vijest

0

Kiše Jesenje

06.09.2017 18:09 | Juraj Vrdoljak

Posao hrvatskog izbornika odavno je splet okolnosti i pukog snalaženja.

Veličina slova A A A

Sve ovo skupa postalo je već odavno umarajuće.

Nešto kao dok vodeće TV kuće u državi pune program bjesomučnim repriziranjem serija koje u startu toliko oskudijevaju kvalitetom da nikom nije jasno zbog čega su ih uopće otkupili, priča i praćenje situacije oko hrvatske nogometne reprezentacije jednako je zamorno i redundantno. Jednostavno, ciklus je to koji je bolno predvidljiv i koji za posljedicu ima potpuni izostanak suvisle emocije ili stava po pitanju nacionalne selekcije kod dobrog dijela nacije.

Sinoćnji poraz od Turske, drugi u tri posljednja susreta, stigao je doduše u simptomatično vrijeme u kojem uglavnom – poput ljetnih oluja – dolazi do tektonskih poremećaja unutar ionako ruiniranih struktura koje su neposredno zadužene za učinak reprezentacije na terenu. Početak rujna svojedobno je koštao i „Željeznog kancelara“ Niku Kovača izborničkog posla, nakon blijedih susreta kojima se kompromitirao odlazak na Europsko prvenstvo u Francusku, a koji su u potpunosti potencirani rujanskim remijem u Azerbajdžanu i porazom u Norveškoj, na današnji dan prije točno dvije godine.

Uostalom, pristup komentiranju situacije oko reprezentacije podjednako je bio besmislen tada kao što je i sada, makar izgleda da će po dobrom starom načinu ophođenja vrhuška možda i dozvoliti Čačiću dodatni kredit, čisto jer im opasno visi lista „podobnih“ kandidata, čiji renome se odavno sveo na kriterij „samo da imaju UEFA Pro licencu i Hilton (odnosno, Maksimir) na brzom pozivu“.

Doduše, zanimljivo je da je upravo početak rujna ogolio slabu točku izborničkog pristupa i kod Kovača i kod Čačića, dvojice trenera dijametralno suprotnih pristupa, ali jednakog rezultata; barem dakako što se Hrvatske tiče. Naime, taj je period dosta indikativan po tome što se igrači nalaze velikim dijelom u određenom delikatnom razdoblju; bila to promjena klupskih sredina u ljetnom prijelaznom roku ili činjenica da je početak  natjecateljske sezone i da se mnogi od njih bore za mjesto prvotimaca u tim momčadima, nešto što im donosi direktan profit. A nekima, kako vidimo, distrakciju od reprezentativnih obaveza predstavljaju i sudski procesi, gdje se s jednakom neuvjerljivošću hrvaju s vlastitim iskazima i obiteljskim odnosima. Pričali o onoj pravoj obitelji ili pak onoj „obitelji“ iz loža.

U tim trenucima kolektivu u svlačionici treba dati impuls i pokazati im da imate zamjenska rješenja spremna. To je ono gdje su i Kovač i Čačić - Štimca i njegovu tragikomičnu epizodu nema smisla ni spominjati – zakazali i pokazali da nisu dorasli vođenju momčadi na takvom nivou. Kovač je pokušao spinati svojim germanofilskim pristupom koji je na trenutke (više njih, doduše) djelovao neugodno usiljeno i praktički - autošovinistički. Nekakvo deklarativno inzistiranje na stezi i disciplini, krunskim odrednicama koje svakom prosječnom Balkancu povuku asocijaciju na mitsku Njemačku, rezultiralo je očekivanim krahom i odbacivanjem od strane momčadi; kao da upravo tog Kovača nije u reprezentativnog kapetana promovirao očinski, laissez-fair pristup Slavena Bilića, posljednjeg izbornika koji je imao barem dugoročni kontinuitet vizije.

Ante Čačić, unatoč opravdanom ismijavanju činjenice da je čovjek s takvim CV-em stigao na kormilo reprezentacije iz općepoznatih, speed-dial razloga, nije glup čovjek a ni loš trener. Naravno, ovo drugo vrijedi ukoliko se ograničimo na kategorizaciju klubova u kojima je on i izgradio trenersko ime jer, budimo realni, Čačić bi bio dvojbeno rješenje i za neki Dinamo koji je vođen načelima stručnosti, a ne prijelaznih rješenja upogonjenih brzim zgrtanjem kapitala. Iskusno, kvalitativno srednjostrujaško domaće trenersko ime pokazalo je i po toj smiješnoj inauguraciji na najodgovorniju trenersku poziciju u Hrvatskoj kako zna odmjeriti situaciju u kojoj se, manje kriv a više dužan, našao preko noći.

Uvidjevši da ni autoritarni pristup Nike Kovača, čovjeka koji je u doba dok je reprezentacija imala natruhe karakternosti bio ujedno i njen stup, nije prošao, zapravo je preuzeo jedini mogući pristup koji je sa svojim renomeom mogao. U nedostatku autoriteta, a i trenerskog kapaciteta, pažljivo je vagao svaku izjavu, preuzevši imidž povučene i zaštitničke figure koji je tu samo prvi među jednakima. Pristup koji može dati blic-rezultat, poput onog na Euru, kada je revoltom upogonjena reprezentacija krenula pokazati da je spremna pružiti svoj maksimum; i to tek kad je ogromna populacija u Hrvatskoj ne digla ruke od nje, već je bila i spremna robijati kako bi ukazala u što se sve to skupa pretvorilo. No dođu trenuci kada se treba pokazati pečat, jer iako uvelike degradirana, ta pozicija naređuje bilo kakvu reakciju, trzaj, stav. Čačić ga je u svojoj izborničkoj karijeri pokazao tek jednom, onda kada se po ispadanju s Eura počeo u maniri PR-a prvo svađati s javnošću, a zatim i sa pojedinim prvotimcima. Taj njegov pokušaj botoksiranja već nepostojećeg obraza i to u najgorem mogućem trenutku djelovao je kao nepovezano durenje uvrijeđenog djeteta, pa se nakon preživljavanja kriznog prošlog ljeta vratio u izdanje mirnog stričeka sa šakom bombona za zahtjevnu djecu oko sebe.

Na kraju krajeva, preživi li Čačić ovaj olujni rujan iznad Hilton hotela, naviknutog poput rezidencije Addams na neprekidni crni oblak iznad sebe, ionako nećemo vidjeti ništa pametnije ni konkretnije od njegovog nasljednika. Pričati o uzrocima posrtaja reprezentacije pod Čačićem bilo bi kao da se zgražamo nad onim člancima iz crne kronike koji glavnog osumnjičenog opisuju kao „izrazito mirnog i povučenog dečka iz susjedstva“, dok zapravo u pozadini njegovog neprihvatljivog čina stoji cijela niska patologije i nesređenih, bolesnih kućnih odnosa čija je on samo konačna manifestacija. A njegovo zlodjelo, u ovom slučaju kompromitiran odlazak u Rusiju, tek  je opipljiv dokaz tih odnosa pred ljudima.

Onima koji se iznova sablažnjavaju i zazivaju drakonski progon pojedinca, a da pritom ne vide problem u sustavu koji ga je izbacio na naslovnicu.

Sustav koji je sad već davnih dana metastazirao iz Maksimira na obližnju Rusanovu, odnosno danas hotel Hilton ni ne može vrednovati stručnost u klasičnom smislu, jer je ona antipod njegovom postojanju. Njegova puka smisao postojanja je brzi profit, bila to prodaja igrača i statiranje u skupinama velikog natjecanja – ako se do istog uopće i dođe – a onda nakon (ne)očekivanog posrtaja i ceremonijalno vješanje onog koji je smisleno prikazan kao čovjek koji paradoksalno ima „odriješene ruke“, samim tim i kao najveću odgovornost. Ironično, cijelu nisku Dinamovih trenera, odnosno hrvatskih izbornika u recentno doba ta uloga Pedra nimalo ne smeta; njihove usluge naplaćene su, a njihova odanost nagrađena. Njih ove kiše jesenje koje ih odnose, poput onog subotnjeg povodnja na utakmici s Kosovom, neće ostaviti ni praznih džepova a ni skvasiti njihove cipele, da parafraziramo jedan domaći hit.

Kad smo kod kišnih citata i trulog sustava, možda se za boljitak generalne situacije bolje nadati ostvarenju onog čuvenog De Nirovog iz „Taksista“?

(Foto: Pixsell)

novinar

Juraj Vrdoljak ,
Juraj Vrdoljak , Za sebe voli reći da nije klasičan novinar, već bloger, a mi mu vjerujemo makar ne znamo što taj pojam točno podrazumijeva. Bilo kako bilo, Juraj se kao pravi romantik nakon godina bavljenja glazbenom kritikom odlučio vratiti svojoj prvoj ljubavi, sportu, s naglaskom na nogometu. Pa je tako pisao za nekoliko domaćih i stranih portala, gdje je izbrusio svoju kolumnističku crtu. Nada se da će svojim pisanjem i široj javnosti predstaviti taj pojam blogerstva. A nadamo se i mi.

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka