vijest

0

Zbogom Malom Mozartu

24.12.2017 12:39 | Luka Kostić

„Najgora stvar u Londonu? Tottenham!“

Veličina slova A A A

„Nikada nisam igrao zbog novca ili slave. Oduvijek sam bio dječak koji samo voli ovu igru.“

Što vam prvo pada napamet kada čujete ime Tomaša Rosickog? Neki pogodak, najvjerojatnije- dalekometni šut za Češku protiv SAD-a na Svjetskom prvenstvu 2006. ili polu-volej za Arsenal protiv gradskih rivala, Tottenhama. U redu, složit ćemo se  s pogotkom, ali za mene će Rosicky zauvijek ostati upamćen po golu kojeg je zabio Sunderlandu. Zapravo, ne samo pogotku, čitavom akcijom.

Sve je počelo, kao što i obično počinje, od Santiaga Cazorle, Arsenalovog generala-veznjaka, koji je loptu gurnuo pod hitre noge Jacka Wilsherea. Englez je protutnjao kroz Sunderlandov blok, dodao Rosickom na desnom krilu. Nakon toga; zip-zap, u jednom dodiru – Rosicky, Cazorla, Wilshere, Rosicky, Giroud i opet Rosicky, u kaznenom prostoru. Jedan dodir i lopta ide preko natrčalog Vita Mannonea.

I eto, u jednoj akciji, svi elementi koji Češkog kapetana čine legendom, unatoč svim nesretnim ozljedama, unatoč izostanku najvećih trofeja – elegancija u dodiru, osjećaj za prostor, inteligencija u kretanju, pas, završnica, kontrola. Savršena simbioza igračke inteligencije i talenta, ideje i egzekucije.

Arsene Wenger, taj intelektualac starog kova među trenerima, jednom je izjavio: „Ukoliko volite nogomet, volite i Tomaša Rosickog“. Generalno ne volim takvu kategoričnu isključivost, pogotovo kada je riječ o subjektivnoj igri kao što je nogomet. Nikada nisam razumio gorljivost kojom su se otpisivali svi oni koji nisu bezrezervno izricali ljubav na oltaru Francesca Tottija ili Ronaldinha. Po čijim mjerilima je savršeno tempirana dubinska lopta paradigma „lijepog nogometa“, dok je čisti klizeći start smatran samo pragmatičnim alatom za postizanje alata? Ljepota je u nogometnom diskursu, kao i svaki tip estetike, uvijek višeznačna, uvjetovana povijesnim kontekstom.

Međutim, u slučaju Malog Mozarta, kako su Rosickom tepali navijači Arsenala i Borussije Dortmund, klubova u kojima je ostavio najdublji trag, razumijem zašto je Wenger tako nešto izjavio. Rosicky je, u dresu Arsenala, kao i u dresu Češke ili Dortmunda, bio personifikacija elegancije na nogometnom travnjaku. Čak i u većoj mjeri od svog klupskog kolege i bratu po brzim, nepogrešivim nogama, Cazorle, Rosicky je, svaki put kada bi bio u dodiru s loptom, djelovao kao da je rođen da igra u sredini terena – pas, pregled prostora, pa opet pas, trk u slobodan prostor, pa opet sve ispočetka. Ne toliko par koraka ispred svih drugih u vremenu koliko nonšalantan u sadašnjosti, igrač za kojega razlika između ideje i egzekucije ne postoji – brz mozak uparen s nepogrešivom nogom.

Rosicky je u svojoj karijeri obukao dres samo tri kluba, i u svakom je postigao status legende – sa Spartom je dvaput prvak Češke, sa Dortmundom ima jednu Bundesligu, dok je sa Arsenalom dvaput osvajao FA kup – kapetan Češke bio je više od 10 godina, tijekom kojih je skupio 105 nastupa za nacionalnu vrstu. Međutim, kao i što je slučaj sa Xavijem Hernandezom i Pirlom, dvojicom nedavno umirovljenih velikana, brojke ne govore niti pola priče. Prije svega, Rosicky je bio generacijski talent ali su ga, kao i Arsenalovog suigrača Aboua Diabyja, ozlijede pratile iz godine u godinu.

Najgora ga je pogodila u prvom mjesecu 2008. godine, nakon koje je propustio ostatak sezone i čitavu sljedeću, nastupivši prvi put tek u devetom mjesecu 2009., više od godine i pol kasnije. Vječno nasmijani češki kapetan nije gubio glavu, nasmiješeno uvjeravajući novinare da će „sad moći dvije godine dulje ostati u top formi“. I zaista, kada god bi zaigrao, a to je bilo premalo puta, djelovao je kao dvadesetogodišnjak, ne samo zbog dječačkog lica i karakteristične duge kose – sve do danas, kada je priznao da mu se tijelo više ne može nositi sa zahtjevima kompetitivnog nogometa. Svoj nogometni put završio je tamo gdje je i počeo – u rodnom Pragu, u dresu dječačkog kluba, Sparte.

Simptomatična je činjenica da je Rosicky ostao zapamćen kao kultni igrač u Arsenalu, unatoč tome što s njima nije osvojio niti jednu titulu, a odigrao je, u deset godina, prvenstveno zbog ozljeda, tek 170 ligaških utakmica za Topnike. Rosicky nikada nije lupao šakama o pleća i svoju strast urlao protivnicima u uho, iako je jednom izjavio da je „najgora stvar u Londonu Tottenham“. Njegova bezuvjetna ljubav prema Topnicima bila je jednostavno rezultat njegove bezuvjetne ljubavi prema nogometu.

Karijera je došla kraju, ali momenti će zauvijek ostati – elegantni dodiri, braniči koji padaju oko njega, dodavanja i golovi; dalekometni projektil protiv SAD-a, volej i solo akcija protiv Tottenhama. I, prije svega, magija protiv Sunderlanda.

„Nobody Ever Says Thank You“ je naslov biografije Jonathana Wilsona o legendarnom engleskom treneru Brianu Cloughu. Naslov je aluzija na poznati citat Harryja Storera, trenera Derby Countyja koji je uvelike utjecao na Cloughovu ranu karijeru. Riječ je o sintagmi koja sažima neoprostivu narav kompetitivnog nogometa – gubitnici se ne pamte, a jedini kriterij je uspjeh. Tome je možda tako, ali ne i za tisuće fanova u Dortmundu, Pragu i sjevernom Londonu. Hvala, Mali Mozarte.

Tomaš Rosicky možda nije utjelovljenje lijepog nogometa, te estetske sintagme za koju nitko nije u potpunosti siguran što znači – možda nitko nije. Međutim, možda su sve te silne ozljede i izbivanja sa terena dodatno uljepšala svaku sekundu koju je proveo na terenu, u crveno-bijelom, žuto-crnom ili bijelom dresu – Rosicky, maleni kompozitor svilenog dodira, dugokosi gitarist, legenda Dortmunda i Londona i kapetan mog srca.

Piše: Luka Kostić

(Foto: Action Images)

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka