vijest

0

ZORAN ČUTURA: Povijesna perspektiva

14.04.2018 10:00 | Germanijak

Nije tajna da je naš kolumnist usko povezan i s odbojkom pa nije čudo da je ovotjedna kolumna posvećena tom sportu.

Veličina slova A A A

Odbojkaši Mladosti osvojili su naslov prvaka (osvojile su to i odbojkašice Mladosti, ali to će biti tema neke druge priče), 'pomevši' imenjake iz Kaštela s 3-0 u finalnoj seriji doigravanja. Ok, riješili smo uvod… Ključna osoba u osvajanju ove titule bio je Ljubo Travica, koji je krajem prošle sezone kao trener preuzeo zagrebačku Mladost, i vratio joj je naslov prvaka nakon šest godina. Ok, riješili smo i zaplet… Ma, riješili smo – teoretski – i vrhunac i rasplet, pa mogu krenuti o onome o čemu sam inicijalno i namjeravao pisati. O prošlosti tog kluba. Sve se više i više bavim prošlošću u ovim tekstovima, ali nekako mi se čini da čitatelje valja podsjetiti na neke bitne stvari. Mi ovdje volimo podvlačiti crte, volimo stvarati neku novu povijest, neku paralelnu stvarnost poput one iz aktualne sjajne serije 'Dvojnik' tj. 'Counterpart'. Ne mislim da je ta prošlost bila bolja – makar u ovom slučaju jest, što ćete pročitati – bila je drugačija, a kako smo mi u Hrvatskoj kratkog pamćenja, smatram da joj se povremeno treba vratiti. Kako bismo sve što se danas događa pozicionirali u odgovarajući kontekst.

Prvo, dakle, Ljubo Travica… Prošle su pune trideset i četiri godine između njegovog odlaska iz Mladosti, otišao je kao igrač u Italiju s navršenih 28 godina, i povratka u Mladost, a vratio se kao trener koji je posljednji angažman imao u Iranu, sa šezdeset i dvije godine, u životnoj dobi kad je pošten svijet u mirovini. U međuvremenu je vodio i reprezentaciju (tadašnje) Srbije i Crne Gore, s kojom je osvojio i nešto medalja. Srbija, s Crnom Gorom ili bez nje, jest jedna od reprezentacija koja ima kontinuitet u planetarnom vrhu, i klupa te selekcije nesumnjivo je veliki kompliment za bilo kojeg trenera. Imaju, kvragu, i olimpijsko zlato iz Sydneya 00', a posljednja medalja im je bronca s prošlogodišnjeg Europskog prvenstva. Koje su naši odbojkaši gledali na televiziji. Ako su gledali… Travica je radio svuda, sve i svašta u odbojci, a da se u Zagreb nije vratio. Mislim, jest, znali smo se sretati u Domu odbojke na Savi, uvijek ljubazan i nasmiješen, želio sam kazati da se nije vratio kao stručna osoba. A nije da nije želio – barem je uvijek takav dojam ostavljao na mene. No, kako je Travica Srbin – nevjerojatno, ali teško mi je bilo napisati tu riječ, kao da nekoga vrijeđam, stvarno smo mi u Hrvatskoj neobičan živalj – iz Knina, kao da je na njega bila bačena neka anatema, neka kletva. Iz ove perspektive – mogao se i trebao vratiti i ranije, pa bi Mladost i ranije vratila naslov. A zašto nije – nisam kvalificiran objašnjavati, to bi trebalo učiniti (bivše) društvo koje je vodilo Mladost.

Travica je u Italiju otišao neposredno prije no što je Mladost igrala dva finala Kupa prvaka. Oba su izgubili od Santala iz Parme, mislim da je to bilo 84' i 85', a oba su finala izgubili s po 2-3. Tako blizu, a tako daleko… Bila je to generacija u kojoj su igrali Bašić, Glinac, Čaušević, Kašić, Malević, Lozančić, veteran Jelić, pokojni Janošević… Žao mi je, ali ne mogu se sjetiti drugih imena. Dominirali su u jugoslavenskoj odbojci s naslovima između 81' i 86', nakon toga je krenula lagana nizbrdica. Regrutirali su igrače po cijeloj državi, dosta ih je došlo iz Siska, koji je tada imao odličnu odbojkašku školu, Lozančić je došao iz Beograda, Malević iz Sarajeva. Sjećam se razgovora s Gordanom Šnajderom – moja generacija, čovjek iz Zagreba – koji mi je rekao da mu se u svlačionici rugaju kad izgovori 'kaj'. Ali, Mladost je tada imala uvjete svjetlosnim godinama ispred ostalih klubova – halo, pa imali su svoju dvoranu! Nažalost, uvijek su imali očajan PR – nadrkani neki tipovi - i u konkurenciji ostalih uspješnih zagrebačkih sportova – a osamdesete nisu donijele samo Novi val, nego i fantastičan sport u gradu – nisu se uspjeli nametnuti kao medijska atrakcija. A imali su sve preduvjete. Mecena Mladosti, pokojni Neven Barač – koji će nažalost prije ostati zapamćen po aferi 'Peti ortak' nego po angažmanu u odbojci u kojoj je ostavio neizbrisiv trag – vjerojatno je potom  procijenio da će lakše uspjeti doći do vrha sa ženama nego s muškarcima. Što je i realizirao, i na klupskom i na reprezentativnom nivou, uz pomoć suradnje s Nikolajem Karpoljem, uvozom i naturaliziranjem ruskih igračica. Baš sam neki dan sreo Irinu Kirilovu, ona je bila najbolja od najboljih… Kakva igračica! Kakav komad ženetine! Ali, to je neka druga priča… Muškarci su se u međuvremenu osuli, razmilili su se po svijetu, da se većina njih više nikad ne bi vratila ovamo. Makar ih je većina i ostala u odbojci, samo na nekim drugim meridijanima. Tja, tako je to u našem sportu…  Dok se nije vratio jedan od njih, Travica, i primijenio znanja i iskustva stečena u bijelom svijetu,  pa vidimo da je ova novija odbojkaška povijest mogla biti i nešto drugačija.

Na zagrebačkoj Univerzijadi 87' tadašnja Jugoslavija je – šok i nevjerica – osvojila zlato, a najboljim sportašem Univerzijade bio je proglašen odbojkaš Nurko Čaušević. Znate onu priču o dobnom limitu, sportaši iz SFRJ nisu smjeli ići u inozemstvo prije navršene 28. godine. Labavljenje socijalizma donijelo je i zaobilaženje tih pravila, u kolektivnom sjećanju prvi je prije vremena u Real otišao pokojni Dražen Petrović – jao, sve je više pokojnika u mojim tekstovima – ali je Čaušević otišao godinu dana prije njega u talijansku Ravennu. Pa bi se 'Petrović rule' zapravo trebalo zvati 'Čaušević rule'. Ma, nije bitno… Sjećam se da su me zvali on i supruga – bili smo dobri, i još uvijek smo dobri – s pitanjem 'koliko da tražimo od Ravenne?'. Kao da sam ja to tada znao… U svakom slučaju, imao je veliku, veliku karijeru u Italiji. I to u doba kad su se talijanski klubovi natjecali tko će više uložiti, bilo je to zapravo natjecanje moćnih obitelji. Uvijek je dobro ubaciti u priču neku bizarnost – ta generacija igrača Mladosti proizvodila je uglavnom kćeri, Čaušević dvije, Malević dvije, Jelić dvije, možda su kakva zračenja strujala uz Savu. Travica, za razliku, ima sina, sjajnog odbojkaša.

Eto, mali podsjetnik na ono što se tih davnih dana događalo u Mladosti i oko nje, neki od čitatelja sigurno još nisu bili ni u planovima u to doba. Nije loše dobiti malu povijesnu perspektivu… Pa kad bih još mogao napisati da je 'ovaj naslov prvi korak prema vraćanju nekadašnje slave za Mladost', sve bi bilo obojano ružičastim. Ali, toliko maštovit ipak nisam.

(Foto: odbojka.hr)

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka