vijest

0

ZORAN ČUTURA: Prerano su poveli

09.11.2017 11:55 | Germanijak

Bez obzira na sinoćnji poraz, Cedevita ne igra loše u posljednje vrijeme. Naš kolumnist se osvrnuo na aktualni trenutak u zagrebačkom klubu...

Veličina slova A A A

Trebao je ovo biti nešto drugačiji tekst – očekivao sam da će Cedevita pobijediti Levallois na gostovanju i time doći u komotn(ij)u situaciju što se tiče prolaska u drugi krug Eurocupa. No, Francuzi su prekinuli seriju od pet pobjeda Cedevite, koja je i bila povod za razmišljanje o ovom tekstu, a sami su prekinuli vlastitu negativnu seriju – dobili su, naime, samo jednu od posljednjih devet utakmica. Ovo im je bila prva pobjeda u Eurocupu, a u francuskom prvenstvu su na neugodnih 2-6. No, bolji su oni no što im dosadašnji rezultati sugeriraju; igrali su produžetke pa gubili, stvarali velike prednosti pa gubili, gubili su i guste završnice. Baš kao i Cedevita s druge strane, skloni su velikim oscilacijama. Sinoć je ranu dvoznamenkastu prednost Cedevita u samoj završnici pretvorila u dvoznamenkasti poraz. U susretu ćudljivih, eto, dobio je onaj suparnik koji je pogodio 15 od 24 šutirane trice, što im je daleko najbolji sezonski učinak s perimetra. Prethodno su najviše pogodili 10 trica, a i to je bio izdvojeni incident, norma im je bila 7. Do Cedevite.

Ma, kad sam spomenuo 'ranu dvoznamenkastu prednost', samo da se vratim malo u prošlost. Sjećate se onog Eurobasketa u Sloveniji 13'? Naši su puleni kao prvoplasirani u skupini druge faze natjecanja išli na Ukrajinu u četvrtfinalu. Vjerojatno jedina reprezentacija s druge strane ždrijeba koju su bili su stanju pobijediti u nokaut utakmici – u 'ponudi' su bili još Srbija, Francuska i Litva. Sjednem ja u auto s još dva frenda, kockasti šal oko vrata, i odem u Ljubljanu na tekmu. Kao gledatelj, ne kao novinar. Dosta mi je bilo četvrtfinalnih poraza reprezentacije, želio sam vidjeti i jednu četvrtfinalnu pobjedu! Naši su rano poveli, i prednost održavali do kraja uz manje rezultatske oscilacije – što bi se ono reklo, pobjeda nije dolazila u pitanje. Na poluvremenu, vani, na čik pauzi, uz šesnaest poena prednosti za naše, prišao mi je stariji gospodin i kazao 'prerano su poveli, jelda?' Dvije sekunde mi je trebalo da to procesuiram, a onda sam dobio blaži slom živaca i održao mu otprilike ovakav govor: 'previše čitate dnevni tisak, gospodine, bolje čitajte Dostojevskog ili Hemingwaya… kako to mislite 'prerano su poveli', po vama bi bilo bolje da Ukrajinci imaju šesnaest poena prednosti na poluvremenu?! Ili da bude neriješeno, pa da se naši fokusiraju na to da kasnije povedu, a ne ranije?! Po vama je bolje gubiti nego voditi na poluvremenu?!' Itditd, nisam se mogao zaustaviti. Ponekad me još grize savjest, inače baš i nisam takav… Kad sam došao k sebi, ovi sa mnom u društvu su se u očaju držali za glave. Kao u Munchovom 'Kriku'. Iza glupave teze o 'ranom vodstvu' stojim – naravno – i dalje (to je vjerojatno prvi plasirao neki nogometni trener čuvajući vlastiti posao nakon što mu je momčad povela 2-0 u petnaestoj minuti utakmice, a na kraju izgubila s 2-4), ali iza svog dugog i, pretpostavljam, uvredljivog govora ne. Ispričavam se, stariji gospodine, s četiri godine zakašnjenja.

No, vraćam se Cedeviti i njenoj ćudljivosti. Na stranu financijski limiti kluba, koji jest stabilan, ali je poučen neugodnim iskustvima iz prošlosti – vlastite prošlosti – shvatio da preplaćivanje igrača ne donosi nužno korak više, korak dalje iz kvalitativnog europskog razreda kojem već dugo pripadaju, pa su procijenili da je uputnije pomalo se kockati s 'polovnjacima' nego pokušavati dovesti (pre)skupog igrača, ili igrače, koji bi nešto trebao jamčiti. U sportu, uostalom, jamstva nema niti ga može biti. Okolnosti su uvjetovale komponiranje ekipe, i dovođenje trenera s međunarodnim iskustvom koji bi se s tim heterogenim društvom trebao znati hrvati. I dalje je najveći problem sportske politike kluba to što se iz sezone u sezonu dramatično mijenja izgled momčadi – nikako da nađu stabilnu igračku jezgru na koju mogu dodavati igrače koji bi je oplemenili.

Trener Zdovc je u datim uvjetima odlučio dovesti 'playa' koji će biti lider i preko kojeg će kontrolirati ekipu, uspješna suradnja u AEK-u vratila je u Cedevitu veterana Roka Ukića. No, Roko je a) prije Eurobasketa zaradio lakšu ozljedu i b) odmah na početku klupske sezone ušao u novu ozljedu, što ga je tjelesno vratilo unazad. Stariji su igrači kao stariji auti – treba mijenjati ulje, kontrolirati filtere, gume, paziti ih, maziti i tetošiti, pa opet zaštekaju iz čista mira s vremena na vrijeme. Novi je auto kao mladi igrač – upališ ga i voziš bez bojazni da će zatrokirati. Roko je, dakle, neko vrijeme bio tjelesno polovičan, nije prihvaćao ulogu pomoćne radne snage koju mu je, vračajući ga čak i po cijenu gubljenja rezultata, namijenio Zdovc, i momčad je zbog toga patila. Kad je proigrao Ukić – proigrala je i Cedevita, i ušla je u onu pozitivnu seriju. Bez nekih velikih drama u međuvremenu – izgubljene utakmice od Igokee i Cibone ne moraju i neće značiti previše u ligi u kojoj se manje-više unaprijed zna tko će ući u doigravanje.

No, i kad je Cedevita proigrala, neke su im slabosti ostale vidljive i evidentne. Zdovc je tip trenera koji želi imati sustav i taj sustav želi maksimalno kontrolirati. Pogotovo obrambeni sustav – sam je bio senzacionalan obrambeni igrač. Problematično je kod nekih igrača, detektirao sam u prvom redu Murphyja i Musu, prihvaćanje tog sustava. Murphyja zanima jedino koliko će lopti šutnuti i poena upisati, dok se Musa još uvijek igra. Izgubi koncentraciju. Što se mene kao gledatelja tiče, neka se igra… Rijetko se danas viđaju takvi igrači, igrači koji iskazuju takvu strast, takvu ljubav prema košarci, igrači s tako nepredvidivim rješenjima. Ali, da sam mu trener… Vjerojatno bih mu iz dana u dan morao ispirati mozak. Košarka je kolektivni sport, u košarci petorica na parketu ovise jedan o drugome, i ako jedan ispadne iz sustava – cijela je momčad ispala iz sustava domino efektom. Ne mogu četvorica igrati obranu, a jedan ne. Ako jedan ne igra obranu, cijela je petorka ne igra. Takav je sport košarka.

Pa onda imate borca bez mane i straha, koji ne može probaciti loptu kroz mrežicu ako je više od metra udaljen od koša, sjajnog skakača i blokera koji se baš i ne bi gurao, divljeg i nekontroliranog organizatora koji često dezorganizira, momka koji sjajno čita igru ali mu tijelo ne može pratiti ono što mu mozak na brzinu procesuira, i sve tako… A govorimo o daleko najboljoj hrvatskoj košarkaškoj momčadi. Daleko, daleko, daleko najboljoj. Koja je koliko – toliko i proigrala u odnosu na početak sezone. Moramo se naviknuti na takvo stanje stvari, težak je to proces. Uvijek se nanovo valja upitati na što bi sličila naša klupska košarka da te i takve Cedevite nema…

A sad se treba – klik – prešaltati na nogomet. I kategorije preranog vodstva, dobro zapamtite – nema.

(Foto: Pixsell)

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka