kojim je gazda Zadarkomerca Ante Jurjević mahao u poluvremenu utakmicu protiv Inkera, nakon što se prelista "Kratki pregled sudačkih pogrešaka" na 867 stranica - došlo do 28 prostorija s posebnom namjenom.

Svaka bi, recimo, bila posvećena po jednoj sezoni HNL-a. Svaka bi, recimo, bila opisana u deset slika koje bi visjele na zidu. U onoj prvoj bio bi ovjekovječeni Željko Adžić nakon prvoga gola u povijesti lige, možda i Ardian Kozniku nakon 12. gola u sezoni, koji mu je donio titulu najboljeg strijelca... Bilo bi tu, u svakoj sljedećoj prostoriji, još gomila uspomena i slika za vječnost. Igralište TŠK Topolovca snimljeno iz zraka, Ibrahim Duro koji s kosom ofarbanom u bijelo grli razdraganog Josu Bulata, igrači RNK Splita na farbanju lokalnih tunela kao uobičajenom teambuildingu prije treninga, portret Stjepana Spajića sa slavonskim šeširom i vragolastim osmijehom. Sve te slike pregledao bi prosječan nogometni fanatik prije nego što bi došao do muzejske sobe s natpisom "Sezona 2018/19".

Svaki klub i u toj bi prostoriji imao po jednu sliku, uokvirenu uspomenu koja bi u nekoliko poteza kistom najbolje opisala sezonu o kojoj je riječ. Sezonu broj 28, u kojoj su novi tereni, na kojima više nema blata i kaljuže, doveli do toga da se vrijeme efektivne igre produžilo za čak minutu i pol u prosjeku?! Sezonu u kojoj je liga ostala bez Matjaža Keka i Zorana Zekića, a dobila Goricu, debitanta koji je porušio sve rekorde. Sezonu u kojoj je Dinamo i jubilarni 20. put postao prvak države, u kojoj je Istra promijenila više trenera nego igrača, u kojoj je Rudeš praktički ispao iz lige tamo negdje početkom kolovoza... No ajmo redom. Od slike do slike, u imaginarnu šetnju muzejem koji će se jednom možda i izgraditi.  

Slika prva - Dinamovska
Ona na kojoj nema prvotimaca. A ima 25 bodova viška...

Na ovoj slici je Nenad Bjelica u prvom planu, samouvjereno i ponosno hoda mjesnim korzom dok mu se svi konkurenti miču s puta, svjesni da mu na put ne mogu stati ni pod razno. Iza njegovih leđa, jednako ponosno, koračaju Dino Perić, Sadegh Moharrami, Marko Lešković, Komnen Andrić, Danijel Zagorac, Mario Musa i ostali. Svi oni koji su, zapravo, i odveli Dinamo do naslova. Koji su "modri" osvojili, da podsjetimo, a 25 bodova više od prvog konkurenta! I učinili su to, pazite sad, s drugom momčadi.

Nije Bjelica volio da se "ekipu za HNL" naziva rezervistima, ali upravo tako je to izgledalo. Jer na ovoj slici su Dani Olmo, Arijan Ademi i ostatak udarnih snaga - onog društva koje je po cijeloj Europi "šamaralo" protivnike, čak i one velike, renomirane, ostvarujući pritom san dug gotovo pet desetljeća - u drugom planu, negdje u pozadini. Oni su svoje odrađivali četvrtkom, da bi nedjeljom palicu preuzimalo novih 11 igrača, kao konačnu potvrdu tezi koja se provlačila godinama.

"Dinamo je toliko jak da bi i s drugom momčadi hladno bio prvak", tvrdili su mnogi godinama, hraneći taj mit jačim ili slabijim argumentima.

Sad to više nije mit, ova sezona definitivan je dokaz da je Dinamo kvalitetom toliko pobjegao ostatku lige da doslovno s drugom momčadi može bez problema biti prvak države. Bjelica je koristio sve igrače, motivirao je "haenelovce" šansom da postanu "europljani" ako budu dovoljno dobri, a to je dovelo do toga da su se protivnici čak i nadali da će trener Dinama na njih poslati "prvotimce".

"Ovi iz druge postave uđu pa 'grizu' do maksimuma, još ti je gore protiv njih", govorilo je nekoliko trenera ove sezone, svjesni koliko je dobro upalila Bjeličina ideja.

Ovako, u ovakvom formatu, ispalo je da je Dinamo prvenstvo završio s 92 boda od mogućih 108, s prvenstvom riješenim već tamo negdje u veljači, laganog i sigurnog koraka, bez stresova i dvojbi. I sa zlatnim okvirom na muzejskoj slici koja opisuje "onu sezonu kad se B momčad prošetala ligom".

Slika druga - Riječka
Ona na kojoj Kek izlazi iz igre, a Bišćan ulazi sa smiješkom...

Ovdje je okvir srebrni, kakav i priliči drugoj momčadi prvenstva, a na slici je - zamjena. Sudac stoji uz rub terena, drži onaj mali semafor u desnoj ruci, a u lijevoj je papirić na kojem piše: "Izlazi Matjaž Kek, ulazi Igor Bišćan". Figurativan je to prikaz, jer treneri se ne mijenjaju kao igrači, ali teško je ovu sezonu bolje sažeti na jednom komadu platna. Pogotovo zato što su na ovoj slici, gore na tribinama, ljutiti navijači Rijeke, među kojima se neki primaju za glavu, čak i čupaju kosu, shvativši da će im trener postati čovjek kojeg, zbog nekakvog duga od prije 20 i nešto godina, ne mogu smisliti.

A Igor Bišćan, dok čeka da Matjaž Kek napusti teren,  na toj slici se smješka. Onako fakinski, kao da svima ovima s tribine želi poručiti: "Samo čekajte i vidjet ćete..." Jer čim je došao, čim je Kek onog nedjeljnog poslijepodneva na stadionu u Velikoj Gorici, nakon pet i pol godina, izgovorio ono "odlazim, nisam više trener Rijeke", Bišćan je znao što radi. I kakav ima plan. Doživljavao je usput i udarce, kako one s tribina, tako i povremene na samom terenu - onih 0-4 na Poljudu, priznat će i sam, posebno ga boli - ali ostao je vjeran svome putu. I svome načinu.

Na koncu, pokazalo se da je njegov način dobar način. Uvjerljivo je uzeo drugo mjesto, osvojio je i Kup, a sve to skupa je prilično dobar dokaz da, svim skeptičnim komentarima unatoč, ima života i nakon Keka...

Priča treća - Osječka
Ona na kojoj je automobil zabijen u benzinsku. A tu je i čokoladica...

Na ovoj slici je - kaos! Kao da je sam Pablo Picasso uzeo kist usred svoje psihodelične faze i počeo "mrljati"... Slika je to jedne benzinske postaje na izlazu iz Osijeka, slika je to luksuznog automobila namjerno zabijenog u nju, na kojoj je ovjekovječena i zaprepaštena djelatnica, ali i jedan plavokosi mladić koji jede čokoladicu. I u tu sliku, nema sumnje, stat će cijela sezona NK Osijeka.

U samom dnu te slike, donje desno, bit će i leđima okrenuti Zoran Zekić, kako odmahuje rukom u nevjerici, na odlasku s mjesta na kojem je tri i pol godine bio glavni i odgovorni... Umjetničkim imenom Pero Bombardero, s osobnom iskaznicom u kojoj piše Petar Bočkaj, junak naše priče uspio je učiniti da praktički zaboravimo na toliko važnu trenersku smjenu, na trenutak kad je čovjek koji je Osijek podigao s dna klupu prepustio Dinu Skenderu, najmlađem treneru u HNL-u ovog trenutka. Štoviše, Pero Bočkaj autor je možda i najpamtljivije slike iz ove sezone, jer riječ je o incidentu o kojem je pričao cijeli svijet.

- Čekaj malo, ovaj lik je, pijan kao zemlja, došao po čokoladicu na benzinsku, a kad mu je žena rekla da je zatvoreno, sjeo je u auto i zabio se u tu istu benzinsku, pa još na kraju i pobjegao?! Pa ovaj je luđi i od mene... - uzdahnuo je vjerojatno i Paul Gascoigne dok je ležao na jednom od svojih svakodnevnih odvikavanja od svega.

Nisu u Osijeku puno razmišljali, iste sekunde su ga izbacili iz kluba. Odlučno i autoritativno. Čvrsto i nepopustljivo. Toliko odlučno, autoritativno, čvrsto i nepopustljivo da je posljednji gol ove sezone za Osijek, u stilu Jamesa Rodrigueza, nepuna tri mjeseca nakon zlokobnog driblinga na benzinskoj, zabio, pogađate, Pero Bombardero...

Slika četvrta - Hajdučka
Ona na kojoj je prometna oznaka 'radovi u tijeku'...

Oho, evo i jednog crnog okvira na slici... Ajde, barem nema onog crnog flora, jer ipak je ovo sport, u kojem uvijek postoje nove prilike, ali teško će bilo koja druga boja bolje uokviriti još jednu lošu sezonu splitskoga kluba. A na njoj, na platnu, bit će preorani Poljud, kadar je to sličan onome nakon Ultre svakoga ljeta, koji jako dobro oslikava činjenicu da su na Poljudu "radovi u tijeku".

I nije Ultra slučajno u toj priči, jer Hajduk je sezonu završio na četvrtome mjestu, u europsku sezonu krenut će i prije nego što se osuši tinta na analizama svega što se događalo, a to znači da će u sezonu krenuti u Dugopolju. Za to vrijeme na Poljudu će se partijati, feštati, da bi se barem djelomično nadoknadila sva ona propuštena slavlja od 2005., kad je osvojen zadnji naslov, pa sve do danas.

"Kad će Hajduk biti prvak? Na to pitanje ne mogu odgovoriti", riječi su kojima se od sezone oprostio Siniša Orešćanin, treći trener Hajduka ove sezone.

I time zapravo potvrdio da su doista radovi u tijeku... Čovjek zvan Six ima ideju, to je očito, ima viziju i želju, ali tek će vrijeme pred nama pokazati koliko će se 46-godišnjak iz Sesvetskog Kraljevca uspjeti preživjeti u okruženju poljudskih turbulencija, koliko će Hajduk biti ozbiljan takmac Dinamu sljedeće sezone. Pronašao je način kako svakome biti neugodan, smislio je i kako promovirati veznog igrača Miju Caktaša u prvog strijelca lige, ali tek treba smisliti kako od Hajduka učiniti klub koji će se početi vraćati na staze koje je nekad kročio, u situaciju da se priče o HNL-u u sljedećim godina počinju pričati s uvodom tipa "bila je to neizvjesna borba za naslov prvaka do samoga kraja". Da, radovi su definitivno u tijeku...

Priča peta - Gorička
Ona kad se drugoligaš pojavi, pa pomete i protivnike i svlačionice

Ovdje je okvir - ružičasti. Na slici su sve sami osmjesi, a sve skupa izgleda kao vrhunska nogometna reklama za "United colours of Benetton". Tu je jedan Nizozemac indijskog porijekla, pa jedan dečko iz Ugande, jedan iz Ogulina, jedan iz Gruzije, jedan iz Senegala, jedan iz kvarta do, jedan iz Metkovića, jedan iz Vilniusa, jedan iz Buševca... I, u gornjem lijevom kutu slike, sitno i diskretno, stoji malo, zaokruženo slovo R. Rekorderi. Pa još i jedna mala metla negdje pri dnu, kao simbol neke nove vrijednosti koju je HNL dobio s ovim debitantom.

Gorica je, u to nema nikakve sumnje, uljepšala pogled na domaće nogometno nadmetanje. Klub je to koji je ušao u prvenstvo kao jedan od glavnih kandidata za ispadanje, a završio ga rekordnim učinkom što se debitanata tiče, s čudesnih 59 bodova i šansom za proboj u europska natjecanja koja je bila živa sve do posljednjeg poluvremena jedne sezone za pamćenje.

Šaroliko je i neobično društvo koje se okupilo u Gorici, ali takva je kombinacija dovela do najljepšeg osvježenja za svijet HNL-a. Koji je dobio klub čiji igrači su kvalitetni i uspješni, čiji trener Jakirović zasluži komplimente poput "oni su hrvatski Atletico Madrid", čiju politiku kroji uigrana kombinacija Litavca Nikoličiusa i Buševčanina Črnka, koji nema dugove i dubioze, koji proda igrača za gotovo tri milijuna eura nakon prve polovice prve prvoligaške sezone...

Klub je to koji je doveo i malo "Japana" na ove prostore, jer društvo je to koje pomete protivnika na terenu, a onda na kraju još i pomete svlačionicu, ostavi je u stanju u kakvom su je zatekli. Klub je to, također, koji je sam sebi visoko postavio letvicu ove prve sezone, pa će biti zanimljivo vidjeti mogu li ovakvu sezonu ponoviti i u 29. izdanju HNL-a. Ili je čak i nadmašiti?!

Slika šesta - Lokomotivična
Ona kad ne znaš kojim će kolosijekom krenuti ova lokomotiva...

Na ovoj će slici, iako možda pomalo banalno ovako na prvu, biti lokomotiva na raskršću. Ona lokomotiva s grba kluba s Kajzerice, prikazana kako je upravo stigla na mjesto gdje se tračnice račvaju, na kojem treba odabrati kamo dalje krenuti. Na putokazu za jedan od smjerova stoji mali grb Dinama, no kadar kaže da se taj kolosijek zatvara. Godinama se ova lokomotiva parkirala upravo tu, na mjesto na kojem se osjećala kao doma, sigurna i zaštićena, mijenjajući svoje kompozicije onako kako je odgovaralo glavnom strojovođi, čovjeku koji je trenutačno na "službenom putu" u jednoj susjednoj državi.

Puklo je, kažu priče iz nogometnih krugova, na Lovri Majeru. Idila koja je vladala između ova dva kluba navodno više i definitivno ne postoji, Lokomotiva je odlučila ići svojim putem, a u koliko je to mjeri istina, vidjet ćemo već ovoga ljeta. Kad krene raspodjela kadrova između Maksimira i Kajzerice, kad vidimo hoće li doista prestati preuska i neprirodna suradnja između dva kluba koji igraju u istom natjecanju. Ne bude li više pomoći iz Maksimira, i igračke i svake druge, počet će neka nova faza u povijesti "lokosa". Omladinska škola radi fantastično, ne zvuči toliko ludo ideja da bi Lokomotiva ubuduće mogla sama popunjavati svoj kadar, a konačnim odmakom od "starijeg brata" i cijela liga bi dobila na regularnosti. I smislu.

Slika sedma - Slavenska
Ona na kojoj je zabranjen svaki oblik uzrujavanja...

Ova slika je nekako manje uočljiva u muzejskoj prostoriji, s blijedim okvirom, bez boje, i pitoresknim podravskim krajolikom unutar okvira. Opuštajućim krajolikom, idealnom za izgraditi malu drvenu kućicu i maknuti se od svega i svih, u potrazi za mirom i spokojem. Bez neke izražene želje da ta kućica dobije drugi kat, ekskluzivni bazen u dvorištu ili skupocjeni kamin u dnevnom boravku. Bez ambicije da se jedna lijepa i ugodna građevina, daleko od gradske vreve, pretvori u nešto još veće, ljepše, važnije...

Upravo je takav dojam ostao nakon još jedne sezone u kojoj je Slaven Belupo bio stabilan prvoligaš. I ništa više, ali ni manje od toga. Daleko od borbe za Europu, spokojan od svih briga oko ostanka u ligi, na cesti na kojoj se vozi samo sredinom, ako treba i u leru. Proračun je bio ozbiljan, imena koja su stanovala u koprivničkoj svlačionici također, sve skupa nudilo je priliku da Slaven pokuša napraviti i nešto značajno, ali nije se dogodilo. Ni ove godine. Koprivnički klub, posložen i stabilan, kao takav je vrijednost hrvatskog nogometa, ali njegovi bi navijači vjerojatno voljeli da se s vremena na vrijeme nešto "zakuha", da Slaven izađe iz komforne zone, pokuša napraviti iskorak... A dotad, samo lagano.

Slika osma - Interovska
Ona na kojoj se jedna mala sedmica sudara s Khabibom...

U žutom okviru, s ponekom plavom linijom, smjestit će se slika koja obuhvaća sve ono što je napravio Inter iz Zaprešića. Ni tu neće biti iskrivljenih linija, neće biti previše umjetničkih sloboda, a konačni dojam bit će, onako... Nit' smrdi, nit' miriši. Već godinama je jedini cilj kluba iz Zaprešića ostati u ligi sa što manje stresa, a on je i ovoga puta ostvaren. Pa je cilj, valjda, ostvaren. Inter živi u nekim svojim realnim okvirima, nastojeći se realno i ponašati, a u sličnom stilu će se ta priča, prilično je izgledno, nastaviti i sljedeće sezone.

U kutu ove slike, na kojoj će prevladavati melankolični tonovi, nalazit će se i mala brojka 7, upotpunjena s debelim, masnim uskličnikom upozorenja. Odnosit će se to na onu "sedmicu" kojom je Inter počastila Rijeka, jednu od utakmica koje će u Zaprešiću željeti što brže zaboraviti... Bit će tu, opet negdje u kutu, u ovom ne osobito skladnom umjetničkom izričaju, smjestit će se možda i Khabib Nurmagomedov, kao simbol dagestanskog duha u zaprešićkoj svlačionici. Ako i nisu imali šanse za išta drugo osim relativno lako osiguranog ostanka, imali su Serdera Serderova, dobrog prijatelja čuvenog MMA borca i vrlo zanimljivog igrača, strijelca sedam golova u 18 nastupa u žutom dresu. Ajde, i to je nešto...

Slika deveta - Istarska
Ona na koju jedva mogu stati svi treneri koji su pokušavali...

Uh, ovdje je tek kaos. A umjetnik je, bezobraznik, sklon pretjerivanju. Jer kako drugačije objasniti da je slika koja se zove "Svi treneri Istre ove sezone" zapravo preslikana fotografija s dočeka hrvatskih nogometaša na Trgu bana Jelačića nakon osvojenog srebra u Rusiji. Što je teško pretjerivanje, naravno, jer Istra ove sezone nije promijenila pola milijuna trenera. Nego četiri.

"Promijenila su se četiri trenera, neka dođe i peti, ali ništa se neće promijeniti dok i igrači ne shvate u čemu je stvar", zavapio je Igor Cvitanović, trener broj četiri, kad je već bilo jasno da će Istra ponovno morati spas tražiti kroz kvalifikacije.

Prije njega pokušali su i Manolo Roca, i Curro Torres, i Kruno Rendulić, ali sva trojica su brzo "izgorjela". I četiri puta Istra je morala kretati iz početka. A kad je tako, kvalifikacije za ostanak zapravo su i najviše što se moglo izvući.

Slika deseta - Rudeška
Ona na kojoj Vuco pjeva 'volim piti i gubiti'...

Na ovoj će slici, smještenoj odmah uz izlaz iz prostorije u kojoj prebiremo uspomene, biti kultni lik Siniše Vuce, najpoznatijeg navijača Rudeša, oca stopera ili zadnjeg veznog Vilibalda, neka to bude kadar u kojem će čovjek poznat i pod alter egom General Vasilij Mitu držati pečeno janje iznad glave, uz natpis: "Volim piti i gubiti!" Dobro, nitko ne voli gubiti, teško je reći i koliko se popilo u Rudešu u traženju utjehe ove sezone, ali porazi su praktički bili dio svakodnevice. Nabrojali su Rudešani na kraju 28 poraza - više nego prve četiri momčadi na tablici zajedno! - i sasvim zasluženo izborili plasman u drugu ligu.

I ovdje su se mijenjali treneri i igrači, pristupi i pogledi, ali jedno se nije mijenjalo ni na trenutak... Od početka sezone bilo je jasno da će upravo Rudeš biti deseti, posljednji na tablici, da će svaki bod izgubljen u okršajima s Rudešem biti neočekivani kiks za protivnika, ma kako se on zvao. Upravo to se i dogodilo, priča koja je trajala dvije sezone upravo je završila, uz veliko pitanje hoće li ovaj zagrebački kvartovski klub ikad više živjeti prvoligašku stvarnost.

Piše: Marko Vidalina

 

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka