vijest

0

Tko je taj Prelec? „Zbog nogometa sam čak i skoro prekinuo sa ženom“

17.06.2019 08:00 | Marko Vidalina

Ivan Prelec (31), vršnjak je Juliana Nagelsmanna, ali ne voli kad ga se uspoređuje s njegovom slavnijom njemačkom inačicom. Bivša je mlada zvijezda Dinama, najmlađi igrač u Mamićevoj agenciji, trener koji se godinama mučio tražeći priliku, a sad će ju pokušati iskoristiti u Istri.

Veličina slova A A A

Tko je sad ovaj?! Čekaj, opet će se netko učiti na Istri? Zar nisu dosad naučili na vlastitim pogreškama?! Kakav sad Prelčec odjednom?!

Čitajući komentare navijača Istre 1961 ovih dana, pa čak i to namjerno pogrešno oslovljavanje čovjeka koji je u subotu i službeno postao trener njihove momčad, jedno je nedvojbeno jasno - Ivanu Prelecu pulska nogometna javnost ne vjeruje previše! I ne mora to biti ni toliko čudno, jer traumatična su iskustva iz bliske prošlosti, iz razdoblja kad se mijenjalo četiri, pet trenera po sezoni, kad su mnogi dolazili i razočarano odlazili. I sad, eto, dolazi nekakav trenerski početnik, ponovno trener koji će se učiti na Istri, koji ništa neće moći promijeniti...

 

 

A u korijenu cijele priče stoji, prije svega, neznanje. I neupućenost. Ivan Prelec, naime, nije nepoznato nogometno ime. Uostalom, trener je već punih 12 godina, počeo je već s 19 raditi s djecom, gradio se kroz Dinamovu omladinsku školu, a onda napravio posao i na prvom seniorskom koraku. Riječ je, naime, o mladom stručnjaku koji je prije 30. rođendana preuzeo HNK Goricu, u tom trenutku drugoligaša, klub iz njegova rodnoga grada, a s navršenih 30 već je slavio promociju u prvu ligu. Prvu, povijesnu za klub.

I kad je trebao krenuti u prvoligaško iskustvo, dodatno potvrditi da ga s pravom zovu "hrvatski Nagelsmann", dogodio se preokret. Njegov prijatelj i kolega Dean Klafurić postao je trener velike Legije i Prelec je odlučio prihvatiti njegov poziv. Oduvijek su željeli raditi zajedno u klubu te razine, kao partneri, a ne kao glavni i pomoćni trener, a kad se takva prilika i ukazala, Prelec je odlučio spakirati kofere i otići u Poljsku. I prepustiti mjesto Sergeju Jakiroviću, drugom najboljem treneru HNL-a u prošloj sezoni.

Poljska avantura nije potrajala, do rastanka je došlo već nakon dva mjeseca, i od tad je Ivan Prelec čekao. Pojavio se već u kombinacijama oko Istre prošle jeseni, prije nego što je na klupu sjeo Kruno Rendulić, ali tad se nije dogodilo. Pojavljivale su se u nogometnim krugovima još neke priče oko njega, ali nova prilika i definitivno je stigla ove subote. Iz Istre su ponovno nazvali, a ovoga puta odgovor je bio "da".

Istog trenutka postao je najmlađi trener u HNL-u, jer četiri je godine mlađi od Osijekova stratega Dina Skendera, a prve rečenice kao trener Istre izreći će u ponedjeljak na službenom predstavljanju. A dok se to čeka, ostaje jedino kroz njegovu ranije ispričanu životnu priču predstaviti dečka koji ono "hrvatski Nagelsmann" baš i ne voli previše, koliko god mu pristaje.

"Nije da mi smeta, ali brzo mi je počelo ići na živce. Ja sam Ivan Prelec, imam svoje vizije i ideje, svoje poglede na nogomet... Iako, lijepo je čuti kad te uspoređuju s takvim trenerom, jer Nagelsmann uvodi neke nove, drugačije stvari, pokazuje cijelom svijetu da godine i iskustvo ne moraju biti presudni, da je važnije koliko nogomet osjećaš, koliko si sposoban svoje znanje prenijeti igračima", kaže Prelec.

Kod tako mladih trenera autoritet se automatski nameće kao jedno od pitanja, pogotovo kod igrača - bilo je, naravno, i takvih - koji su stariji od trenera. U Gorici je, primjerice, imao Igora Čagalja, koji je čak šest godina stariji... I oslovljavao ga je sa 'šefe'.

"Da, tako su me igrači oslovljavali. I obraćali su mi se s 'vi'... Ne bih imao problema ni da mi se obrate s 'ti', sve je to po osjećaju. Autoritet se ionako gradi znanjem. Ako ga izgradiš, igrači će sami procijeniti kako će ti se obraćati. Važnije je da imaš karakterne igrače koji žele raditi, koji se ne zamaraju sitnicama poput godina, već im je važno kako se radi. Kad je tako, i ovako mladom treneru puno je lakše nastupiti", objašnjavao je Prelec.

Mnogi upitnici vezani su oko toga kako će njegova Istra izgledati, kako će njegove ideje biti prihvaćene u ovako zahtjevnoj sredini, no vrlo brzo postat će svima jasnije kakav je Prelec trener.

"Kako bih se sam opisao? Ha, trener sam koji jako puno radi po osjećaju, mislim da je to iznimno bitno. Pratim trendove modernog nogometa, a puno radim i na psihološkom pristupu igračima. Svaki igrač je drugačiji i zato ne možeš svakome pristupati na jednak način. Na nekoga galamiš, nekoga zagrliš i objasniš mu u čemu griješi... O sebi sam čuo svašta, i da sam strog trener, i da imam super odnos s igračima, a ja zapravo pokušavam pronaći balans. Povikat ću ja ako treba, ma i opsovati, ali nisam tip koji će stalno galamiti", predstavlja nam se Prelec.

Kad je riječ o uzorima, trenerima s kojima bismo ga možda mogli usporediti, neće odabrati samo jedno ime.

"Najbolje svjetske trenere gledam kao švedski stol. Sve promatraš i uzimaš stvari za koje misliš da ti mogu pomoći. Nešto od Guardiole, nešto od Jürgena Kloppa, pa Thomasa Tuchela... Pa i od tog Nagelsmanna", ističe 31-godišnji stručnjak.

Jedan je od trenera iza kojih nije zapažena igračka karijera, ali to ne znači da nije prošao ozbiljnu nogometnu školu, da nije moglo biti i drukčije...

"Počeo sam sedam godina u velikogoričkom Radniku, a već s deset sam otišao u Dinamo. I to slučajno. Pozvali su u Dinamo mog prijatelja iz Radnika i rekli mu da dovede još nekoga ako hoće. I on je doveo mene. U početku sam služio da se popuni broj na treningu, bio sam valjda 20. igrač, ostavili su me tek toliko... Međutim, u sljedeće dvije godine toliko sam napredovao da sam postao kapetan generacije. Bio sam zadnji vezni i stoper, kasnije i zadnji igrač obrane, a ubrzo sam dobio i ugovor s klubom, smatrali su me velikim potencijalom", prepričava Prelec svoje početke.

Shvatili su ubrzo u klubu kakvog dragulja imaju u rukama, kapetan Ivan ušao je i u reprezentaciji, u njoj prošao sve kategorije, a već s 13 godina primijetio ga je jedan slatkorječivi menadžer...

"Imao sam 13 godina kad mi je menadžer postao Zdravko Mamić. Zapravo se tehnički nikad nisam s njim upoznao, prvi put sam ga vidio kad sam potpisivao ugovor. Sve je išlo preko roditelja, oni su samo jedan dan došli i rekli mi da odsad imam menadžera. Ja sam rekao 'ok', ha, ha. U to vrijeme u agenciji su bili i Modrić, Da Silva, Zahora... Ja sam bio najmlađi koji je do tad potpisao za njega", otkrio je Prelec pa nastavio:

"Imali smo okupljanja, individualne treninge, sastanke s nutricionistom i psihologom, učili smo strane jezike... Zdravko nam je držao motivacijske govore, a mi igrači smo se družili između sebe. Sve skupa, jako dobro iskustvo, o Zdravku Mamiću iz tih dana mogu pričati samo pozitivno. Razumijem da je percepcija kod većine ljudi drugačija, ali ja ga tako pamtim. Iako, prošlo je od tad puno vremena, vjerujem da se u međuvremenu i on promijenio", kaže Prelec.

Kroz cijelu omladinsku školu slovio je za veliki klupski projekt, igrača koji će otići daleko, a onda se, kao i često u ovakvim pričama, sve pokvarile ozljede.

"Do 19. godine imao sam četiri teške operacije na nogama. Dvaput operacija lijeve potkoljenice, pukle su obje kosti, dobio sam i šarafe, a kad sam se vratio, otišli su mi križni ligamenti i meniskus koljena na drugoj nozi. I opet pauza šest mjeseci. Zadnja je bila kad sam imao 19 godina, igrao sam za Radnik u trećoj ligi. Dogodio se jedan start, otišla je peta metatarzalna kost i opet operacija. Tad sam dobio šarafe koje i dan danas imam u nozi", prepričava Prelec, koji se nakon te posljednje ozljede zapitao ima li smisla pokušavati dalje s nogometnom karijerom i uspio doći do odgovora.

"Tu sam definitivno prelomio. Shvatio sam da ozbiljan nogomet nakon svega neću moći igrati i odlučio sam da je za mene bolje da se posvetim trenerskom poslu, da na taj način ostanem u nogometu. Koliko mi se čini, odluka je bila dobra. Igrao sam ja i dalje, po drugoj, trećoj i četvrtoj ligi, ali već s 19 godina sam počeo raditi kao trener".

Odluka talentiranog klinca da završi igračku priču bila je gotovo šokantna za okolinu.

"Ključno je bilo to što sam si u glavi racionalizirao sve to. Čak je roditeljima, sestri i prijateljima bilo teže prihvatiti tu odluku nego meni. Nisu shvaćali kako sad odjednom odustajem od ozbiljnog nogometa, a do prije godinu dana se pričalo o velikoj karijeri, o 'avionima i kamionima'. Želio sam i dalje igrati, jer obožavam nogomet, ali nisam više vjerovao da ću ga igrati na vrhunskoj razini. Jednostavno, vjerovao sam da nogometu više mogu dati kao trener nego kao igrač", objasnio je novi trener Istre.

Počeo je kao trener kroz lokalnog niželigaša Udarnik, nastavio u omladinskoj školi Gorice, za koju je i igrao 2011., kad je Goričanima uskraćeno pravo da zaigraju u najvišem rangu... Definitivan zbogom igranju dogodio se kad je došao poziv iz Dinama. Svega nekoliko godina nakon što je kao igrač napustio omladinsku školu kluba iz Maksimira, vratio se u nju kao trener.

"Krenuo sam s najmlađim kategorijama, no brzo sam došao do starijih pionira, pa tri godine vodio kadete... Bio sam s kadetima Dinama hrvatski prvak i osvajač Kupa. A sad tek dolazi moja generacija 2000. godište, tu ima nekoliko igrača koji bi mogli otići jako daleko u seniorskom nogometu, a radio sam s Kulenovićem, Horkašem, Tolićem, Ćužom, Kotarskim, Marinom, Čolinom, Franjićem, Šutalom...", dodao je Prelec.

Gledajući ga danas, kako sa samo 31 godinom preuzima prvoligaški klub, mnogi će se zapitati kako je to moguće. I vjerojatno zanemariti put koji je potrebno proći da bi se u tome uspjelo, sve poteškoće koje putem nailaze.

"Tih nekih četiri, pet godina, prije dolaska u Dinamo bio mi je najteži period. Taman sam se odselio od roditelja u podstanarski stan, radio sam u osiguranju, studirao na Višoj trenerskoj, završavao trenersku licenciju na Akademiji, trenirao klince i igrao treću ligu! Jurio sam sto na sat. Znači, ujutro sam izlazio iz kuće u sedam, a vraćao bih se navečer oko 22 sata. Pa na spavanje i sve ispočetka", pamti to vrijeme Prelec pa nastavlja: "Tako živiš i na kraju mjeseca, kad sve zbrojiš, krpaš kraj s krajem. I misliš se hoće li se sve to vratiti, treba li meni uopće sve to... Ali jednostavno sam osjećao da je to ispravno. Nisam znao ni kako ni kad će mi se vratiti, ali bio sam siguran da hoće."

Ne treba predugo razgovarati s njim da bi se shvatilo koliko je zaluđen nogometu, koliko mu je posvećen, a to ga je umalo stajalo jedne veze koja se pretvorila u brak.

"I to sam vrijeme bio sam svojom Mateom, s kojom danas imam dvoje djece. Velika mi je podrška u svemu ovome, najveća moguća, ali ni ona u početku nije shvaćala zašto se 'bacam na glavu' iz dana u dan, a od toga nemam ništa, nikakav financijski 'feedback', nikakvo priznanje ljudi iz okoline. Tu smo čak bili na granici hoćemo li se razići ili ne, ali doslovno... Ja sam bio 500 posto u nogometu, a njoj nije bilo jasno što mi od toga imamo kao par", kazao je Ivan pa emotivno nastavio: "Rekao sam joj da mora prihvatiti da je nogomet dio mene i da se to sigurno neće promijeniti. Tako će to biti do kraja života. Ali rekao sam joj i da sam siguran da će uskoro biti puno lakše. Ona je to prihvatila i postala mi je najveća moguća, najvažnija podrška. I hvala joj na tome bez tog mira koji donosim od doma, koji mi ona daje, sigurno ne bih bio ono što jesam."

A danas je Ivan Prelec, eto, trener Istre, najmlađi trener u HNL-u, stručnjak koji je "razvaljivao" na Akademiji, koji savjetuje i starije kolege, pomaže im, drži predavanja o nogometu... I čovjek koji ne žali za propuštenim prilikama. Ne zamara se, recimo, time što bi bilo da je prošle sezone ostao na klupi Gorice.

"Lagao bih kad bih rekao da ne razmišljam o tome jesam li mogao nešto napraviti drugačije, ali u tim trenucima odmah sam sebe, onako, lupim po glavi. Vjerujem da u životu nema pravih i krivih odluka, jer svaka odluka, kakva god bila, zahtjeva da nakon nje i djeluješ u određenom pravcu. Svatko od nas će, kad pogleda unazad, shvatiti da je donosio i dobre i loše odluke, pod navodnicima rečeno, ali svaka od tih odluka je naš put koji nas gradi. Ukratko, ne mislim da sam pogriješio nego tražim način kako da iz svake situacije izađem bolji. I u trenucima kad sve ide super, i u onima kad naizgled nije sve baš sjajno, tražim način kako rasti kao osoba i trener", gotovo filozofski analizira Prelec.

Baš je turbulentna bila ta njegova 2018., pravo životno i trenersko skupljanje iskustva.

"Stvari se brzo mijenjaju. Evo, ja sam u jednom trenutku vodio kadete Dinama, odlučio napraviti iskorak u seniorski nogomet, zatim se dogodio i taj povijestan rezultat s Goricom, pa je došla situacija da idem raditi s kolegom s kojim se nogometno razumijem u Legiju, na viši nivo... A onda dobiješ jednu vrstu šamara. I shvatiš da je život takav, da u jednom trenutku može sve ići super pozitivno, a već u drugom se sve može okrenuti. Prošao sam sve, od toga da sam bio na vrhu kad smo ušli u prvu ligu, preko toga da smo dobili otkaz u Legiji, pa do toga da sam prvi put u 11 godina trenerske karijere bez posla. Ali i kroz sve to može se napredovati. Treba se naučiti nositi s tim da u životu postoje usponi i padovi, a ja to prihvaćam", kaže Prelec.

Mučio se u danima i mjesecima bez nogometa, tako je to kad fanaticima poput njega oduzmeš najdražu igračku, ali bavio se u međuvremenu i humanitarnim radom, s prijateljima organizirao turnir za pomoć potrebitima, učio, educirao se, putovao... I čekao šansu. Koja je, evo, u subotu došla. I koja će, prema njegovu planu, potrajati. Možda baš on promjeni Istru kao klub koji mijenja trenere, kako vole isticati cinici, svakih 15 dana...

"Kontinuitet je posebno važan, a treneri ga u našem nogomet najčešće nemaju. Evo, Alex Ferguson je danas jedan od simbola Manchester Uniteda, a u prvih sedam sezona na Old Traffordu nije osvojio niti jedan trofej! U Hrvatskoj jedva dobiješ dva mjeseca kontinuitete, a kamoli nekoliko godina. Svi kao da pokušavaju, da tako kažem, napraviti nešto 'na prevaru', kroz instant rješenja. Za dugoročna rješenja treba imati i hrabrosti", kazao je Prelec u jednom nogometnom razgovoru.

U subotu je Istra pokazala hrabrost. I zaposlila trenera koji još nije navršio 32. Hoće li pokazati i ovu drugu vrstu hrabrosti, pokazat će vrijeme...

(Foto: Pixsell)

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka