vijest

0

Trebao je biti hrvatski Kobe, ali ostao je upamćen kao hakler

13.10.2019 09:20 | Germanijak/V.R.

Mogao puno, ali je prokockao veći dio karijere zbog zablude da može puno više...

Veličina slova A A A

Loptački sportovi često izbace na površinu pojedince koji su po nečemu specifični. Jedna od karakteristika takvih priča su individualci koji, ovisno o kontekstu – razini natjecanja, suigrača u klubu, postavljenih očekivanja i ostalome – prijeđu raspon od dna do vrha i nazad, te tako nekoliko puta tijekom karijere. Takvom bi se, ugrubo, mogla okarakterizirati ona Marka Cara.

Rođen je u Karlovcu 21. Listopada 1985. Visok 188 cm, u rodnom gradu je počeo s košarkom u KK Duga Resa, a u ranim danima, igravši za Šanac Karlovac u sklopu A2 lige u sezoni 2005./2006., imao je prosjek od 30 koševa po susretu. Eksplozivnog koraka, iznimne brzine za ovdašnje pojmove i odličnog šuta, izdvojio se odmah u toj razini i s lakoćom dominirao, te pružao igre koje su vrlo brzo privukle pažnju A1-ligaša i NLB-ligaša.

Tako je Karlovčanin zavrijedio prelazak u Split u sezoni 2006./2007. Te su sezone Žuti igrali tadašnju NLB ligu, te je roster uključivao određenu mladu jezgru igrača koja je obećavala. Uz Marka, tu su bili Ante i Mario Delaš, Damjan Rudež, Mateo Kedžo i Franko Kaštropil. Car je puno vremena proveo na mjestu jedinice, čak nauštrb Ante Delaša kojemu je to prirodna pozicija, a do plusezone je čak bio i najbolji asistent lige, što je činjenica koja je mnogima nezamisliva kad je referenciraju uz isprofiliranu sliku o Marku iz današnje perspektive. Aktualni izbornik, Veljko Mršić je poradi loših rezultata krajem 2006. napustio klupu već nakon pola godine, a Split je na koncu završio zadnjeplasirani u NLB ligi te sezone. Marko je tad još ‘’hvatao zalet’’ u karijeri, te je u toj sezoni bilježio 5.5 poena po susretu, uz solidan postotak šuta i ne preveliku potrošnju.

No u narednoj sezoni je dobijao manje prilike, u klubu su osjetili da nije napredovao, te je otpušten od strane kluba u prosincu 2007. Na novi angažman nije dugo čekao, u siječnju 2008. prelazi u Osijek. U 19 utakmica je imao prosjek od 21.3 poena. Povodom te košgeterske eksplozije, osjetio je da je sposoban za više dosage u karijeri. U ljetnom prijelaznom roku iste godine odlazi u grčki Egaleo, no tamo se nije puno zadržao, pošto se nije uspio izboriti za mjesto u grčkom prvoligašu, te je tri dana prijhe početka grčkog prvenstva otpušten. Priliku sebi je tada u Egaleu osigurao jedan drugi Hrvat, 36-godišnji Vladimir Krstić.

Nije predaleko otputovao. Karijeru je nastavio na Cipru u ETHA-i Engomis gdje je u prvoj ligi bilježio odličan prosjek od 17 poena po susretu, no ta razina košarke nije zadovoljavala njegove apetite. U drugom mjesecu 2009. odlazi s ‘’podijeljenog otoka’’, te tada počinje najintrigantniji dio njegove karije. Dolazi u grad košarke – Zadar.

Donekle s iznimkom Splita, koji je u vrijeme kad je Marko boravio na Gripama već bio samo sjena nekadašnjeg velikana, junak naše priče je do ovog trenutka u karijeri u svom košarkaškom CV-u imao samo klubove u kojima nije bila prisutna komponenta nekog veće pritiska, mase navijača koja komentira svaki šut svakog igrača i publike koja generalno voli, te razumije košarku. U Zadru je situacija upravo suprotna. Da situacija bude tim ‘’nabrijanija’’, došao je u Zadar u trenutku kada je klub ponosno nosio aureolu državnog prvaka, tek treći put u 22 godine unutar dvije različite države. Također, sezona je ‘’začinjena’’ drugim mjestom u ligaškom dijelu tadašnje NLB lige.

U toj polusezoni se nije previse naigrao kraj očiglednih vedeta te ekipe, Todora Gečevskog, Hrvoja Perića, Juliusa ‘’Jubyja’’ Johnsona, Tome Ružića, Roka Stipčevića, Dejana Ivanova, Desmona Farmera i Damira Rančića, koji su bili okosnica ekipe koja je te sezone pucala na Final Four regionalne lige. Na žalost navijača, on joj je za dlaku izmakao, Zadar je završio ligaški dio kao petoplasirani, unatoč naporima prije svega Hrvoja Perića koji je tog proljeća bio najbolji pojedinac Zadra. Trener Zmago Sagadin je po Markovom dolasku tog proljeća jasno dao do znanja da ga misli koristiti na mjestu playmakera, i to kao backupa za megatalentiranog izdanka domaćeg bazena, Tonija Prostrana. Scenarij je to u kojem se podleglo robovanju njegovim očitim fizičkim nedostacima koji daju natuknuti da nema predispozicije ni za jednu drugu poziciju, no mjeseci i godine u bliskoj budućnosti pokazati će nešto drugo. Još se borio za svoje mjesto u već ustaljenoj hijerarhiji na jakom rosteru, te se može reći da je u tom naporu imao otežan posao s obzirom da je došao u drugoj polovici sezone. Razumije se, nije previše minuta dobio ni u jako dobroj europskoj sezoni Zadra u kojoj su igrali F8 Eurokupa, na tom putu pobijedivši jedan Unics Kazan, u gostima i u Zadru.

Sezonu 2009./2010. Zadar je ostao bez nekih stožernih igrača. Klub su napustili između ostalih Gečevski, Johnson, Ivanov, Farmer. Tu se otvara prostor za Marka, on postaje članom prve petorke, a u toj prvoj polusezoni odličnim igrama skreće pozornost široj košarkaškoj i sportskoj javnosti na sebe. Ta jesen je bila prijelomna u njegovoj karijeri. Uzmimo utakmicu u Ljubljani gdje je pokazao raskoš napadačkog arsenala, kad je pogađao s pozicija visokog posta, trice nakon dotrčavanja iz bloka, kao i nakon driblinga. Vidjelo se u tim trenucima da ovaj 24-godišnji momak ima nešto drukčije u sebi. Njegova utakmica polusezone vjerojatno je ona u Eurokupu u pobjedi protiv Hapoela iz Jeruzalema kada je zabio 17 poena uz samo jedan promašaj iz igre i savršen učinak s linije za slobodna bacanja, iako je isti košgeterski učinak imao i u porazu od Arisa u prvom kolu.

Prvu polovicu kalendarske godine 2010. također je odigrao solidno, dobio ubriz samopouzdanja – za što je njemu uvijek malo trebalo. Onda je došla završnica prvenstva Hrvatske. Tu je dao prve osjetnije naznake svoje igre zbog koje će ga navijači postepeno sve više uzimati na zub. U polufinalnoj seriji protiv Cedevite imao je ukupan šut 13/34 za devet, osam i osam poena u tri utakmice, ali mu je ostalo kredita s obzirom da je Zadar prošao u klasičnu finalnu seriju prvenstva protiv Cibone.

Onda je slijedila utakmica koja će se, u konačnici, pokazati kao korak unaprijed prije dva koraka unazad. Vukovi su imali prednost domaćeg terena ali ih je Car ubio u pojam u Zagrebu s 21 poenom uz šut iz igre 9/12, te je Zadar započeo seriju ‘’brejkom’’ pobjedom 80:76 na radost mnogobrojnih zadarskih studenata na zelenom sektoru koje je, nakon što su prešli cestu nakon obroka u menzi SC-a, dočekao jedan ‘’carski’’ desert.

Sve dobro što je do tada napravio Marko je prosuo poput krave koja prospe kantu s mlijekom u četvrtoj utakmici serije finala. Cibona je došla sa zaostatkom 1:2 u seriji u dupke puni SC Višnjik koji je još malo mirisao na svježi kreč, činilo se tada, da uljepša proslavu novog naslova prvaka Zadra. Karlovčaninu Marku to je bio scenarij iz snova. Kako je poslije uvijek govorio, ostao mu je nedosanjani san osvojiti sa Zadrom trofej, no zaboravio je reći da je dio tog sna bio da on bude njegov centralni dio i figura koju će razdragana masa nositi na ramenima.

Lijepo je sanjati, ali se trebaju znati granice. Marko je u ovom slučaju podlegao pritisku kojeg je, prije svega, sam sebi stavio na pleća, te očajnom utakmicom u kojoj je šutirao 1/14 bio glavni razlog što je fešta u Zadru ne odgođena… već otkazana.

Cibona je uzela tu četvrtu utakmicu u Zadru, izjednačila na 2:2 i na koncu nije propustila priliku da bude prva ekipa u povijesti prvenstva koja se vratila iz ponora zaostatka od 0:2 u seriji, te konačnim rezultatom 3:2 osvoji naslov. U petoj utakmici Cibosi su, na krilima odlične momčadske igre s pet igrača u dvoznamenkastim ciframa odnijeli pobjedu s 22 poena razlike i uzeli novi naslov. Marko je odigrao racionalnu, kontroliranu i efikasnu utakmicu s 13 poena uz 5/9 iz igre, što je mali psihološki comeback I pothvat sam po sebi nakon što je prethodno razočarao 9000 ljudi pod zadarskom ‘’Pekom’’… No bilo je prekasno. I ovaj put kasno Marko stiže.

Došla je sezona 2010./2011., a Zadar se našao u nižerazrednom FIBA EuroChallenge kupu. Sezona je ovo Zadra koja je označila početak njegovog strmoglavog pada koji, usudili bi se reći na žalost svakog domaćeg ljubitelja košarke, traje do dana današnjeg. Perić, kao i još neki bitni igrači, napustili su klub, stigao je Miro Bilan, vratio se Jakov Vladović, roster je temeljito ‘’pretumban’’, više nuždom nego planirano, ali momčad jednostavno nije posjedovala razinu talenta od nekoliko prijašnjih sezona. Zadar je imao, iz te perpsektive, očajnu sezonu te je završio kao zadnji u regionalnoj ligi s omjerom 7-19.

Glavni razlog ovom strmoglavom padu su u najvećem postotku potpuno isušene financije sportskog ponosa jednog od najstarijih gradova Europe. Tada je Zadar u prvoj grupnoj fazi EuroChallengea igrao šestu utakmicu, odlučujuću za prolaz dalje igrom slučajnosti protiv ciparske ETHA-e. Naglašeno motiviran, Marko je zabio 22 poena svojim bivšim poslodavcima, te je Zadar pobjedom 81:67 prošao u drugu grupnu fazu, gdje mu je u ovom natjecanju i bio kraj. Situacija je došla do usijanja sredinom rujna kada je Zadar u pripremnoj utakmici izgubio od Borika 81:76, u kojem su pobjednici imali u jednom trenutku i 20-ak poena prednosti, a dvoranu su obasule salve zvižduka upućene treneru Danijelu Jusupu.

U sezoni za zaborav treba izdvojiti utakmicu 5.siječnja 2011. NLB lige kada je u Višnjik došla Cedevita. Odigrao je tada utakmicu korak do savršene, kada je utrpao 28 poena uz šut za tricu 7/8. Ta ga je utakmica vjerojatno prodala u zagrebački klub, koji je predstavljao relativno nov, ambiciozan, te financijski robustan košarkaški dugoročni projekt, koji tada (a ni kasnije) nije bio prepoznat kao svojevrsna ‘’djetelina s četiri lista’’ u strmoglavo ponirajućoj hrvatskoj klupskoj košarci.

Pola godine kasnije to se i dogodilo. Markov “labuđi pjev” bila je herojska utakmica u kojoj je Zadar igrao od prve do četrdesete minute sa istih pet igrača na terenu, i u polufinalu Kupa Krešimira Ćosića u Draženovom domu slavio sa 83:82. Jedini igrač iz prve postave koji je, radi blokade računa, imao pravo igrati bio je Marko Car. Ostavio je srce na terenu i sa 20 poena predvodio petorku do nevjerojatne pobjede u pomalo bizarnoj utakmici. Simpatije Tornada ništa ne može obnoviti poput pobjeda protiv najljućeg rivala Cibone.

Tako je ona prva, upečatljivija epizoda protagonista ove priče završena na način da jedino što vrijedi o njoj reći je – treba vremena. Slatko-kiseli trenuci obilježili su igrača kojeg je doživljaj podijeljen i kroz vremensku domenu i kroz onu individualnu. Nema sumnje da ga je dio ovdašnjeg košarkaškog puka doživio kao neku vrstu košarkaškog Bake Sliškovića, nesretnog što je rođen u krivo vrijeme.

Zamjerali su mu da je igrač koji živi i igra u oblacima, karakter koji je sebi natovario teret ulaženja u puno veće cipele od onih u koje je spsoban ući, nemilosrdnog troišitelja lopti bez osjećaja za odgovornost na terenu. No, ako se Marko Car u Zadru držao određenog modela ponašanja pogonjen izvjesnim kontekstom za kojeg misli da ga oslobađa velikog pritiska – a to je ta iluzija da, usred iznimno nepovoljne financijske situacije, klub više treba njega nego on klub – ono što je slijedilo, bio je pravi test za njegovu košarkašku i ljudsku zrelost.

Na inzistiranje sportskog direktora Mateja Mamića, početkom lipnja 2011. postao je igračem Cedevite, kluba s ozbiljnom novčanom i logističkom podlogom, a shodno tome i velikim ambicijama. Je li Marko u stanju (kako se to popularno kaže) podrediti se momčadi, prihvatiti svoju ulogu na terenu i u rotaciji nesumnjivo smanjenog obujma, naučiti biti koristan za momčad na obje strane terena i bez lopte u ruci, te razjasniti sebi pojam selekcije šuta? Prigrliti ‘’prljavi posao’’ na terenu? Osvjestiti se da je s njim na rosteru jedan Matjaž Smodiš, pristigao direktno iz CSKA Moskve u kojem je godinama uživao zavrijeđeni status jednog od najboljih visokih igrača Europe? Uostalom, potpisao je za klub koji je osvojio treće mjesto Eurokupa u upravo završenoj sezoni.

"Samim time što smo Marka potpisali u vrijeme dok još nismo riješili pitanje prvog trenera dovoljno govori što mislimo o njemu. Silno vjerujemo u njega i ovaj potpis nam je izuzetno bitan u građenju momčadi za novu sezonu. Marko se igrama i prošloj i posebno ovoj sezoni nametnuo kao jedan od najboljih igrača u Hrvatskoj i vjerujem da će se njegovo igračko napredovanje nastaviti i u dresu Cedevite", ovako hrabrim riječima je Matej Mamić obrazložio svoj još hrabriji potez dovođenja Cara, ne imajući na umu da se on jednom rukom s njim rukuje, a s drugom možda drži figu iza leđa. Marku u obranu, malo tko bi se tome othrvao sa sviješću o plaći od 150 tisuća eura koja ga sljeduje u godinu dana.

Establišment okupljen oko gazde Emila Tedeschija osjetio je da je sljedeći prirodni korak napad na Euroligu. U novoj sezoni Eurokupa Cedevita nije ni izbliza uspjela ponoviti uspjeh od prethodne sezone te je ostala i bez Top 16. Car je prvu utakmicu, u porazu od Spartaka odigrao solidno, 10 poena uz racionalnu potoršnju. No u četiri preostale utakmice u kojoj mu je vrijeme na parketu podario Dražen Anzulović imao je kombinirani šut od 6/23. Malo tko, tko se uopće bavio njime, je mogao odgovoriti na pitanje, je li došao trenutak da Marko postane svjestan svojih očiglednih limita?

Cedevita je igrala finale regionalne lige protiv Maccabija koji će dvije sezone poslije osvojiti Euroligu, a na Smodišev pogon osvojen je i domaći Kup.

Naredne sezone je u Cedevitu došao Božidar Maljković, istinska trenerska legenda koju ne treba previše predstavljati. Slagao se roster za Euroligu, a tvorac čudesne Jugoplastike je u prilično ranoj fazi svog mandata odlučio da mu Car nije potreban, odnosno da mu ne može naći svrhu u momčadi. Na Markovu sreću ili žalost, uživao je protektorat sportskog direktora Mamića te je bio članom euroligaške ekipe Cedevite, a u tom natjecanju je u cijeloj sezoni postigao ravno osam koševa. U svim utakmicama kombinirano.

No rano unutar te sezone 2012./2013. Maljković iznenada, nakon manje od pola godine, napušta Cedevitu pod okolnostima kojima su naknadno namirisane određene političke arome.  Klub preuzima ‘’hrvatska košarka na dvije noge’’ Aco Petrović, a tek na njegovo konačno inzistiranje Car, nakon što eksplicitno traži veću minutažu, dobija otpust iz kluba pred Božić, nekih 20-ak dana nakon odlaska Maljkovića. Uostalom, poruka je dovoljno jasno plasirana dovođenjem Braceya Wrighta koji je angažiran s namjerom da bude nositelj igre upravo s Carove pozicije.

Tih dana se ponovno nudio Zadru, te je čak treningom održavao formu u njihovoj dvorani, no nakon tri tjedna i nemogućnosti ponovnog dogovora sa Zadrom, u ranoj kalendarskoj 2013. prelazi u KK Zagreb. U klubu s tad već manjim očekivanjima, bilježio je dobar prosjek od 14 poena u prosjeku u A1 ligi.

No ubrzo opet stupa u kontakt sa Zadrom. U rujnu 2013. Pristupio je pregovorima sa predsjednikom Zadra Borisom Skročeom da potpiše ugovor ‘’na žeton’’, odnosno do prve bolje ponude. Nije prihvaćao ugovor koji bi ga vezao za klub makar sigurnih pola godine, te je Skroče isprva bio odlučan u tome da mu dadne do znanja da se neće dati ucjenjivati.

No nakon nekoliko dana je ipak došlo do dogovora, i to pod Markovim uvjetima. Pričalo se da se to odvilo u danima kad je Skroče bio odsutan zbog nazočenja skupu čelnika klubova ABA lige u Beogradu, te da je taj posao u Zadru netko drugi odradio u njegovo ime.

Bilo kako bilo, obnovljena ljubav nije potrajala. Dolaskom Marka Šutala Car je imao manje prostora u minutaži, a nakon utakmice s MZT-om kada je došlo do incidenta na treningu je burna igračeva reakcija, odgurivanje stolca i neprikladno ponašanje spram većih ljudskih I košarkaških autoriteta zauvijek zatvorila sva vrata na relacijama Marko Car – Zadar. Bilo je to sredinom studenog 2013.

Točno nakon praznika Sveta tri kralja 2014. našao je novi angažman, te je postao igračem grčkog Kolossos Rodosa, jednog od slabijih klubova tadašnje prve grčke lige, a osim što se zove po jednom od nekadašnjih svjetskih čuda, ništa u tom klubu, kao ni Carovom kratkom mandatu u nj, nije bilo spektakularno.

Nastavio je karijeru vrativši se u habitat koji mu najviše odgovara. Daleko od izbečenih očiju košarkaški inhibirane javnosti, bez pritiska, u okruženje gdje mu se neće zamjeriti sporadično soliranje i igra “jedan na pet”, a Marko je vjerojatno, sada već s dosta iskustva sa samim sobom i u karijeri i u životu, shvatio da bez toga ne može. Odlučio se za Austriju, odnosno procijenio da je to liga koja savršeno ima sluha za njegove košarkaške nagone. Da nije tako, ne bi sada već – uz kratki i spomena ne previše vrijedan izlet u Italiju – proveo tamo već pet godina, većim dijelom kao član Furstenfeld Panthersa.

Od ovog ljeta prešao je u Reiffeisen Graz, što je prvi put da je promijenio sredinu u istoj stranoj državi. Na zadnjim je slikama djelovao sretan, te je možda u jeseni karijere došao do ideralnog balansa svojih životnih i sportskih prioriteta, za što su mu vjerojatno bile potrebne dvije stvari: da se oslobodi tereta košarkaške superzvijezde (koji ga je očito, ali nerazumljivo, proganjao u uzlaznim godinama karijere i u samom njenom zenitu), te da se financijski osigura.

Moguće je da je sva filozofija suvišna, te da se Marko jednostavo htio igrati košarke, ne mareći pritom o kolateralnoj šteti. A ona je poprilična kad su u pitanju košarkaške sredine poput Zadra u sprezi s porazima. Ako se sportska javnost koja ga koliko-toliko pamti usuglasi oko toga, onda su sva pitanja je li mogao više da je ovo ili ono jednostavno suvišna. Onda je Marko Car samo jedan od najvećih sportskih con artista, usporediv sa Frankom Abagnaleom iz filma ‘’Catch Me If You Can’’, koji je onaj dio košarkaške publike, medija i košarkaških djelatnika koje je je makar na trenutak uspio šarmirati atraktivnim potezima, fadeaway šutevima iz nemogućih pozicija, ulazima i zakucavanjima, samo koristio kao repetitore svoje agende.

Iz nekog uvrnutog kuta gledanja, na tome bi mu trebalo čestitati.

(foto: Pixsell)

 

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka