vijest

0

Nedjelja, prokleta nedjelja

28.01.2020 10:58 | Marko Vidalina

Bio je to dan kad smo doživjeli dva bolna poraza, dan u kojem su se dvije potencijalne sreće pretvorile u tugu. I bila je to večer kad su oba ta poraza postala nevažna, večer u kojoj smo doznali da i besmrtni jednom moraju otići...

Veličina slova A A A

Taman je u tijeku bio lokalni amaterski hakl, kao i uvijek nedjeljom navečer. Bucmasti lik upravo je isfintirao šut, nadobudni "fizikalac" pokušao mu opaliti bananu, ali uzdalud je letio i odletio, a lopta je prošla kroz mrežicu za kraj još jedne partije. Trebala je odmah krenuti nova, takav je ovdje ritam, ali netko je u jednom trenutku izgovorio te četiri i pol riječi.

"Ljudi, poginuo je Kobe Bryant."

Polovica prisutnih odmahnula je rukom, vjerujući da se i ovdje radi o nekakvoj idiotskoj fori, poput one kad dobiješ link "Mike Tyson dies", pa klikneš i odjednom ti se na zaslonu ukaže scena muške ljubavi, ogromni dlakavi penis ili nešto treće, urnebesno smiješno... Moralo je zato proći još trenutak ili dva, još nekoliko onih "čekaj, stvarno je poginuo Kobe", da bi glasnik loših vijesti ponovio s puno više sigurnosti.

"Je, stvarno je poginuo. Evo piše, pao im helikopter..."

Nevjerica i šok zaledili su i ovaj hakl, desetak tisuća kilometara od mjesta događaja, baš kao i cijeli svijet. Jer njegova pozornica bila je baš to. Cijeli svijet. A prosječan ljubitelj sporta u Hrvatskoj, onaj koji je ranije istoga dana pogledao rukomet i vaterpolo, imao se pravo zapitati:

"Dobro, što je s ovim danom?!"

Nedjelje nikad nikome nisu bile omiljen dio tjedna. Nedjelje poslijepodne pogotovo, jer tko će normalan uživati u trenucima u kojima shvatiš da vikend ide svoje kraju, da novi radni tjedan stiže, da ćeš se već ujutro probuditi usred nekog novog ponedjeljka... Ova nedjelja popodne, međutim, ako voliš sport, a pritom živiš u Hrvatskoj, odvela je stvari na neku sasvim novu razinu. Da se ikako može izbrisati taj 26. siječnja 2020. godine, s takvim bismo ga guštom izbrisali. Tu glupu, odvratnu, prokleto tužnu nedjelju.

Tuga se ovog poslijepodneva dijelila na tri dijela, birala tri načina. Pri čemu se, naravno, ne može u istu rečenicu stavljati dva poraza u sportu, ma kako ona teška bila, s onime što se dogodilo na kraju dana, s onime što je zamrznulo jedan nevažni hakl i cijelu jednu planetu. Više sve to skupa dođe kao potvrda one stare koja kaže da uvijek, jebiga, može gore.

Ostaneš bez zlata, plačeš i tuguješ, ali barem imaš srebro. Ostaneš bez bronce, iskočio bi iz kože od muke, ali barem ideš kući živ i zdrav. A onda shvatiš da je sve to zapravo - ništa. Nevažno, sporedno. I da nema toga poraza koji može biti dovoljno tragičan. U usporedbi sa životom.

Teško je bilo gledati velikog Domagoja Duvnjaka, briljantnog rukometaša i borca bez mane, kako jeca pred kamerama, pokušavajući pronaći riječi nakon, kaže sam, najtežeg poraza u karijeri. Teško je bilo gledati i Ivicu Tucka i njegove igrače kako s pogledima usmjerenim u pod pokušavaju pronaći objašnjenje što se to upravo dogodilo, kako su od četiri gola prednosti došli do četvrtog mjesta, do najlošijeg načina na koji se može zatvoriti jedan ovakav turnir.

Sve dok i rukomet i vaterpolo, sve dok oba ta tužna sportska raspleta, nisu postala praktički nevažna. Jer sutra je novi dan, pa makar se zvao i ponedjeljak, doći će i nove utakmice, nove prilike, novi turniri. To je, uostalom, sport u svojoj srži. Tuga i sreća, pobjede i porazi, posrtanja i dizanja, usponi i padovi. To je, uostalom, i život u svojoj srži. Sve dok ne dođe kraj.

Kobe Bryant otišao je tragično da tragičnije teško može biti. U padu helikoptera, u požaru, u društvu 13-godišnje kćeri. Nevjerica, evo, traje i jutro poslije, nakon prospavane noći, nakon jutra u kojem jednom sportskom fanatiku, u trenutku kad otvori oči, prvo kroz glavu prođe jedna misao.

"Bože, da sam barem sve ovo sanjao..."

Nažalost, ništa od toga. Nije san, tragedija je stvarna i surova. Otišao je sportaš toliko velik da su mu se divili i najveći. Čovjek koji je impresionirao i Lea Messija, i Rogera Federera, i Petea Samprasa, i Michaela Jordana. Otišao je idol. Frajer najviše kategorije. Simbol jednog od najvećih sportskih klubova na svijetu, lice s postera iz dječjih soba, čovjek uz čiju su košarku odrastale generacije. I tip kojem nikako ne stoji ta vijest koja je stigla iz Kalifornije. Toliko živ i živahan, toliko moćan i uspješan, na korak od statusa superheroja, da pomisliš da je takvo nešto nemoguće.

Doista, kako je moguće da odjedanput, u jednoj sekundi, ode čovjek koji dva mjeseca prije svog 38. rođendana, izmrcvaren ozljedama nakon 20 godina loptanja pod NBA obručima na najvišoj mogućoj razini, u zadnjoj utakmici u karijeri zabije 60 koševa?! Ej, 60 koševa! Ne bi li takvi tipovi trebali biti vječni, besmrtni, nedodirljivi? Jači od magle, od planine, od vatre? Nažalost, samo je tako izgledalo...

Ako je istina da je upravo on došao najbliže nedodirljivom Michaelu Jordanu - a sve govori da je to itekako istina - teško je išta drugo dodati opisu lika i djela Kobea Bryanta. Čudesnog košarkaša i odličnog tipa, toliko inteligentnog da je na vrijeme shvatio da će svoj zastrašujući talent maksimalno iskoristiti samo ako bude radio "kao konj". I tako se ponašao. Ono što je u tom smislu svojevremeno bio Dražen Petrović, ono što je bio i Gospodin Zrak, bio je i Kobe. Talentiraniji od drugih, svjestan da će na vrh doći samo ako uz to bude i trenirao više od drugih. Drugog načina da uđeš u legendu zapravo ni nema.

Kobe Bryant ušao u legendu. U vječnost. U mit. Sve što je dosad značio, a značio je toliko da za njim plače cijeli svijet, sad će otići na još jednu razinu više. Kad je bio tu, među nama, dolazio na utakmice, pozdravljao neke nove zvijezde i širio lice u osmijeh, nekako je bilo lakše prihvatiti činjenicu da je njegovoj košarkaškoj priči došao kraj, da ga više nećemo gledati kako se elegantno izvija, skače unatrag i preko ruke pogađa nemoguć šut. Onako da se svima nama običnim smrtnicima ta radnja učini toliko jednostavnom, lakom, običnom. Sad, kad ga više nema, poteći će suza kad se gledaju kadrovi košarkaške umjetnosti u izvedbi momka s brojem 8 ili 24 na leđima žutog dresa Lakersa. Nikad više...

Odvratna je, doista, bila ta nedjelja. Izgubiš živce nakon rukometa, potoneš u navijačku frustraciju nakon vaterpola, a onda stigne vijest koja te dotuče. Otišao je čovjek kojeg su samo rijetki među nama imali priliku vidjeti uživo, samo poneki doći mu blizu, ali dojam je da je mnogima među nama osjećaj kao da su izgubili nekoga svoga. Debelo prerano, toliko šugavo tragično, glupo i besmisleno.

Takva je, baš takva, bila ova nedjelja poslijepodne. Šugava, tužna i glupa. Prokleta nedjelja.

(foto: Pixsell, Reuters)

 

 

 

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka