vijest

0

Pljuni na svoju facu i postani čovjek

07.07.2017 19:33 | Germanijak/J.V.

Hrvati se rugaju fijasku nogometa u regiji, ali po dobrom starom običaju zaboravljaju pogledati u svoje dvorište.

Veličina slova A A A

Prvo pretkolo kvalifikacija za Europsku ligu i Ligu prvaka uglavnom su meta nogometnih romantičara, koji među nizom predstavnika saveza većinom iz donjeg doma europskog nogometa traže zanimljive i opskurne priče koje tijekom sezone, zbog njihovog statusa, nisu u fokusu.

No, kako to biva u mnogo stvari na ovom nesretnom području koje - da bi izbjegli demonizirani izraz „region“ nazivamo takvim ljudima manje odbojnom sintagmom „bivša Jugoslavija“ – to prvo pretkolo predstavlja opasan teren, onaj kojeg bi dobar dio klubova rado izbjegao da može. Ne zato jer im je naročito mrsko kratiti ionako kratak godišnji odmor da bi postigli kakvu takvu formu do kraja lipnja, niti jer im je ispod časti igrati protiv predstavnika „tamo nekih“ Moldavija, Gruzija, Gibraltara ili Andore.

Tužno je, jer ispada da bi većina radije odmah uskočila u neko više pretkolo naprosto iz razloga da odmah nađu suparnika čiji je renome ipak dovoljno iznad granice tolerancije da bi mogli reći „jebiga kume, Europa je to.“ Jer se otkazi neće kuvertirati zbog poraza od trećeplasirane momčadi ciparskog prvenstva na isti način nakon što rulja traži glave nakon ispadanja od četvrtoplasirane ekipe Moldavije.

„Al' standard, jebiga“, davno je rekao Dragan Petrović kada je portretirao taj gotovo pa autošovinizam na ovim prostorima.

Tako smo i mi pohrlili narugati se nad činjenicom da je hvaljena Olimpija predvođena Igorom Bišćanom u dvije utakmice protiv finskog VPS-a uredno poražena s ukupnih 2:0, a da su FK Sarajevo izbacili tipovi koji su donedavno ugovore nudili javnim dražbama. Sve stoji, uostalom, to su klubovi u koje su pompozno ulagali „spasitelji“ Milan Mandarić i Vincent Tan, oličenja idolopoklonstva prosječnog navijača – i ne samo navijača – spram „ljudi s kapitalom“. Realno, voli čovjek nagnuti glavu preko ograde i onako s podsmijehom ispratiti kako je ne baš ljubljenom susjedu crkla krava. Međutim, dok nas preko te ograde privuče činjenica da je smrad susjedove lešine snažniji od onog kojeg proizvodi tvoja umiruća krava, onda je pitanje tko se tu na čiji tužni račun treba smijati.

Mislite da pretjerujemo?

Prije nepunih tjedan dana, nakon što je Osijek tek u završnici susreta slomio susret protiv amatera iz Andore, objavili smo pregled ponajvećih bruka hrvatskog nogometa. Nabrojani su tu oni najveći primjeri, poput Hajdukovih 0:8 od Debrecena, Dinamovih 3:9 protiv Red Bulla ili oni tragikomični pohodi naših predstavnika u upokojenom Intertoto kupu. Vjerujte, taj tekst je bilo teško pisati, jer s obzirom na količinu materijala, lista bi mogla biti izdana u serijama prikladnim za neki dossier. Čak se ne možemo ni pretvarati da su ti posrtaji bili davno, jer su naši klubovi recentnih godina gubili i/ili rutinski ispadali od predstavnika Slovenije (Koper), Kazahstana (Šahtjor Karagandy), Gruzije (Dila Gori), Moldavije (Šerif Tiraspol), pa i te siromašne i nesretne Škotske (Aberdeen). Prvacima su nam kod kuće otkidali bodove Luksemburžani (Fola), "vjekovnim klubovima" Estonci (Sillamae). Istina, nećemo biti nepopravljivi pesimisti, Dinamo se već fino naviknuo na gostovanje u skupinama Lige prvaka. Međutim, onaj tko kaže da to nije uvelike formirano činjenicom da je ovaj Platinijev "filantropski" model omogućio da Dinamo, umjesto da se kao nekad "mora" oprostiti u playoffu od momčadi kao što su Arsenal, Šahtjor iz Donjecka ili Werdera iz Bremena, sada na putu do 12 milijuna eura mora poraziti predstavnike Albanije, Slovenije ili Švedske, s kojima se svejedno znao itekako pomučiti. Naravno, Mamiću i prenapuhanom i nerealnom Dinamovom budžetu itekako smeta izostanak Lige prvaka ove sezone, pošto je odlučeno kako od iduće godine sustav prolazi ponovne izmjene, koje će nanovo otežati put "malima" do svjetala velikih reflektora. Kada vam je 55% proračuna ovisno o nagradnom fondu Lige prvaka i prodaji igrača preko nastupa u istoj toj Ligi prvaka, onda u Dinamovom slučaju lako možemo pokazati prstom u ono što svrbi sablasno prazne hodnike Maksimira.

Ili ćemo se orijentirati na to da je naša liga bolje ustrojena, da su naši klubovi sređeniji i da je posljedično naša reprezentacija "uvijek negdje tamo pri vrhu", kako se vole čelnici Hrvatskog nogometnog saveza često kititi?

Pa ćemo na račun toga što se trojcu Rijeka, Dinamo i Hajduk tek tu i tamo pridruži poneki "privatni" projekt poput RNK Splita, od ove sezone propalog sve do Treće HNL, po novom Osijeka ili – najgore od svega – Filijale zvane Lokomotiva busati sebe pričama o nekoj konkurentnosti koja automatski podiže kvalitetu hrvatskog klupskog nogometa? U ligi koja ima prosječnu posjećenost od 2.734 gledatelja, mizerne brojke koja je i bez činjenice da velika većina otpada na fanatizam Hajdukovih navijača i domaću gledanost Rijeke još uvijek prenapuhana? RNK Split i Lokomotiva u prosjeku gledatelje broje u desetinama, a gotovo polovica lige u stotinama. Prema istom tom istraživanju portala Nogometplus koje ukazuje na Dinamovu ovisnost o Ligi prvaka, polovina lige su financijski gubitaši, a barem tri prvoligaša - Istra, Cibalia i sada već „pokojni“ RNK Split – nisu plaće isplatili mjesecima. A najbolje tek dolazi.

Smijemo se kada vidimo penal kojim je mostarski Zrinjski stigao do naslova prvaka, jer je po dobrom starom običaju lakše pokazati prstom u drugog nego se prisjetiti da je još i komičniji penal u Vinkovcima lako mogao donijeti naslov Dinamu. Smijemo se kada pročitamo o skandalima oko namještenih utakmica diljem regije, a zaboravimo da nam u sudačkoj organizaciji još uvijek drmaju ljudi koji su vedrili i oblačili za vrijeme "Afere Offside", što se i očituje iz kola u kolo na način da mi do samog kraja prvenstva moramo više pričati o tome hoće li netko ovdje nekome "dozvoliti" da bude prvak, bez obzira na zasluge na terenu. U zemlji u kojoj je jedan klub sebi prisvojio ekskluzivno pravo na titulu prvaka monopolističkim metodama, uvelike presvučenim koruptivnim radnjama, drugi svoj sada zaista impresivan i uspješan projekt podigao na kombijima poklon-igrača iz onog prvog u ime "dobrih odnosa" a trećeg moraju iz govana već godinama izvlačiti navijači, nakon što je poslužio kao praonica novca vladajućoj kasti, malo tko ima razloga za smijeh.

Nemojmo se stoga zavaravati: ako vam na sve ovo legitimitet za gledanje preko susjedove ograde daje činjenica da je "u njih gore", onda vam zbilja zavidim. Takva razina samozavaravanja nas je i dovela tu gdje jesmo; u atmosferu u kojoj slavimo da je najbolja ekipa zaista osvojila prvenstvo jer je prva pratnja bila nesposobna iskoristiti i pogurance ove sezone, u kojoj se licencama za prvoligaški nogomet trguje kao promotivnim letcima u šoping-centrima i gdje se igrači moraju transferirati u druge klubove koji također ne isplaćuju plaće, ali barem mogu živjeti kod bake i djeda da ne duguju stanarine. Ako vam je cijena toga činjenica da imamo jedan klub u Ligi prvaka koji ruši sve negativne rekorde iz sezone u sezonu, i da imamo reprezentaciju koja uza svu silu talenta prođe skupinu velikog natjecanja dvaput u devet pokušaja, a koja je sada ispada poznatija po "amneziji" nego po konkretnim rezultatima, onda se samo možemo nadati da ste i inače tako skromni.

Prije onda da morate pljunuti na svoju facu ukoliko poput dobrog dijela nacije imate obraza izaći i pljunuti na susjeda.

(Foto: Pixsell)

novinar

Juraj Vrdoljak ,
Juraj Vrdoljak , Za sebe voli reći da nije klasičan novinar, već bloger, a mi mu vjerujemo makar ne znamo što taj pojam točno podrazumijeva. Bilo kako bilo, Juraj se kao pravi romantik nakon godina bavljenja glazbenom kritikom odlučio vratiti svojoj prvoj ljubavi, sportu, s naglaskom na nogometu. Pa je tako pisao za nekoliko domaćih i stranih portala, gdje je izbrusio svoju kolumnističku crtu. Nada se da će svojim pisanjem i široj javnosti predstaviti taj pojam blogerstva. A nadamo se i mi.

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka