vijest

0

U sjeni slavnog brka: Mario Carević u novoj ulozi

10.09.2018 20:21 | Germanijak/D.V.

Vulićevo iznenađenje pri izboru pomoćnika

Veličina slova A A A

U sjeni petog reizbora „slavnog brka“ Zorana Vulića na užarenu klupu posrnulog splitskog velikana, provukla se vijest o pomoćnicima  Mladenu Praliji i Mariju Careviću. Dok je „šjor Mladen“ očekivani i već potvrđeni partner, odabir Marija Carevića je iznenadio i najzagriženije pratitelje zbivanja na Poljudu i probudio neka skoro usnula sjećanja na ovog nikad do kraja ostvarenog talenta.

> ODIGRAJ HAJDUK-RUDEŠ

No, vratimo se u to vrijeme koje zbog današnje situacije izgleda još davnije, nego što zaista jest, a povezuje Vulića i Carevića. Hajduk je u sezoni 2000./2001. igrao najbolji nogomet i na proljeće prestigao Dinamo za naslov prvaka Hrvatske uz nezaboravnu proslavu na gostovanju u Šibeniku. Bilo je to hajdučko doba Stipe Pletikose, Stanka Bubala, Mate Bilića, Ivana Leke, Zvonimira Deranje, Igora Muse i mnogih drugih, a kao dva najveća potencijala za priključenje prvoj postavi figurirali su Darijo Srna i samo par dana stariji - Mario Carević.

I navijačka priča je bila otprilike sljedeća: Mario Carević bit će čudesan igrač, novi Aljoša Asanović, ali ne samo zbog lakta. Imao je sve – pregled igre, dug korak, sjajnu ljevicu, pozitivnu drskost i kreativnost, nadimak Car ponudio se sam od sebe i nikako nije bio samo aluzija na prezime.

Mario Carević bio je od prvog trenutka na terenu prava desetka, dok ni „mali Srna“ nije bio loš igrač, ali da ste upitali nekog u to doba na kog bi stavio novac da će napraviti karijeru, većina bi uložila na Cara i danas to znamo - izgubila. Darijo Srna dogurao je u narednih petnaestak godina do kapetana Hrvatske, igrao je sva velika natjecanja, zabijao presudne golove na prvenstvima i u kvalifikacija, a na klupskoj razini osvojio je Kup UEFA-e kao kapetan Shakhtara i svakog ljeta bio je predmet želja vodećih klubova Liga petice.

S druge strane, njegov vršnjak Mario Carević utonuo je u prosječnost pa mu nije ni pomogla afirmacija najvećeg trenera s ovih prostora Tomislava Ivića, već smo njegovu arapsku epizodu u Al Ittihadu zapamtili po njegovoj nemogućnosti napuštanja kluba što je sam Makaranin nazvao „zatočeništvom u zlatnom zatvoru“. Iduće odredište bilo mu je Stuttgart, kojeg je u tom trenutku vodio slavni Giovanni Trapattoni koji je očito kao i Tomislav Ivić vidio „ono nešto“ u Careviću. Bilo je problema s ozljedom te je odigrao samo šest utakmica, a kasnije je sreću potražio ponovnim povratkom na Poljud i nikad se nije ostvario do kraja, već je odradio epizode u Lokerenu, Kotrijku te Maccabi Petah Tiqwi da bi završio karijeru u slovenskoj Krki.

Kad se nekog igrača okiti epitetom – neostvareni igrač, nikako nije riječ o kritiziranju i podcijenjivanju, već naprotiv samo o žaljenju što je negdje došlo do praznog hoda ili nedovoljnog rada kako bi talent postao veliki igrač, a nadarene igrače kao što je bio Mario Carević prije vidimo u Barceloni, nego bez lažne korektnosti u Kotrijku.

Nezahvalno je baviti se razlozima zašto Mario Carević nije postao novi Aljoša Asanović, iako je odigrao respektabilnih 119 utakmica i zabio 11 pogodaka u bijelom dresu. To zna vjerojatno samo on sam, ali važno je istaknuti da je novi pomoćni trener Hajduka već doživio ovacije i priznanja, ali je prošao i turbulentno razdoblje kad su se nakon europskog poraza od finske Hake na Poljudu „kopali  grobovi“, dok su igrači danima spavali na stadionu. Danas su rezultati puno lošiji, ali je atmosfera srećom normalnija, jer je rezultatska katastrofa onaj vidljivi vrh sante leda, dok su ispod radara ostale činjenice da je klub sanirao nagomilane dugove i sredio puno stvari, koje su prijašnje uprave galantno gurale pod tepih pod krinkom rezultatskih ostvarenja.

Makarski Car je ostao zapamćen kao igrač koji je dobio najviše žutih kartona u derbijima protiv Dinama gledajući obje ekipe i nerijetko je svojim beskompromisnim ponašanjem navlačio na sebe bijes Bad Blue Boysa, a obrnuto proporcionalno simpatije kod Torcide. Uz neosporne igračke vrline krasile su ga pojačane emocije u susretima s glavnim rivalima. On i Vulić znaju što znači osvajati trofeje za Bijele i često su zauzimali glavne uloge pa za početak mogu trenutno depresivnoj i anemičnoj svlačionici objasniti što znači pobjeđivati, jer je ova ekipa to skoro zaboravila, s obzirom da su zadnju pobjedu upisali 9. svibnja protiv Istre.

Navijački puk je s razlogom nestrpljiv, zanima ih rezultatski korak naprijed i ne ulazivši u ponovni reizbor Zorana Vulića kao vječne opcije, dojma smo i ovoga puta prisilne i rezervne, ali vrijedi istaknuti da su on i Mario Carević već prošli splitsku katarzu puta preko trnja do zvijezda, ali i natrag, te dolaze u njima više nego poznato okruženje koje emotivno diše za Hajduk te jednostavno ne zna za, niti prihvaća - prosječnost.

Napisao: Damir Vego

(foto: Pixsell)

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka