vijest

1

ZORAN ČUTURA: 'Brother' u selu kraj Geneve

05.10.2017 13:27 | Germanijak

Toni Kukoč je u subotu primljen u FIBA-inu Kuću slavnih, a to je bio dobar povod našem kolumnistu da se prisjeti poneke anegdote vezane uz ponajboljeg hrvatskog košarkaša svih vremena.

Veličina slova A A A

Kukoč u Kući slavnih? Hm, da, ali onoj Fibinoj… Na ulazak u NBA Kuću slavnih ipak će još malo pričekati. Što sad? Da nabrajam medalje, uspjehe, duge godine plodne karijere? To se ionako može izguglati. Bolje je da Kukočev lik i djelo stavim u širi kontekst – kontekst odnosa nas Hrvata prema vlastitim veličinama. U ovom slučaju radi se o sportskoj veličini, ali mislim da se ista teza može primijeniti i na razini cijele države. Ili nacije, kako god hoćete. Mislim da ćemo se svi složiti oko toga da je Kukoč jedan od tri najbolja hrvatska košarkaša svih vremena. Dražen, Krešo, Toni. Redoslijed – tko je prvi, tko drugi, a tko treći – apsolutno nije bitan. Tragično je to da dvojica od trojice više nisu s nama. Bog je velik, sve vidi i sve zna, ali ima jednu užasno veliku manu – prerano k sebi uzima krive ljude.

Na inauguraciji u nekakvom selu kraj Geneve nije bilo hrvatskih medija. Tamo su bili Robi, Prežo i Mirko, koji je ionako već primljen u tu Kuću, i tajnik Saveza Joke Vranković, da prave društvo Toniju i Renati. Zato je bilo novinara iz Srbije na bacanje. U istoj generaciji uvrštenih, naime, je i Dušan Ivković. Za nas je skupo, a za njih nije? Tko će više shvatiti te kriterije. Povratna karta iz Zagreba do Geneve je nekih dvjestotinjak eura. Pa dodajte hotel, dnevnice… Pa i jest preskupo, valjda, da bi se na licu mjesta napravio neki suvisli razgovor s čovjekom koji, napokon, ima i direktni link s našom košarkom kroz članstvo u Stručnom savjetu. I da mu se da do znanja kako – povremeno – mislimo na njega i poštujemo ga.

Za Tonija sam prvi put čuo od suigrača i frenda Tomislava, koji je iz Cibone polovinom osamdesetih otišao u Jugoplastiku, 'ima jedan mali ljevak tamo, pionirski prvak Dalmacije u stolnom tenisu, visok, tanak, slabašan, ne može dobaciti loptu do koša s trice, ali bit će pravi – neviđeni talent'. Za nekoliko godina već smo igrali jedan protiv drugog, pa smo se još malo kasnije zajedno našli u reprezentaciji. Pitao me tada, pristojan momak pita starijeg kolegu po struci, 'bih li ja mogao dobiti broj sedam na dresu? to bi mi dosta značilo?'. Kako da ne, meni brojevi nisu značili apsolutno ništa. Pa sam sedam iz Cibone pretvorio u šest u reprezentaciji. Pa sam ga onda, još kasnije, gledao u Bullsima s tom sedmicom na prsima, pa sam postao novinar i perspektiva se potpuno promijenila. U međuvremenu sam čuo svakakve priče o Kukoču, škrt je, ovakav je, onakav je. Štajaznam, suma sumarum – nije baš (bio) omiljen ovdje kod nas.

Pa smo onda sjeli – prvi put oči u oči kao igrač i novinar – u nekom hotelu u Milwaukeeju, da napravim 'pravi' razgovor s njim. Pa sam ga pitao i za tu škrtost, otkud ta priča. Rekao je da zna za to, da zna i otkada datira – kad je prvi put odbio posudbu novaca nekome tko ga je pitao za deset-dvadeset tisuća nečega da pokrene bizmis. Ono, pilićarnik, kafić, hamburgerdžinica, nešto. A vratit će se multiplicirano dok trepneš okom. Nitko, jasno, nikada ništa vratio nije, i špina je zatvorena, a Kukoč je postao škrt. Pa sam ga onda pitao je li on zvijezda u Splitu, u kojem provodi dio ljeta svake godine. Čovjek prvo nije ni shvatio što ga pitam… Ono, prilaze li ti ljudi na Rivi i traže li te autograme? Ne, samo mulci za njim viču sa sigurne udaljenosti 'Kuki, daj za sladoled'.  I zbog njih uvijek ima pune džepove sitniša, da bi ostatak istresao prosjaku koji uvijek sjedi na istom mjestu sa šeširom ispred sebe. I jednom – kazao mi je – za peh nije više imao sitniša kad je došao do prosjaka, koji je zazveckao šeširom punim kovanica. I kad mu je rekao da danas nema ništa, sori, prosjak mu je odvratio 'e, kad nemaš – onda se posluži', gurnuvši šešir prema njemu. To je Split, ali to je i odnos svih nas prema čovjeku koji je uzeo tri NBA prstena. A u Chicagu ga se sjeti i priđe mu svaki Afroamerikanac na cesti, od čistača ulica do sveučilišnih profesora, zovu ga 'brotherom' zbog načina igre.

Poslije smo držali, i još držimo, kakve – takve kontakte, povremeno sam radio blic razgovore s njim, nekad i duže priče, recimo kad se bio ostavio aktivnog igranja. Pitao sam ga zašto golf, kako to da se zakačio za golf. 'To ti je borba sa samim sobom, a u toj borbi moraš biti miran, jer što si nervozniji – to lošije igraš. Golf je užitak kao seks, samo što puno duže traje'. Eto, pošto kupio – poto prodao. Znamo se 'out of the blue' sresti u nekom malom dalmatinskom mjestu, posljednji put ovog ljeta, sjedio je s obitelji u restoranu, 'hoćemo li razgovor?', 'može, ali samo ako neće biti kraći od sat vremena'. Pa smo onda razgovarali o kćerima odbojkašicama, i njegova Stela igra na sveučilištu (Miami-Ohio, dobra je), kao što je i moja Hana prošla Berkeley. Jednom smo se bili sreli u uvali Opat na Kornatu, frendica me pitala 'što mu je to istetovirano na grudima?', tri lavlje glave, lutko, veliki je lokalpatroita. Kasnije sam mu bio dao svoj mobitel, daj reci ovome klipanu (sinu) da više proizvede neku unučad, završio je škole, radi, ima ozbiljnu vezu, vrijeme je. Dok se još mogu sagnuti. I rekao mu je… Sad imam dvoje unučadi, možda je i Kukoč tome doprinio.

Volim se sjetiti njegove izjave u Feralu iz vremena formiranja i stabiliziranja naše države. Njegovo se ime našlo na nekoj izbornoj listi HDZ-a, pa ga je novinar zvao za provjeru i dobio izjavu 'jebem onoga tko me tamo stavija', hahaha. Tu je negdje i poanta ove pričice – ostao je svoj, ostao je duhovit, dostupan, a uvijek na distanci, bez dlake na jeziku. Valjda mi je zato i drag, pašu mi tipovi izvan kalupa… Povremeno se sjetim i njegovog razgovora s nekim drugim novinarom, pitao ga je odnosu Jugoplastike i Cibone – nisu nas voljeli, uh, uživali su u tome da nas mogu gaziti kad je i to vrijeme došlo – pa je Cibonu nazvao 'legijom stranaca', ali je mene izdvojio kao ok igrača. 'Samo da je još mogao skočiti kao supruga…'. Supruga mi je, naime, igrala odbojku. Hahaha, treba taj grubi, grezi splitski humor shvatiti na pravi način.

Evo, to je to. Slijedeći tekst pisat ću kad ga prime u NBA Hall of Fame, i taj će dan doći. Prije ili kasnije.

(Foto: Pixsell)

posljednji komentari1
Dragan R.

| 07.10.2017 10:21

Doći će taj dan, Toni ga je zaslužio!

prikaži sve

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka