vijest

1

ZORAN ČUTURA: Držimo se Klokana

25.09.2017 16:26 | Germanijak

Naš kolumnist je bio na oproštaju Dušana Ivkovića od košarke.

Veličina slova A A A

Više ni ne znam je li poziv bio tijekom Eurobasketa ili još prije početka natjecanja. Nije ni bitno – taj sam dan vrlo rano ustao, i jedva sam čekao da poslijepodne prilegnem, a kad sam se iz drijemeža probudio, vidio sam na mobitelu propušteni poziv. Vratio sam ga ni ne gledajući broj, i umalo pao sa stolice kad sam s druge strane čuo 'ovde Dušan Ivković'. Mislim, viđao sam Dudu povremeno proteklih godina, on je vodio reprezentaciju Srbije, ja sam pratio natjecanja kao novinar… Ali, da smo ostali bliski i čuli se redovito – i nismo baš. Ono, međusobni respekt, i to je otprilike sve. Jesam, jednom sam s njim radio veliki intervju, telefonom, dok sam radio u onom dnevnom sportskom listu koji je propao, tada mi je rekao 'uzbuđen sam što razgovaram s tobom', pa mi je bilo drago. Eto, umalo sam pao sa stolice kad me Duda pozvao na obilježavanje svojih 50 godina trenerskog rada i ujedno oproštaj od aktivnog bavljenja košarkom u Atenu. Ponovo sam se osjetio važnim… Na jedno pola minute, to tako kod mene ide. I taj osjećaj se nekoliko puta javljao tijekom mog (produženog) boravka u Ateni.

Pišem o nečemu što je već pomalo passe – već je odigran i onaj okrnjeni ABA Superkup, a i mene su zvali kolege novinari zbog impresija dok sam još bio na licu mjesta – ali sinoć sam se vratio i sve mi je još svježe. Duda, a za potrebe ovog teksta i njegovog osobnog dostojanstva možda bi ga bilo bolje oslovljavati kao 'gospodin Ivković', je ovim eventom postavio standard koji će biti teško dostići, pa je bolje da se treneri u skoroj budućnosti ne opraštaju na ovaj način ili na slične načine – dok sve ne potone u izmaglicu zaborava. Kvragu, i zaslužio je – da taksativno ne nabrajam ono što je za košarku učinio i u košarci učinio bolje ga je izguglati za one koji ne poznaju njegov lik i djelo. I da taksativno ne nabrajam što se sve izdogađalo tijekom tog dvodnevnog eventa, zadržat ću se na fragmentima.

Ovako – fotografirao sam se s Novakom Đokovićem, Bobanom Marjanovićem, imam zajedničku fotku s Juretom Zdovcom i Sašom Đorđevićem, a žena je s tribina fotkala cijelu bulumentu uzvanika na parketu dvorane Mira i prijateljstva (gdje je Cibona osvojila prvi Kup prvaka, a ja sam – slučajno – odigrao odličnu tekmu, i uz taj me ambijent vežu jako ugodne uspomene) pa sam i u tom velikom društvu . Ja sam u sredini između Zdovca i Đorđevića na toj 'fotki trojice', crven kao Čeh drugog dana godišnjeg negdje na jadranskoj obali, a njih dvojica su plemenito blijedi. U Ateni je, naime, tridesetak stupnjeva, kupanje u moru se podrazumijeva, i morao sam pratiti suprugu u tom pohodu. Kad sam shvatio da mi se čelo žari (Tin Ujević), a koža mi cvrči (Vladimir Nazor), povukao sam se u hlad, ali bilo je kasno. Usput – nazočili smo seksu u plićaku, mogu vam reći da je ono što zvuči seksi i san je svakog poštenog voajera zapravo vrlo degutantno. Neki sjevernjaci, sigurno. Došli smo, raspremili se, supruga je plivala, pa se brčkala, pa su je valovi nosili amo-tamo, pa smo se spremili, pa smo krenuli s plaže, a onaj je par peglao i peglao i peglao cijelo to vrijeme. Užas blagi od egzibicionizma.

Boban Marjanović je… ogroman. Zato sam se htio fotkati s njim. Kao Dobri div iz onog Spielbergovog filma koji nisam pogledao, ali svakako hoću nakon ovog iskustva. Kad mi je stavio ruku na rame postao sam još manji, kao da sam krenuo u prvi razred osnovne škole i nastavnik me zagrlio, 'slušaj mali…'. I strpljiv je beskrajno, jedno sto ljudi se fotkalo s njim. A s Novakom Đokovićem dobrih pet stotina. Na toj fotki izgleda kao da mu objašnjavam, 'čuj, onaj bekend slajs, mogao bi na tome malo poraditi, ku'iš, bio bi nepobjediv'. Iznenadio sam se kako je sitan u društvu košarkaša uživo, a na terenu izgleda moćno – sami mišići i tetive, zvijer. Tako su se i oni našli u društvu 'celebova' s kojima sam se prije bio fotkao – Bogdan Diklić, Dirk Nowitzki, Mile Kekin i Nina Badrić. Nina s leđa, doduše, ali valjda se računa. Impresivna zbirka, a?

Novac koji je prikupljen bit će upotrijebljen u dobrotvorne svrhe, a jedan od načina prikupljanja je bila i aukcija memorabilija iz igračkih dana pozvanih. Ja sam teškom mukom uspio naći nešto prikladno – stvarno se po sadržaju ormara ne bi zaključilo da sam ikada igrao košarku – bio je to dres s yu all star utakmice. Jedine ikada igrane u SFRJ, koliko ja znam, pa je bizaran. No, prekasno sam shvatio da je aukcija već krenula, i dres mi je ostao u ruci. Onda mi je bilo neugodno predavati ga, pa sam čekao, a kad je dres Žarka Paspalja iz njegove jedine NBA sezone – one u San Antoniu – otišao za tri tisuće eura, neugoda se povećala. Tko će za moj yu all star dres dati ikakvu lovu?! Pa sam onda dao dres glumcu Sergeju Trifunoviću – koji je za dotični Paspaljev dres licitirao, ali je odustao negdje na dvije tisuće – i  bio je oduševljen. Ili je dovoljno pristojan i dovoljno dobar glumac da odlično odglumi oduševljenje. I odmah je to plasirao na neku od društvenih mreža. Eto moje fotke s još jednim 'celebom'. Negdje u cyberprostoru. Sergeja sam prvi put vidio – mislim – u kultnom filmu Kad porastem bit ću kengur. U međuvremenu smo se upoznali i postali dobri, kazao mi je jednom 'da se ne bavim ovim, bio bih plejmejker'. A i Kengur osobno je bio u Ateni, Nikola Đuričko. I njega sam upoznao – davnih dana – pa sam mu prišao i kazao 'drago mi je da ste ovdje, zadnji put sam vas vidio kad ste vozili avion u bijegu pred zombijima', jer sam baš prije puta u Atenu ponovno gledao Svjetski rat Z, a on je uzdahnuo, 'da, bila su to neka druga, teška vremena', hahaha.  Kako smo bili u istom hotelu, supruga je odmah rekla 'samo se trebamo držati Klokana, pa nas organizatori nigdje neće zaboraviti'. Ima i ona svoje intervale lucidnosti. Kratke.

I Željka Obradovića sam vidio, prvo je kazao 'jedva čekam početak sezone da se odmorim od ovog ljeta', a onda je pitao 'je li, kad ćete izabrati novog trenera reprezentacije?', na što sam ja odgovorio 'izabrali smo ga, to je Ivica Skelin'. Ja sam sjedio tijekom tog razgovora, Željko je stajao, pa se nagnuo prema meni 'tko?', na što sam odvratio 'na isti način kao ti reagiralo je četiri milijuna ljudi u Hrvatskoj'.

A kako mi rekoše da ono što pišem prate i 'tamo', evo na kraju i privatizacije medija – još jednom hvala Dudi i organizatorima na pozivu. Bilo je za pamćenje.

(Foto: Pixsell)

posljednji komentari1
Nenad O. N.

| 26.09.2017 09:25

??? Ostavi se komentiranja dragi moj Čutura...."peglaj" nešto..jer ovaj tvoj egzibicionizam je teži od onog "onih" skandinavaca na plaži....

prikaži sve

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka