vijest

0

ZORAN ČUTURA: Nikad dalja Kina

27.11.2017 08:25 | Germanijak

Nisam otišao iz nekog revolta, otišao sam kad sam vidio da se minus petnaest ne može stići, i nisam želio razgovarati s ljudima nakon tekme. Ne bih bio u stanju izgovarati ono 'bit će bolje' i 'ovo je tek početak dugog puta', jer ne mislim tako. Ovo je, zapravo, kraj puta.

Veličina slova A A A

Došao je i prošao taj apsurdni košarkaški tjedan, a za nas je još bio i fatalni tjedan. Kina nikad nije bila dalje, Kina je za našu košarkašku reprezentaciju sad daleko otprilike onoliko koliko je bila daleko Marku Polu ili karavanama kad su kretale na Put svile. I nemam se namjeru naslađivati nad njihova dva poraza, svi oni čitatelji koji su očekivali takvo što – slobodno mogu odustati od teksta jer će ostati razočarani. Što bih imao od toga, što bilo tko može imati od toga? Možemo samo zajednički konstatirati kako nam je košarka u slobodnom padu – nakon skliske nizbrdice tijekom dobrih dvadeset godina, sad je ovo pad u provaliju – i teško je reći kad i gdje će se taj pad zaustaviti.

> Pročitajte i ostale kolumne Zorana Čuture

A opet, sve je tako jasno i logično, generacija tridesetogodišnjaka koja se oprostila, koja je bila dovoljno dobra za četvrtfinala velikih natjecanja, nema nasljednika. Nema igrača, nema kvalitete. Možemo mi tražiti alibije i utjehe u odsustvu igrača, ali svi su tijekom kvalifikacija u istoj situaciji, pa i Italija (Datome, Melli, Belinelli, Gallinari…) koja nas je sinoć pregazila. Odlazeći iz Draženove dvorane pet minuta prije kraja tekme kazao sam Roku Ukiću, koji je sjedio taman ispred mene, 'sad ti je jasno kakvo je mučenje s tribina gledati košarkašku reprezentaciju, samo što smo od vas i imali pravo nešto očekivati, pa smo se sekirali još i više'. A nisam otišao iz nekog revolta, otišao sam kad sam vidio da se minus petnaest ne može stići, i nisam želio razgovarati s ljudima nakon tekme. Ne bih bio u stanju izgovarati ono 'bit će bolje' i 'ovo je tek početak dugog puta', jer ne mislim tako. Ovo je, zapravo, kraj puta.

Na poluvremenu sam sreo gradonačelnika Bandića i kazao 'o, izdržali ste do poluvremena' – jer sam ga barem deset puta vidio kako se diže s raznoraznih evenata na kojima smo se slučajno zajedno zatekli – 'ako ostanete do kraja dajem vam veliki plus u svoju crnu bilježnicu', a on je u prolazu samo kazao 'piši'. Eto, pišem da je Milan Bandić ostao duže od mene na utakmici. Kao i četiri tisuće gledatelja, time je bolesna Fibina logika oko termina kvalifikacija na određeni način dobila pučku potporu, kao i uzvanici među kojima sam i sam bio. Da, Savez me pozvao na tekmu, i ovim se putem još jednom zahvaljujem. Nisam očekivao…

Gledajući ove dvije utakmice, s Nizozemskom i Italijom, kao cjelinu – ništa se mudro ne da kazati. Niti je iskočio ijedan novi igrač, niti je igrana neka nova košarka. 'Deja vu' s pomanjkanjem kvalitete. Previše je tu bilo impresioniranih, previše šokiranih spoznajom da se 'dječački san' o reprezentativnom dresu preko noći pretvorio u javu. I to administrativnom odlukom Fibe. Previše onih koji se nikad prije nisu susreli s pritiskom rezultata i očekivanja, onih koji su sami sebe ukočili shvativši da su pod povećalom cijele nacije. Pa je sve to rezultiralo pojavom simptoma bolesti koja se kroz povijest sporta najčešće narodski naziva 'useritis'. Napadački učinak – 61 i 64 poena – jedan je od najlošijih među svim reprezentacijama koje su nastupale, s tim da će se danas još igrati neke utakmice. Šezdeset i jedan poen protiv Nizozemske u prvom kolu je jednak učinku Kosova, a lošiji su bili samo Belgijanci, koji su Francuzima ubacili 59. U Nizozemskoj su nam tri igrača (Božić, Ramljak, Mavra) imala šut 0-15, a ako im dodamo još i 'imao-je-pravo-na-pogrešku' Bilana – to je društvo imalo šut 1-22. U svojih 80 minuta! Mučenik Mavra nije uspio probaciti loptu kroz obruč iz igre u obje utakmice, ništa od devet. Bit će neprospavanih noći…

Znao sam da su Nizozemci bolji od nas u curlingu i brzom klizanju, ali se vremena mijenjaju. Bolji su, eto, i u košarci… Ali smo zato mi bolji od njih u nogometu – nacija koja je imala i ima Cruyffa, Neeskensa, Bergkampa, Kliuiverta,Van Bastena, Rijkarda, Gullita, Robbena, Sneijdera i ostale, nije se plasirala ni na Europsko ni na Svjetsko prvenstvo. A mi jesmo.

Talijani su, pak, još bolji. Bolji su i od nas i od Nizozemaca. Uspjeli su skupiti ekipicu koja na nešto sliči, koja ima određeno iskustvo, određenu kvalitetu koju izbacuje njihova liga. I mirnoću koja im je omogućila da rani zaostatak brzo stignu, pretvore u prednost i mirno privedu tekmu kraju. Bez centara, istina, ali šuterski potentnu (12 trica) i kontroliranu (9 izgubljenih lopti prema naših 16). Oni imaju veću bazu, igrače srednje kvalitete, igrače koji čine korpus nacionalne košarke, mi ih nemamo. I to je sve.

Ni izbornik Skelin nije se proslavio, u igri se nije mogla vidjeti ideja – možda je pretenciozno takvo što očekivati kod prvog okupljanja – a status igrača je nejasan. Planinić je igrao 4 pa 22 minute, Bilan 28 pa 6.  Uz isti ishod. Treba li ova reprezentacija biti agresivna? Ili trkački jaka? Ili pametna? Ili je treba karakterizirati centarska suradnja? Ili sustav blokova u kontinuiranom napadu? Tko je u prvoj tekmi trebao zaustaviti Frankea (24 poena, 10 u zadnje četiri minute), tko u drugoj Gentilea (prvih 10 poena Talijana), a tko Della Vallea (25 poena). Tko treba napraviti taktički prekršaj u kontri Talijana, a tko početkom posljednje dionice kod minus petnaest, da bi se digla agresivnost, iskazala želja za preokretom, i aktivirala publika? Pojma nemam. Što i nije problem… Ali mislim da ni izbornik Skelin ne zna što s igračima koje je pozvao. Za sada. Svoje je u potpunosti odradio samo – nisam mislio da ću ikada to napisati, moram korigirati razmišljanja – Krušlin, djelomično Šakić, djelomično Planinić. Samo da ne bude prekasno kad Skelin poveže konce. I da ne osvanu naslovi 'slijedeći projekt je Eurobasket 21', dok se elita bude spremala za SP u Kini.

Murphyjevim zakonima svakako valja dodati još jedan, 'ako netko od košarkaških favorita date večeri mora izgubiti utakmicu, onda će to biti Hrvatska'. Na stranu to što mi odavno znamo da u košarci nikad nismo favoriti, svijet to tek treba saznati. A do tada će zakon važiti. Slaba je utjeha to što su i naši krvnici s Eurobasketa, Rusi, izgubili kod BiH, a najbolji strijelac kod BiH bio je igrač Cedevite Musa. A još je slabija utjeha to što je Aco Petrović s Brazilom pobijedio kod uvijek neugodnog Čilea.

(Foto: Pixsell)

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka