vijest

0

Xavi Hernandez – Gospodar vremena i prostora

14.11.2017 16:58 | Germanijak/L.K.

Donosimo priču o malom maestru.

Veličina slova A A A

„To je ono što ja radim: tražim prostor. Cijeli dan. Stalno gledam. Cijeli dan, cijeli dan. Ovdje? Ne. Tamo? Ne. Prostor, prostor, prostor. Vidim prostor i dodavanje. To je ono što ja radim“.  

Ovo su riječi Xavija Hernandeza prije šest godina. 2011., Xavi je bio na nogometnom Olimpu. Njegova Barcelona pregazila je Europu na putu do drugog naslova Lige prvaka u tri godine, sa Španjolskom je bio svjetski i europski prvak – mali maestro bio je kucajuće srce najdominantnije klupske i reprezentativne momčadi svih vremena. Do kraja karijere, skupio je 31 trofej, više ima samo njegov partner u zločinu, merkurijalni Andres Iniesta.

Ova sezona bit će ujedno i posljednja bivšoj Barceloninoj šestici. Napušta nas u istoj godini kao i njegov kolega regista, Andrea Pirlo.

Osam titula prvaka Španjolske, tri nacionalna kupa, šest španjolskih super kupova, četiri Lige prvaka, dva europska Super kupa, dvije klupske Svjetske titule, dva Eura i jedno Svjetsko prvenstvo sa nacionalnom vrstom Španjolske. Xavi Hernandez, metronom, kucajuće srce u veznom redu Barcelone, jedan je od rijetkih nogometaša koji je osvojio baš sve što se dalo osvojiti, kako na klupskom, tako i na nacionalnom nivou.

Međutim, trofeji su brojke a nogomet koji je Xavi igrao ne može se mjeriti brojkama. Nogomet je čudesan upravo zato što njegove dvije osovine – stil i uspjeh, ideologija i rezultati, način na koji pobjeđujete i sama pobjeda, nazovite to kako želite – mogu postojati paralelno, u suživotu, isprepleteno a opet odvojeno. Pitanje o tome je li važnije pobjeđivati ili način na koji se pobjeđuje vječna je dilema nogometnog diskursa, bio on navijački, stručni ili kavanski. Određene momčadi mogu imati stil, identitet i karizmu ali ne i rezultatsku potvrdu istoga (uzmimo za primjer Puškašovu Mađarsku, viceprvake svijeta 1954.), neke druge mogu imati rezultat ali ne i pretjerano upečatljivu igru (prošlogodišnji prvak Europe, Portugal, na primjer) dok ih velika većina nema niti jedno niti drugo. Samo su rijetke momčadi koje su objedinile i jedan i drugi aspekt – između ostalih, Barcelona Xavija Hernandeza.

Xavi je po tom pitanju prilično nedvosmislen. Kada ga je Sid Lowe, u velikom intervjuu za britanski Guardian, pitao smatra li se ideologom, maleni plejmejker nije oklijevao. „Ja sam romantik. Drago mi je da je talent, tehnička vještina, cijenjena više od fizičke spreme. Postoji nešto bitnije od rezultata, što traje dulje. Ostavština“.

Xavi je rođen u Terrassi, gradu u središnjoj Kataloniji, sa 11 godina pridružio se slavnoj La Masiji, Barceloninoj akademiji, nakon što je oduševio Oriola Torta, tadašnjeg šefa Barceloninih juniorskih pogona. Sedam godina kasnije, prvi puta je obukao dres prve Barcelonine momčadi, a kada je par godina kasnije ozljeda uklonila Josepa Guardiole iz prve momčadi, postao je Barcelonin prvi plejmejker. Nakon toga, nije gledao unazad, osim kada bi tražio Iniestinu ili Busquetsovu putanju prije još jednog savršenog dodavanja. Prostor, pas, prostor, pas.

U svojoj knjizi „Edge: What Business Can Learn From Football“, Ben Lyttleton iznosi ono što smatram fundamentalnom kvalitetom veznjaka poput Xavija. Lyttleton iznosi istraživanje Dr Geira Jordeta, norveškog profesora psihologije i bivšeg nogometaša. Jordet definira tri ključna elementa elitne razine nogometne izvedbe. Prvi, vizualna percepcija – mogućnost registriranja i skupljanja informacija oko sebe, drugi, vizualno objašnjavanje – interpretacija skupljenih podataka i treći, anticipacija – predviđanje budućnosti i egzekucija.

Jordetovo istraživanje otkrilo je jednostavnu korelaciju – oni nogometaši koji više gledaju prije primanja lopte bolje igraju. Kauzalnost je vrlo jednostavna – igrači sa boljom vizualnom percepcijom, koji prije primanja lopte analiziraju situaciju na terenu imaju više informacija s kojima uspješno predviđaju budućnost. Eto vam Xavija u jednoj rečenici. Pogled, traženje prostora, predviđanje i egzekucija – pas, asistencija i, u konačnici, gol. Upravo ovdje se vidi fundamentalna greška poznatog nogometnog aksioma o „dodavanju koje igrač izvrši bez gledanja“. Upravo je riječ o suprotnom – elitni veznjak ne odigrava dodavanje bez gledanja nego gleda dovoljno rano da nama, običnim smrtnicima koji kasnimo u vremenu, samo djeluje da je pas odigran bez gledanja.

Kada je, u finalu Eura 2008., asistirao Fernandu Torresu za gol koji je Španjolskoj donio titulu, Xavi je gledao, pronašao prostor i dodao. Kada je Jordiju Albi asistirao u istom finalu četiri godine kasnije, Xavi je gledao, pronašao prostor i dodao a njegova Španjolska pomela je Italiju sa 4:0. Kako sa Španjolskom, tako i sa Barcelonom, metronom iz Terrasse stvarao je prostor koji bi onda neumoljivo koristili nogometni čarobnjaci drugog kova – Lionel Messi i Andres Iniesta, David Villa i Fernando Torres. Španjolci i Argentinci to zovu la pausa, moment, pauza, trenutak gdje igrač u posjedu zastaje, predviđa putanju suigrača i šalje pas. 

 

Uostalom, to su primijetili i ostali. Andres Iniesta izjavio je da je Xavi „vođa, primjer, na razini nogometa on je privilegiran jer je uvijek jedan korak ispred utakmice, ispred onoga što se događa“.

Xavi je možda privilegiran ne samo percepcijom i talentom da je pretvori u stvarnost ali privilegirani smo i svi mi koji smo ga mogli gledati sve ove godine. Vjerojatno najvećeg veznog igrača svih vremena. Barceloninog metronoma i arhitekta, španjolskog dirigenta i ideologa. Vladara prostora i generala nogometnih travnjaka.

 

 

Piše: Luka Kostić

(Foto: Action Images)

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka