vijest

0

Romeo Jozak, doktor bleferstva

13.09.2017 18:56 | Juraj Vrdoljak

Novi trener varšavske Legije Romeo Jozak vješto je izgradio svoj renome u hrvatskom nogometu.

Veličina slova A A A

Domaći je nogomet uvijek bio poput neke telenovele, u kojoj je bez svakodnevnog upliva teško razaznati i ispratiti logički slijed radnje.

Tko tu koga, s kim, zašto i kako; potpuni plot twist može se dogoditi preko noći, a već sutra – u novoj epizodi – dotad krvni neprijatelji zajedno djeluju protiv nekog trećeg protagonista. Tako se otprilike postavljaju stvari i u ovoj našoj nogometnoj zbilji, koju će dvije strane u ovoj atmosferi poprilično užarenog, a ne hladnog rata dijametralno suprotno karakterizirati. Uostalom, ta polarizacija po pitanju praćenja domaćeg nogometa i odnosa unutar njega više nije pitanje objektivnosti, a ni zdravog razuma – davno smo utvrdili da je tu jako malo razuma, a još manje da je isti zdrav, naročito unutar vodećih struktura – već jednostavno oportunizma. Rijetki su ljudi na ozbiljnoj razini, siguran sam, koji nekritički pristupaju radu klike na čelu Saveza, a da od toga nemaju, ili barem ne pretendiraju imati nekakve koristi.

"Oportunist" je riječ koja dobro opisuje i od danas službeno novog prvog trenera varšavske Legije, Romea Jozaka.

Međutim, za razliku od gorenavedenog soja istih, Jozaku se ta etiketa - koja podrazumijeva osobu koja iskoristi situaciju u datom trenutku, bez principijelnosti ili planiranja - mogla prišiti nešto teže kroz njegovu karijeru tehničkog all-aroundera hrvatskog nogometa. Jozak je na prvu čovjek kojeg je teško vidjeti rame uz rame s imidžom osobe koja je proizašla iz "Mamićeve kabanice", no upravo je u njemu Zdravko i pripadajući entourage davno vidio savršenog jokera iz rukava kada su u pitanju prozivke o manjku stručnosti i čuvenom načelu podobnosti.

Početak Jozakove priče u najširim crtama nalik je onoj Hoffenheimovog Juliana Nagelsmanna. Nakon teške ozljede profesionalnim se nogometom prestao baviti u 22. godini, da bi se vrlo brzo okrenuo trenerskom poslu. Prve korake uz aut liniju ostvario je pod paskom Ilije Lončarevića; prvo u Dinamu, odakle je Jozak stigao na njegov poziv nakon završenog magisterija u SAD-u, a zatim i u Osijeku. No, prijelomni trenutak za njegovu karijeru nastao je pozivom Zorana Mamića, koji je po preuzimanju uloge sportskog direktora Dinama odlučio kako će od Jozaka napraviti prvog operativca Dinamove omladinske škole.

Upravo je tih godina Dinamo centralističkim uređenjem sporta te uhodanim monopolizmom izgrađenim na propasti Hajduka i regionalnih nogometnih središta poput Rijeke ili pogotovo Osijeka, kluba s tradicionalno vrlo dobrom akademijom, razvio plodno tlo za mirno građenje projekta omladinske škole. One, koja će s vremenom postati tek inkubator za jednako tako uhodan biznis obitelji Mamić. Uostalom, pred licem pravde na Županijskom sudu u Osijeku danas u službi svjedoka "pokajnika" izlaze redom igrači koji su upravo tih godina kao tinejdžeri izlazili iz Dinamove škole, prikupljajući izlaznim transferima značajni profit svom meceni i "drugom ocu", Zdravku Mamiću.

Jozak, nedvojbeno ambiciozan čovjek, tu je bio kao čovjek koji je iskoristio prigodu da izgradi svoj profesionalni imidž, znajući da nije teško biti najbolji kada prave konkurencije nema; kako u privlačenju talenata kojih diljem Lijepe naše i bliže okolice ima, tako i u njihovom razvoju. Tih je godina Dinamo dovodio u svoju Akademiju sve što je imalo natruhe talenta, a upravo iz tog izrazitog priljeva javila se potreba za uspostavom projekta Lokomotive. Jozak se tu profilirao kao jako dobar logističar, čiji je posao bio nadgledati pokretnu traku i osigurati da ona ide svojim tijekom. To mu je donijelo željeni rezultat, jer kada je Mamić odbio pokušaj Štimčevog "puča" na Skupštini HNS-a 2010. godine te i formalno oslobodio put ka apsolutističkoj vladavini u vrhu Saveza, Jozaka je čekala adekvatna nagrada za njegov rad u Dinamu.

Po ustoličenju Jozaka na funkciju predsjednika HNS-ove Stručne komisije poslovično blagoglagoljivi novinari kućnih medija počeli su glancati njegov CV, osim marginalnih uloga pomoćnika struke popunjenog tek radom u Dinamu, ali paralelno i njegov javni imidž. Valjda deficitom vlastitog fonda riječi i razmišljanja, krenuli su ga redom opisivati kao iznimno elokventnog čovjeka, čija metodologija još dotad nije viđena na ovim prostorima. No, čak se i tada nije moglo kozmetički sakriti kako je Jozak u taj ured uskočio tek kako bi proširio izlog klincima, čiji je razvoj do jučer nadgledao tek par tramvajskih stanica dalje. Uostalom, pokazao je čija majica stoji ispod trenirke HNS-a kada je omogućio 2012. da Halilović preskoči ključnu kvalifikacijsku utakmicu kadetske reprezentacije protiv Turske u Imotskom kako bi se adekvatno pripremio za epizodnu ulogu u porazu Dinama od PSG-a u Ligi prvaka pet dana poslije. Mnogi su tu predbacivali selekciju koja je naginjala igračima jednog kluba, no to i nije toliko utemeljen argument. Dinamo je uistinu davao većinu najboljih mladih nogometaša, jer je to bio i cilj kada ih je monopolom doveo u svoje redove.

No, postajalo je sve jasnije kako Jozak uza svu tu hvaljenu elokvenciju i metodologiju nije mogao lagano usklađivati viđenje sebe i svoje karijere sa tom ulogom operativca, koji skače iz ureda u ured iste firme, često sjedeći na istoj sjedalici. Na kraju su i rezultati krenuli nizbrdo, i to baš ondje gdje ih je Jozak trebao kako bi skinuo sa sebe mantru poslovođe u  modroj trgovini – u reprezentaciji. Po dolasku na funkciju u HNS-u najavio je kako je njegov cilj uspostaviti sustav u kojem će naše mlade selekcije biti redoviti sudionici polufinala i finala velikih natjecanja. Konačni rezultat njegovog mandata u HNS-u tek je jedan plasman na kadetsko SP.

Svjestan da gubi tlo pod nogama i da njegov rad više nema jasno pokriće čak ni u očima onih kojima je nakon razgovora s njim "nogomet djelovao kao kvantna fizika", sve je karte bacio na uspjeh generacije 2000., koja je trebala ostvariti veliki rezultat na ovogodišnjem kadetskom EP u Hrvatskoj. "Nacionalni projekt", kako im je tepao, povjerio je u ruke svom učeniku Dariju Bašiću, također nositelju titule doktora nogometa i također vrlo konciznom teoretičaru. Taj je projekt također neslavno propao; ne zbog posljednjeg mjesta u skupini, koliko zbog potpuno iskrivljene percepcije onoga što bi cilj razvoja kadetske reprezentacije trebao biti. Bašić, baš kao i njegov mentor Jozak, u spašavanju svoje glave pod tepih je, nauštrb integriteta tih mladića, bacio svu tu čuvenu elokvenciju i teoriju koju je dotad marljivo prezentirao. Jozak je pustio Bašića da se utopi u moru prebačene odgovornosti, ovaj je platio ceh otkazom, a mlade selekcije ostale su u rukama Nenada Gračana i Roberta Jarnija. Čast njihovoj blistavoj prošlosti, ali to su ljudi čiji je trenerski kapacitet ili davno okopnio (Gračan) ili nikada nije ni ostvaren (Jarni).

Simptomatično je stoga da je odlazak Romea Jozaka iz hrvatskog nogometa uslijedio nakon tobožnjeg sukoba s Zdravkom Mamićem tijekom ove kaotične stogodišnje epizode u ulozi sportskog direktora Dinama. Potkraj svoje epizode u Dinamu, odnosno kako sada ispada Hrvatskoj, Jozak nije krio da je spreman uskočiti i na mjesto trenera kluba. Naravno, ta prilagodba nije lagana, pogotovo za čovjeka koji je trener bio tek "u pripravnosti", u slučaju da locira uspjeh koji bi se mogao direktno povezati s njim. Jozak je tim činom još jednom potvrdio da je oportunistički spreman graditi renome ondje gdje mu je najjednostavnije, uljuljan u misao da je kao dobar vojnik sistema predodređen da skače s pozicije na poziciju, sve dok može punit svoj CV. No, nije slučajno da je padom sistema koji je iskorištavao njega više nego vice versa pala i iluzija o velu mistične stručnosti Romea Jozaka, one kojom su nas držali taocima kada ga je navodno Arsenal tražio kao šefa struke, da bi se ovaj odlučio ostati davati svoju stručnost Hrvatskoj. Dok je od toga u konačnici jedini koji je od toga imao koristi - Mamić.

"Nisam Jose Mourinho kao trener, niti sam Davor Šuker kao nogometaš, ali daj mi priliku da me upoznaš pa onda sudi o meni", izjavio je Jozak jednom prigodom. Osim što ga nismo mogli upoznati kao formalnog trenera do evo sad, hrvatska javnost ga je općenito uspjela upoznati, na njegovu sreću - a na našu žalost - razmjerno kasno. 

Uostalom, baš kao i njegovog mecenu Zdravka.

(Foto: Pixsell)

novinar

Juraj Vrdoljak ,
Juraj Vrdoljak , Za sebe voli reći da nije klasičan novinar, već bloger, a mi mu vjerujemo makar ne znamo što taj pojam točno podrazumijeva. Bilo kako bilo, Juraj se kao pravi romantik nakon godina bavljenja glazbenom kritikom odlučio vratiti svojoj prvoj ljubavi, sportu, s naglaskom na nogometu. Pa je tako pisao za nekoliko domaćih i stranih portala, gdje je izbrusio svoju kolumnističku crtu. Nada se da će svojim pisanjem i široj javnosti predstaviti taj pojam blogerstva. A nadamo se i mi.

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka