vijest

0

Još jedna lažna zora za Arsenal

05.12.2017 10:07 | Germanijak

O Ramseyjevoj „nedisciplini“, Arsenalovim psihološkim problemima i Wengerovoj taktici

Veličina slova A A A

Serija se zaustavila u najgorem mogućem trenutku.

David De Gea, kojega je Mourinho nakon derbija nazvao najboljim vratarom svijeta, trijumfalno je udario prazan zrak Emiratesa šakom, nakon što je Andre Marriner odsvirao posljednji zvižduk u pobjedi Manchester Uniteda nad Arsenalom od 3:1.

Arsenal je do te subote imao 11 uzastopnih domaćih pobjeda. Nedavno je na Emiratesu stradao i gradski rival, Tottenham. Lacazette je proigrao, stvorio sjajno partnerstvo s neumornim Aaronom Ramseyjem, Ozil se vratio u formu, a djelovalo je kao i da je obrana proradila. Arsenal dugo nije u boljem raspoloženju išao na megdan sa velikim rivalom iz Manchestera.

Pa ipak. Pa ipak. Dobri stari Arsenal, reći će navijači Uniteda. Unutar 11 minuta, nakon kardinalnih pogrešaka Koscielnog i Mustafija, momčad Josea Mourinha imala je 2:0 u Londonu. Ono što je uslijedilo bio je mikrokozmos Arsenalovih posljednjih sezona – Topnici su bili hrabri, napadali, smanjili na 2:1, stvarali ogromnu količinu šansi i bili blizu izjednačenju. Pa ipak. Ponovo te riječi.

Kao i protiv Bayerna i Monaca u Ligi prvaka, kao i protiv Manchester Cityja prije par tjedana, kao i uvijek, Arsenal je bio blizu ali je poražen.

Stavimo situaciju u kontekst. Arsenal je nakon tih 0:2 stvorio više od četiri izgledne šanse za pogodak. Šutirali su 33 puta prema golu De Gee, čak 15 puta u okvi, izveli 12 kornera, a loptu su u posjedu imali 75% vremena. Manchester je bio u potpunosti uništen. Ali je pobijedio. Naravno, iluzorno je pričati o nekakvom Mourinhovom taktičkom super-planu – niti jedan trener na svijetu ne postavlja momčad da primi 15 udaraca u okvir, 4 izgledne šanse za pogodak. Činjenica da je David De Gea proglašen igračem utakmice, unatoč tome što je Jesse Lingard postigao dva pogotka, govori dovoljno.

Arsenal je poražen kombinacijom loše sportske sreće, nevjerojatne partije Unitedovog vratara i lošom završnicom svojih napadača. Kao što se može vidjeti, po količini stvorenih šansi za pogodak, tzv. xG (očekivani golovi), Arsenal je trebao nadigrati United sa pet pogodaka u odnosu na dva.

Međutim, kao što su mnogi napomenuli, Arsenal se sam doveo u tu situaciju. Sva tri pogotka gostiju rezultat su izgubljene lopte od strane Arsenala. Osim toga, ukoliko primite dva pogotka unutar 11 minuta, u derbiju kod kuće, teško je očekivati da ćete izvući nešto iz tog susreta.

Arsenal je tako, po tko zna koji put, sam sebi najveći neprijatelj. Kao što je engleski nogometni pisac Jonathan Wilson napisao u nedavnom osvrtu na utakmicu, postoji dojam da Topnici „čine planinu većom prije nego se popnu na nju“.

Međutim, tko je pravi krivac iza još jedne lažne zore kluba iz sjevernog Londona? U godinama nakon selidbe sa Highburyja na moderni Emirates, Arsenalove sezone ispunjene su riječima kao što su „skoro“, „pa ipak“, „zamalo“ i, naravno, „dogodine“. Klub se vrti u perpetualnom uzorku – razočaranje, oporavak, nada, razočaranje. Pa sve ponovo. U trenutku kada se čini je Arsenalov Sizif dogurao kamen do vrha planine, on ga pusti da se otkotrlja nazad, ne bi li, s regeneriranom snagom, potrčao ponovo za njim.

Ukoliko analizu reduciramo u najvećem mogućem opsegu, problemi se nalaze na dvije razine.

Prva je, svakako, taktička. Kada je prvi puta došao u Englesku, sada već davne 1996., Arsene Wenger bio je slavljen kao inovator, modernist koji je sa svojim revolucionarnim pristupom nutricionizmu i skautingu gurnuo Premier ligu iz kamenog doba u suvremenost. Danas, nakon što sa Arsenalom nije osvojio titulu 13 godina, postoji bojazan da ga je suvremena igra pretekla.

Wengerov sustav bazira se na stvaranju blage i ugodne atmosfere u klubu koja će dopustiti igračima da se slobodno izražavaju na terenu. U vremenu kada nogometom vlada pozicijska igra Guardiole i Sarrija, Kloppov gegen-pressing i defanzivni pragmatizam Contea i Mourinha, stvara se dojam da je Wengerov labavi sustav nedovoljan da bi držao korak za rivalima.

U konkretno taktičkom smislu, naveliko se govorilo o tobožnjoj nedisciplini Wengerovog pivota, Aarona Ramseyja. Velšanin je jedan od najkompletnijih veznjaka Premier lige – kombinirajući neiscrpnu radnu etiku, trku i snagu sa tehničkom nadarenošću i okom za pas – ali je, nepravedno, optuživan da ostavlja svoju momčad otvorenu u sredini zbog utrčavanja koje radi u napadu.

Kao što Wenger sam kaže, njegov plan nije da mu osmice rade dodavanja kroz sredinu. Ramsey nije pozicioniran duboko u protivničkom šesnaestercu zbog njegove „nediscipline“, nego zbog toga što je to način na koji Wenger pristupa izgradnji igre. Wengerov rezon je, budući da jako puno momčadi radi presing na Arsenalovu veznu liniju, da će, guranjem veznjaka visoko, osloboditi prostor za izgradnju napada i osloboditi se presinga.

Ne iznenađuje tako da je Ramsey igrač koji ima najviše osvojenih lopti u protivničkoj polovici u čitavoj ligi - njegova uloga je, između ostaloga, stvaranja viška u protivničkoj polovici i stvaranje presinga koji dovodi do brzog osvajanja lopte u opasnim pozicijama. Velšanin već sada ima tri pogotka i šest asistencija. Da to stavimo u kontekst, Kevin De Bruyne, naveliko slavljen kao najbolji igrač sezone, ima četiri pogotka i osam asistencija, u taktički puno podmazanijem Cityju.

Druga strana medalje je, naravno, da to ostavlja puno prostora protivnicima za kontra-napade, upravo ono što je United tako dobro koristio u subotu. Posljedica je i velika količina izgubljenih lopti u opasnim zonama za Arsenalovu obranu - prema podacima whoscored.com, niti jedna momčad u ligi nije napravila toliko pogrešaka koje su dovele do protivničkih udaraca. Dakako, potpuno je bespredmetno kritizirati Ramseyja za ispunjavanje taktičke uloge koju mu je namijenio trener. Problem je u sistemu, ne u pojedincu.

Međutim, neosporno je da, kada funkcionira, kao protiv Tottenhama, Wengerov plan može biti ubitačno učinkovit. Sjetimo se samo pobjeda protiv Conteovog Chelseaja i Van Gaalovog Uniteda iz prošlih par sezona. Tada su Arsenalovi veznjaci, zajedno sa prednjom trojkom, pritiskali protivnike, osvajali loptu duboko u protivničkoj polovici, i stvarali šanse za pogodak. 

Problem je, dakako, što Wengerov manjak taktičke i pripremne rigoroznosti dovodi do toga da su takve situacije izolirani slučajevi, a ne pravilo. Kada imaju svoj dan, Topnici su nepobjedivi. Problem leži u tome što su ti dani prerijetki da bi ozbiljno ugrozili vrh lige.

Druga razina je, dakako, psihološke prirode. Wenger je već neko vrijeme kritiziran zbog svog tobožnjeg odbijanja da u klub dovede pravog lidera, nemilosrdnog pobjednika koji će podići samopouzdanje i vjeru u pobjedu čitave momčadi. Kritika da je Arsenal momčad sa previše „dobrih momaka“, a premalo „nemilosrdnih gadova“ pomalo je diletantska – Alexis Sanchez rođeni je pobjednik, a malo tko može dovesti u pitanje motivaciju i želju za pobjedom Granita Xhake ili Seada Kolašinca. Pa ipak, opetovano ponavljanje istih pogrešaka sugerira da je riječ o obrascu, a ne samo izoliranim slučajevima.

Arsenal djeluje kao momčad koja se, uz protivnika, bori i protiv vlastitih nesigurnosti. Predstava poput one na Emiratesu u subotu samo će dodati još argumenata toj tvrdnji.

Piše: Luka Kostić

(Foto: Action Images)

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka