vijest

0

Život i smrt porno bande

11.10.2017 19:53 | Juraj Vrdoljak

Je li sinoćnjim krahom u kvalifikacijama za SP stigao kraj zlatne čileanske generacije?

Veličina slova A A A

Nema ljepše pojave u sportu nego pojava igrača ili momčadi čiji je napredak vidljiv golim okom, opipljiv i mjerljiv.

Nečiji razvoj, pogotovo ako on dođe nakon perioda stagnacije, daje novi dašak zanimljivosti i određene napetosti. Koje je izvorište čitave priče? Što je katalizator promjene, smjera u kojem se nečiji razvoj krenuo rapidno profilirati? Također, što predstavlja gornju granicu nečije sposobnosti? Niz takvih pitanja u današnjem sportu najčešće s vremenom dobije i svoj niz odgovora, barem koliko-toliko jasnih.

No, pitanje o tome kada će doći kraj nekoj eri redovito bude najkompleksnije. U sportu se uglavnom to svede na trenutak zloglasne "smjene generacija", kada snaga i potentnost jedne ekipe koja je iznjedrila određeni stil, zapažen toliko da je samu momčad doveo na um mnogih pratitelja diljem svijeta, okopni zbog biologije. Jesmo li sinoć svjedočili kraju jedne zlatne ere? Sasvim lako moguće. Makar, kako je to svojedobno Kundera skovao, čovjekova sudbina uglavnom završi prije samog smrtnog časa.

Sudbina je to čileanske nogometne reprezentacije, ili bar jedne njene povijesne ere.

Sinoćnjim se porazom od Brazila (3:0) Čile oprostio od mogućnosti nastupa na Svjetskom prvenstvu u Rusiji idućeg ljeta, čime je završen niz koji traje još od 2009. godine. Unutar njega se momčad plasirala na dva Svjetska prvenstva, dok je na Copa Americi napravila najbolji učinak u povijesti osvojivši dva uzastopna izdanja.

Rađanje te zlatne ere započeto je dolaskom Marcela „El Loca“ Bielse, argentinskog ekscentričnog trenera koji je svojim radom utjecao na čitavu aktualnu generaciju mladih, napadački orijentiranih hit-trenera.

Povijesno, Čile u nogometnom smislu nije nikada bio teškaš. Do te 2010. na Svjetsko prvenstvo plasirali su se sedam puta i izuzev one 1962., kada su kao domaćini osvojili treće mjesto u konkurenciji šesnaest ekipa, grupnu fazu su prošli tek jednom. Bilo je to 1998. godine u Francuskoj, gdje su predvođeni Tapiom, Fuentesom, Acunom, Zamoranom i Salasom nakon tri remija u grupi s Italijom, Kamerunom i Austrijom natjecanje završili porazom od Brazila (4:1) u osmini finala. Štoviše, bio im je zabranjen pokušaj plasmana na SP 1994. zbog čuvene čileanske verzije „afere Maracanazo“.

U nogometu, stil igre ne mora nužno biti isključivo plod sustavnih promjena ili ideologije jednog čovjeka. Mnoge velike generacije i njihovi pristupi igri kojima su promijenili pogled na nogomet proizašle su iz društvenih konstelacija. Brazilska zlatna generacija i njen jogo bonito počivao je na lepršavoj uličnoj igri potekloj iz slumova, otvorenoj spram kreacije i imaginacije; istovremeno, mnogi će nogometni kroničari reći kako je jogo bonito u nogometnom – a ne marketinškom – smislu zapravo umro nakon što su vojnim udarom 1964. tehnokrati preuzeli sve segmente društvenog uređenja i kreaciju zamijenili potrebom za mjerljivom stegom. Nizozemski „Totaalvoetbal“ je prema nekima uvjetovala  nizozemska opsesija redefiniranja i iskorištavanja prostora, uslijed borbe s nepovoljnim reljefom.

Čile ima uporište za stvaranje korelacije između socioekonomskih faktora i nogometnog razvoja, na što nas je podsjetila i ona bizarna reklama za Svjetsko prvenstvo 2014. koja je u prvi plan reklamiranja banke (!) gurala rudare kao svojevrsni simbol čileanske upornosti nakon katastrofe u kojem su 33 rudara 2010. godine preživjeli 69 dana ispod zemlje. No, upornosti i borbenosti ih je naučio upravo Bielsa. Tvrdoglavi anti-individualist, Bielsa je pod svaku cijenu želio usaditi svoj izrazito ofenzivni stil igre koji je uvelike počivao na kolektivnoj igri. Njegov sustav „un engache y tres punta“ (playmaker iza tri napadača) nikako nije bio podložan kompromisima. Nije ih imao kada je zbog ideje da zaigra s jednim isturenim čovjekom izostavi Batistutu ili Crespa iz perioda dok je vodio Argentinu, a pogotovo nije imao namjeru podleći kompromisima ovdje.

Čovjek je to čija se nogometna filozofija - uvelike oslonjena na ideji brze, proaktivne igre s visokim presingom – može sažeti u njegovu čuvenu rečenicu „da nogomet igraju roboti, moja momčad bi osvojila sve što se može“. Njegova neumorna 3-3-1-3 formacija zbog niza faktora osuđena je ili na velik uspjeh, ili na enormnu propast. Makar se isprva činilo da će njegova epizoda u Čileu biti kratkotrajna, njegovih četiri godine na klupi La Roje redefiniralo je nogomet u toj državi i prometnulo Čile u primjer momčadi kojoj je igra na estetiku u eri povećane pragmatičnosti donijela i rezultat. Svatko tko je gledao Svjetsko prvenstvo 2010. godine može to potvrditi; Bielsin Čile bila je momčad koja je odudarala od opreznog i pomalo dosadnog nogometa prezentiranog u Južnoj Africi. Ekipa u kojoj je danas reprezentativno umirovljen Arturo Vidal pokrivao bekovsku ulogu, dok su Mati Fernandez i Jorge Valdivia bili fokalni dio njegove igre, ispred kojih su bili Alexis Sanchez i Humberto Suazo. Poraz 1:2 od Španjolske u grupnoj fazi postavio je Bielsin Čile rame uz rame s tiki-takom na vrhuncu, gdje je Čile i s igračem manje nakon što im je isključen Estrada nastavio lepršati po terenu.

Iako je 2011. godine Bielsa napustio kormilo reprezentacije, Čileanci kao da su se bojali da tako intenzivna igra ne može potrajati predugo u smislu davanja rezultata. Angažman novog Argentinca, Claudija Borghija, bio je korak ka pronalasku balansa. Borghi je sačuvao afinitete spram fluidne igre s trojicom u zadnjem redu, no u traženju osi u tranziciji pogubio se u igri spuštanja zadnje linije i pretjeranom strpljenju razvoja napada ondje gdje je bilo srce Locove filozofije – u vezi. Ideološki prijelaz nije uspio, te je Borghija nakon pet poraza u devet kvalifikacijskih susreta zamijenio Jorge Sampaoli, Bielsin učenik te aktualni izbornik Argentine.

Tu je jedna bitna stavka shvaćanja nogometne igre ispoštovana. Borghijev angažman činio se sasvim logičan, bez obzira na komponente koje nisu u skladu s Bielsinom paradigmom. Na kraju je stvar propala, ali to u nogometu rijetko što garantira uspjeh. Na kraju krajeva, trenerski posao se sastoji od pretakanja subjektivnog doživljaja oko toga kako bi se nogomet „trebao igrati“, a ako se momčad kao rezultat toga izdvoji, iskoči iz općih nogometnih teoretskih okvira, onda je u jednoj izrazitoj niši shvaćanja uspješna sama po sebi, čak neovisno i o rezultatu. Borghijev posrtaj je tu stigao samo kao nastavak te ideje, a Sampaoli je učiteljevu filozofiju unaprijedio dodajući ono što Borghi nije uspio: mogućnost plana B. Dao je Čileu širinu i taktičku izobrazbu da održe ideju „kontroliranog kaosa“, s dodatnim naglaskom na kontrolu. Medel, Vidal, Jara i Sanchez stvorili su svojom inteligencijom okvir za razvoj momčadi, koja je u ovih deset godina postala sinonim za južnoameričku varijantu totalnog nogometa. Ako je ludi znanstvenik Bielsa uspio iskontrolirati te čestice po terenu i dati im ulogu u toj suludoj igri sila, onda im je Sampaoli ponudio alternativne projekcije održavajući istovjetan tempo blizak neutralnim gledateljima diljem svijeta.

Nogometni ideal smjestio se u podnožju Andi.

To područje je ipak geografski vrlo trusno, a mnogi se boje da je potres ove posljednje, Pizzijeve trenerske ere onaj koji je srušio temelje čileanskog nogometa. S najmanjim brojem postignutih pogodaka unutar posljednja tri kvalifikacijska ciklusa Čile ostaje bez svjetske smotre. Arturo Vidal je nakon sinoćnjeg poraza objavio kraj svoje reprezentativne karijere. Vjeruje se da će ga pratiti Bravo, Jara, Valdivia, a i upitna je budućnost još nekolicine imena, između ostalog i Alexisa Sancheza. Uz Vidala najveća zvijezda nije u poznim godinama, ali mu reprezentativni nogomet predstavlja dodatno opterećenje u trenutku kada treba održavati formu u zahtjevnom okruženju najviše razine klupskog nogometa.

Kako svakoj eri stigne kraj, tako je i ovaj sinoć poraz – ironično, od ljutih rivala Brazila – vjerojatno označio kraj ove ere čileanske reprezentacije. Prema Kunderi, moguće da je sudbina Čilea zapečaćena i prije ove eliminacije. Ali, iza ove čileanske ere ostaje energičnost njihovog napadačkog i fluidnog nogometa. Možda Čile  i njihov pristup baš iz tog razloga neće nestati; uostalom, čuveni Zakon o očuvanju energije govori kako „energija zatvorenog sustava ne može nestati niti ni iz čega nastati. Energija samo može preći iz jednog oblika u drugi, i ona je konstantna.“

Dok mnogi propuštaju povući paralelu između jednog fizikalnog aksioma i nogometa, tko može vjerovati da energija ove čileanske generacije, nastala iz Bielsinog (otvorenog) sustava ipak može tek tako nestati?

(Foto: Action Images)

novinar

Juraj Vrdoljak ,
Juraj Vrdoljak , Za sebe voli reći da nije klasičan novinar, već bloger, a mi mu vjerujemo makar ne znamo što taj pojam točno podrazumijeva. Bilo kako bilo, Juraj se kao pravi romantik nakon godina bavljenja glazbenom kritikom odlučio vratiti svojoj prvoj ljubavi, sportu, s naglaskom na nogometu. Pa je tako pisao za nekoliko domaćih i stranih portala, gdje je izbrusio svoju kolumnističku crtu. Nada se da će svojim pisanjem i široj javnosti predstaviti taj pojam blogerstva. A nadamo se i mi.

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka