vijest

0

SPOMENAR: Gdje su danas pripadnici slavne generacije iz Atlante?

12.09.2014 10:16 | Germanijak

Ne računajući uspjehe iz bivše države, broncu s Europskog prvenstva '94 i svjetskog srebra s Islanda godinu kasnije, zlatna priča hrvatskog rukometa zapravo započinje na Olimpijskim igrama već pomalo davne 1996. godine.

Veličina slova A A A

Ta posebna Atlanta uvijek će ostati upisana zlatnim slovima u hrvatskoj povijesti. Prvi je put na Olimpijskim igrama odsvirana hrvatska himna, na najviši jarbol podignuta hrvatska trobojnica, hrvatski sportaši oko vrata su dobili najsjajnije olimpijsko odličje, stvorena je čuvena pobjednička gusjenica. Bili su to rukometaši, a njihova imena do danas nisu zaboravljena.

Ona Patrika Ćavara, Valnera Frankovića, Slavka Goluže, Brunu Gudelja, Vladimira Jelčića, Božidara Jovića, Nenada Kljaića, Venia Loserta, Valtera Matoševića, Zorana Mikulića, Alvara Načinovića, Gorana Perkovca, Iztoka Puca, Zlatka Saračevića, Irfana Smajlagića i Vladimira Šujstera. Neki od njih već su završili svoj životni put, a neki još koračaju rukometnim parketima, što kao treneri, što kao igrači. Donosimo priču o njima, što danas rade i prenose li svoje bogato znanje, novim generacijama i novim rukometnim zvijezdama koje će nastaviti puniti hrvatske rukometne vitrine.

Danas imamo  dvije zlatne olimpijske medalje (Atlanta 1996. i Atena 2004.), jednu broncu (London 2012.), jedno svjetsko zlato (Portugal 2003.), tri srebra (Island 1995., Tunis 2005., Hrvatska 2009.) i jedna bronca (Španjolska 2013.), dva srebra s Europskih prvenstava (Norveška 2008. i Austrija 2010.), dvije europske bronce (Portugal 1994. i Srbija 2012.), tri zlata i dva srebra s Mediteranskih igara i brojna odličja sa svjetskih i europskih kupova. Lista bi bila podulja da nije bilo očekivane smjene generacije, izbornika, oproštaja.

Ali mlađi igrači koji stasaju, trebali bi je nadopuniti. Slavni izbornik Lino Červar svojedobno je izjavio da je rukomet pravi hrvatski proizvod. Talenata je i više nego dovoljno, a uzora još i više. Krenut ćemo od jedne legende koja je sjajnoj generaciji koja je kulminirala u Atlanti, dala poseban sjaj. Bio je to Velimir Kljaić. Reprezentaciju je preuzeo 38 dana prije početka Igara i malo tko je vjerovao da može sastaviti razbijenu vojsku i da možemo otići do kraja. Malo tko je vjerovao u njegovu čuvenu izjavu: „Natrag ćemo plivati ako ne osvojimo medalju“. Peto mjesto s ranijeg Europskog prvenstva nije ulijevalo previše samopouzdanja, ali trnovit put preko Švicarske, Kuvajta, SAD-a, Rusije, Švedske,  Francuske, te u finalu ponovno protiv Švedske, ipak je okončan na najvišem postolju.

Legendarnog 'Kljuna' još se i danas rado sjećamo

A Kljaić, taj proslavljeni temperamentni rukometni znalac, poznat i po nadimku 'Kljun' oduševljavao je svojom vizijom rukometa, čvrstom naravi, autoritetom, željeznom rukom i predanim radom, a često je znao reći: „Tko je uz mene - može ostati, tko ne može pratiti moj ritam - može odmah otići“. Iako je dobio nekoliko 'time-outova', bolest ga je na koncu ipak shrvala, izgubio je najvažniju utakmicu i 2010. godine svoj rukometni put nastavio je negdje drugdje.

Tamo negdje je i Iztok Puc. I njega je u vječnost odvela ista loćudna i neumoljiva bolest. 2011. godine napustila nas je druga legenda hrvatskog sporta i rukometa, još jedan sportski velikan iz te pobjedničke generacije, a 'Žoga' je otišao prerano, u 46. godini. U bogatoj karijeri igrao je za čak tri reprezentacije, a nerijetko ga se izdvaja kao jednog od najboljeg lijevog beka.

Odličnog šuta i pregleda igre, izvanserijske darovitosti na terenu. Ponosno je nosio titulu jednog od najboljih rukometaša s ovih prostora. Humanitarnu utakmicu između Zagreba i Barcelone koja je trebala pomoći u njegovom liječenju, nažalost nije dočekao. Jedini je rukometaš na svijetu koji je nastupio na trima olimpijskim igrama igrajući za tri različite reprezentacije - jugoslavensku, hrvatsku i slovensku, a vrhunac njegove karijere zabilježen je u toj čuvenoj Atlanti. Još uvijek se pamti kako je ozlijeđen ušao u igru u polufinalu protiv Francuza. Zabio je dva ključna gola za bijeg na šest razlike i veliku pobjedu, partiju iz snova. U toj se utakmici istaknuo i legendarni Patrik Ćavar. Postigao je osam pogodaka, a na turniru je protivničku mrežu tresao čak 43 puta, uz realizaciju šuta od 71,66 posto. Zar sumnjate da nije bio najuspješniji strijelac olimpijskog turnira? Mirna ruka uvijek je bila na pravom mjestu. Zajedno s Irfanom Smajlagićem uvršten je u sedmorku turnira.

Podsjetnik na generaciju kakvu će biti teško ponoviti

I dok je danas uspješan sportski direktor RK Izviđača iz Ljubuškog i svoje znanje nastoji prenijeti na mlađe generacije, još uvijek ga se smatra najboljim, najtrofenijim i najsvestranijim hrvatskim igračem svih vremena, izuzetne sportske inteligencije. 'Pako' je karijeru započeo kao lijevo krilo, zaslužio titulu najboljeg na svijetu, potom se prebacio na srednjeg vanjskog, a oprostio se u 37 godini, kao peterostruki prvak Europe i osvajač olimpijskog zlata, svjetskog srebra i europske bronce, na poziciji pivota. Kakva je to karijera bila, a tek šut. Doveden gotovo do savršenstva, kojim je izluđivao golmane. I danas bi bez sumnje bio dio rukometnog dream tima, a tamo bezvremenski pripada i Irfan 'Pipe' Smajlagić.

Nekad najbolje desno krilo na svijetu, a danas aktualni trener rukometašica zagrebačke Lokomotive, u čuvenom je finalu protiv Švedske utrpao šest pogodaka s krila, a godinama je nosio epitet 'zlatne ljevice' hrvatskog rukometa i kralja desnog krila. Član je idealne sedmorke svih vremena, pravi besmrtnik, koji je osvojio sve što se moglo osvojiti..

Smajlagić je danas trener rukometašica Lokomotive

Rukometnim učiteljem, instruktorom i doktorom prozvan je zajedno sa još jednim članom 'generacije iz Atlante', čuvarem mreže Valterom Matoševićem.

Dvojac je 2012. godine preuzeo kormilo Zameta, Smajlagić kao prvi trener, a Matošević kao trener vratara i napravio kratku renesansu s klubom iz Rijeke, a iako im se trebao pridružiti i najbolji strijelac svih vremena za Hrvatsku i jedan od najboljih rukometnih virtuoza Mirza Džomba, pozicija sportskog direktora prepuštena je drugom zlatnom olimpijcu - Alvaru Načinoviću. Uz bok Matoševiću, najuspješniji je riječki sportaš svih vremena. Doktori su učinili svoje i izliječili teško bolesnog pacijenta, vratili samopouzdanje posrnulom Zametu, rukometnu feštu u Rijeku ali financijska kriza ipak nije dozvolila da ozbiljnije ugroze vladara hrvatskog rukometa RK Zagreb i njegove vjerne pratitelje, Nexe, Varteks, Dubrava, Poreč.

Zanimljiv projekt, predvođen trojicom olimpijaca iz Atlante nije uspio, ali priča još nije dobila svoj kraj. Sada je Zamet u rukama Matoševića i Načinovića. Najave kažu kako će mladi sastav imati što za reći u uglednom premijerligaškom društvu, a vrijeme će pokazati što će to biti. Kako će izgledati Smajlagićeva Lokomotiva, koja je prošle sezone prekinula dominaciju Podravke otrgnuvši im Kup i prvenstvo nakon dugih deset godina, tek ćemo vidjeti. U Zagreb se vraća i Liga prvakinja.

Tko se još bacio u trenerske vode?

Trenerskim karijerama nakon uspješnih igračkih okrenula se još nekolicina zlatnih iz Atlante. Na vrhu liste je uspješni pomoćni trener Zagreba, nezaustavljivi na desnoj strani – snažan i korpulentan Zlatko Saračević.

Vratit ćemo se malo na priču o Pucu, čuvenom 'Žogi' i zasigurno ste se pitali zbog čega baš takav nadimak. E pa to pitanje treba postaviti upravo jednom od ponajboljih desnih vanjskih igrača svijeta. Naime, on je glavni krivac. Puc mu je bio najbolji prijatelj, a na treningu je često govorio da želi 'žogo u polukontri'. A žoga je slovenski naziv za loptu. Nije trebalo dugo da ga se od milja prozove tako. Dijelila ih je ista ljubav prema lopti, a popularni 'Zlatan' u nju je bio toliko zaljubljen da je finale Kupa prvaka igrao sa 42 godine na leđima!

Rukometna krv u venama je tekla i preostalom društvu iz Atlante. Kapetan Goran Perkovac danas je uspješan trener u njemačkom Mindenu. S 2637 gola u 359 utakmica najbolji je strijelac svih vremena švicarske rukometne lige, a u velikom finalu, uz Smajlagića, šest je puta probio mrežu Šveđana. Godinama svoje znanje i iskustvo prenosio u švicarskim klubovima, a bio je i izbornik grčke i švicarske reprezentacije. Kruna zavidne igračke karijere koja se uglavnom vezivala uz Švicarsku bila je Atlanta, a nakon toga je lakoćom uskočio u trenerski posao. Imao je iskustva jer jer kapetanski vodio momke do trona, a hrvatski barjak nosio na zatvaranju Olimpijskih igara.

Losert se još ne predaje

U finalnom dvoboju sa šest pogodaka pridružio se 'otkriću' turnira Božidaru Joviću, današnjem menadžeru Zagreba, koji je postao junak za prolaz u polufinale u ruskom ruletu kada je samo tri sekunde prije zvuka sirene postigao pogodak za pobjedu. Matošević je prije toga, obranio sedmerac. Njegova odlična zamjena u Atlanti bio je Venio Losert, danas jedini aktivni igrač s našeg popisa veličanstvenih. Nakon i više nego uspješne sezone u hrvatskoj koloniji u poljskom Kielceu, Losert će u ovoj novoj sezoni koja je pred vratima, sa 38 godina, biti na vratima francuskog Montpelliera.

Venio Losert

Bio je sjajna zamjena za Matoševića, kasnije i Šolu, ubrzo prerastao u prvog vratara, a u Atlanti je proslavio 20. rođendan. Dragocjeno iskustvo pretočio je u kasnije nastupe za reprezentaciju, čiji je nastariji i najiskusniji član s dva olimpijska zlata oko vrata i jednom broncom, onom iz Londona te više od 200 nastupa u hrvatskom dresu. Aktualni izbornik, a također nekad igrač Slavko Goluža još uvijek ima povjerenja u njega, a 'Keta' mu je nekad bio suigrač. Pa i u Atlanti, kao 25-godišnjak.

Srednji vanjski također je okrunjen s dva olimpijska zlata, a dugi je niz godina ponosno nosio kapetansku traku. 2006. godine, nakon 16 godina aktivnog igranja, nakon što je pokupio pregršt odličja, proglašen rukometašem godine, sudjelovao u osvajanju svih samostalnih hrvatskih medalja, skupio rekordnih 246 nastupa za reprezentaciju, s parketa se preselio na klupu, kao pomoćnik tadašnjem izborniku Lini Červaru.

'Keta' umjesto učitelja

Četiri godine kasnije naslijedio je svog učitelja i u potpunosti je preuzeo 'Kauboje' i u nepunih godinu dana u Hrvatsku donio tri bronce sa tri najveća svjetska rukometna natjecanja: Eura u Srbiji 2012., Olimpijskih igara u Londonu 2012., te Svjetskog prvenstva u Španjolskoj 2013. godine. 2012. izabran je za trenera godine i bila bi prava šteta da se u ranom djetinjstvu odlučio za nogomet, koji je također trenirao.

Priča kaže da je neko vrijeme sedam dana trenirao nogomet, a sedam dana rukomet. Kao 17-godišnjak oduvijek je govorio da će jednom igrati za reprezentaciju i da će biti kapetan. Želje su mu se ostvarile, a hoće li dosanjati i koju zlatnu medalju kao izbornik, podsjetimo, na prošlom Europskom prvenstvu u Danskoj Hrvatskoj je pripala 'drvena' medalja, vidjet ćemo uskoro. Nova prilika je 2015. na Svjetskom prvenstvu u Katru.

'Keta' je svoj trenerski zanat ispekao u Sisciji, a potom nakon preuzimanja reprezentacije, i u Zagrebu od 2012. do 2013., a na klupi hrvatskog prvaka neko je vrijeme, u dva navrata sjedio i drugi hrvatski reprezentativac, pivot Nenad Kljaić. Kao što i samo prezime kaže, sin nekadašnjeg izbornika, koji je u Atlanti bio junak slavlja protiv Šveđana, postigavši pobjednički pogodak 13 sekundi prije kraja.

A gdje su ostali?

U Zagrebu je nekad stolovao i Bruno Gudelj, bio je i trener u Austriji ali veći dio života nakon 'umirovljenja' provodi kao privatni poduzetnik. I on je za svoj doprinos odlikovan Redom Danice hrvatske, kao i ostatak slavne družine iz Atlante – labinski zlatni olimpijac Valner Franković, koji se bacio u ugostiteljske vode, Vladimir Jelčić-Mana nekadašnji pomoćni trener u Zagrebu, a neko vrijeme proveo je i u Katru, nekad sjajni ljevak Zoran Mikulić, koji se u potpunosti odmakao od rukometa i postao privatni poduzetnik, Vladimir Šujster – bivši trener u Rudama pokraj Samobora, a danas član Nadzornog odbora Samoborskog sportskog saveza.

Svi odreda, upisali su se u knjige hrvatskih sportskih uspjeha, a osvajači prve zlatne olimpijske medalje za Hrvatsku do danas nisu zaboravljeni.

(Foto: Pixsell)

 

novinar

Mateja Rojko Web Writer,
Mateja Rojko Web Writer,

Odmalena je bila zaljubljena u sport. Već kao četverogodišnjakinja čitala je naslove dnevnih novina i uz oca, nekadašnjeg amaterskog boksača, pratila događanja na sportskim borilištima. Nesuđena profesionalna sportašica, sa svojih skromnih 162 centimetra visine, imala je velike snove o košarkaškoj karijeri. No, uzalud vam trud svirači, da je bilo kojeg centimetra više… Isti razlog presudio je neuspješnom prebacivanju na odbojku, a poneki gram viška nije bio dovoiljan za gimnastičku karijeru.

Nakon svega nije preostalo ništa drugo nego baciti se u sportsko novinarstvo i pokušati se izboriti za svoje mjesto pod suncem. Upisom na Fakultet političkih znanosti, priključenju sportskoj redakciji Radio Studenta sa sedam godina staža i statusom urednice i demonstratorice s glavnom zadaćom – obukom novih talenata…

Usporedno s time, kao 19-godišnjakinja se priključuje sportskoj redakciji nekadašnjeg Radio Cibone i tu ostaje idućih pet godina. Novi izazov slijedi priključivanjem internetskoj redakciji Večernjeg lista i njihovom sportskom portalu Sportal, a jedna obična praksa u sklopu medijskog smjera na diplomskom studiju novinarstva , pretočena je u dvije godine uspješnog rada na sportskom portalu NOVE TV, Gol.hr.

Obogaćena novim iskustvom i znanjem, pojačava redakciju internetskog izdanja Media servisa, na kojem povremeno surađuje u sportskoj redakciji i provodi iduće dvije godine, a u lipnju 2014. godine priključuje se novom projektu Germania Sporta. Dobri duh redakcije, koji najviše voli rukomet, tenis, odbojku, hokej i ostale, manje sportove, ima glavnu zadaću – da u redakciji nikada ne bude pretiho i previše dosadno, a i da se uvijek nađe nečega slatkog.

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka