vijest

0

Ja, navijač hrvatske košarkaške reprezentacije

11.09.2017 15:36 | Germanijak

Još jednom smo doživjeli debakl.

Veličina slova A A A

Iako za sebe mogu reći da sam prilično veliki sportski fanatik, nemam baš previše ekipa za koje žestoko navijam. Za nogomet nikada nisam previše zagrizao, a iako sam se svojedobno deklarirao kao navijač Hajduka, već odavno sam sebi priznao kako sam ipak samo simpatizer splitskog kluba. Što se stranih klubova tiče, Liverpool mi je nekako prirastao srcu, ali pravi navijač bi sigurno pratio svaku utakmicu svojeg kluba, a meni se zna dogoditi da rezultat s Anfielda ili nekog drugog engleskog stadiona saznam dan poslije utakmice. Isti slučaj je i s Interom s time da ljubav prema talijanskom nogometu sve više kopni kako su sjećanja na povremena srednjoškolska slušanja radijskih prijenosa talijanskih stanica na Porporeli sve bljeđa.

> ZORAN ČUTURA: Gdje si bio, što si radio?

Naravno da sam gubio živce prateći utakmice sa Stade de France 8. srpnja 1998. ili Ernst-Happel stadiona 10 godina i 12 dana kasnije, ali već dugo vremena utakmice 'Vatrenih' pratim bez bilo kakvog grča u želucu što je i normalno kada znamo što se sve događa u i oko HNS-a.

Što se ostalih sportova tiče, naravno da sam kao Dubrovčanin veliki navijač Juga, ali u Zagrebu ipak (ponovo) živim već nekoliko godina, a odlaskom iz Grada mi je ipak palo zanimanje za dubrovačke vaterpoliste, a s obzirom na sve što vaterpolski čelnici rade na obezvrjeđivanju ovog sporta, onda je čudo da uopće postoje vaterpolski navijači. Doduše, da ne griješim dušu, i dalje se žestoko živciram gledajući utakmice Juga i vaterpolske reprezentacije, ali nije to ono pravo navijačko ludilo.

Rukometaše volim i uvijek ću ih zdušno pratiti, ali ne mogu se poistovjetiti s njima. Isto vrijedi i za sportaše u pojedinačnim sportovima gdje mi je jedino Goran Ivanišević ušao pod kožu. I onda je ostala samo – košarka. Moj sport.

Jugoplastika je za mene mitski klub uz koji sam zavolio sport i čije smo prijenose obiteljski gledali obučeni u žuto i s posutim žutim cvijećem po dnevnom boravku. No, kasnije sam sebi ipak priznao da sam veći navijač Tonija Kukoča nego kluba pa sam se s propašću Jugoplastike lako prebacio na Chicago Bullse čije utakmice i dalje zdušno pratim, a mogu reći kako mi je taj klub najdraži od svih na svijetu. Od pojavljivanja League Passa godinama nisam propustio pogledati niti jednu utakmicu, a posljednjih par godina taj se postotak ipak malo smanjio zbog postojanja malog bića koji mi je oduzeo bdijenja ili ranojutarnja gledanja utakmica. S druge strane, koliko god volio Bullse, činjenica je da su oni smješteni u gradu udaljenom oko 7.700 kilometara od mene, a pitanje je kada ću ih uspjeti uhvatiti uživo. Tako da se, realno, ne mogu nazvati ni onim žestokim navijačem Bullsa.

Ne, ja sam navijač hrvatske košarkaške reprezentacije.

Koliko god neskromno mogu reći kako poznajem košarku i kako sam rijetko pao u zamku precjenjivanja vrijednosti naših igrača, toliko i dalje mislim da imamo dovoljno kvalitete za pobijediti bilo koga. Koliko god sam iz godine u godinu doživio gorka razočarenja i šamaranja od strane naših protivnika, toliko na svakom natjecanju mislim da možemo učiniti puno. Koliko god sam svjestan da su nam Savez vodile nestručne osobe iz sudačkog svijeta, a ni ovi novi iz košarkaškog svijeta nisu puno stručniji, toliko se svake godine nadam da će se igrači uzdignuti iznad toga i na parketu pokazati kako su bolji od ljudi u uredu. Koliko god mi je već na početku svakih priprema bilo jasno da niti jedan izbornik nema pravu ideju kako posložiti našu igru, toliko se uvijek nadam da ćemo individualnom kvalitetom doći do uspjeha. Koliko god sam bio svjedok mentalnom propadanju naših igrača u odlučujućim utakmicama, toliko se potajno nadam da će im 'baš ovog puta' izrasti muda.

I svaki put se prevarim.

Nemoguće je nekome tko nije navijač objasniti taj osjećaj koji sam opet imao sinoć sredinom treće četvrtine. (Doduše, već u drugoj četvrtini je postalo jasno da bi nam se mogao ponoviti scenarij viđen prethodnih godina, ali kakav bih ja bio navijač kada se ne bih nadao. Da budem iskren, čak sam i početkom zadnje četvrtine zazivao neko čudo iako je bilo jasno da čuda ne stanuju ovdje, ne u hrvatskoj košarci.) Ta nemoć koja te obuzima zbog ljudi koji su se i ovaj put pogubili kad je bilo najpotrebnije. Taj očaj dok se pitaš je li se ovo stvarno opet događa. Ta izgubljenost dok se pitaš kako je moguće da opet padnu bez ispaljenog metka. Taj nedostatak riječi dok supruzi, koja sa sportom nije baš na 'ti', pokušavaš objasniti svoje stanje. A najgore od svega je došlo ujutro kada mi je kroz glavu prošlo pitanje hoće li se ikada dogoditi natjecanje bez ovoga svega.

Biti navijač hrvatske košarkaške reprezentacije je mazohističko zanimanje. Porazi nam se događaju iz godine u godinu, ali nije stvar u porazima. Naravno da svaki navijač želi pobjedu svoje momčadi, uostalom ono Coubertinovo o sudjelovanju lijepo zvuči kao slogan ali je daleko od stvarnosti, no ne može se uvijek pobjeđivati. Svaki navijač će se složiti kako nema problema s porazima sve dok njegova momčad pokaže maksimum. Igrački i trenerski.

I onda je teško gledati kako momčad za koju navijaš griješi od prvog dana priprema. Recimo, otkazi pojedinih igrača. Svima koji znaju kako košarkaški svijet funkcionira i koliko je NBA dominantna u usporedbi s FIBA-om i ostatkom košarkaškog društva, je jasno zbog čega su Hezonja, Zubac i Žižić otkazali Eurobasket. Uostalom, nije se dogodilo samo nama, drugima su otkazali i važniji igrači. Svugdje su ti otkazi izazvali negativne reakcije kod navijača i (dijela) novinara i košarkaških radnika, ali samo su se kod nas izbornik i glavni igrači bavili otkazima u svakom javnom nastupu. Klasično nerazumijevanje i nepoštivanje bivših/budućih suigrača.

Ali, dobro, možemo reći kako im je to možda dobro došlo za dizanje atmosfere, ali je vrlo brzo postalo jasno kako je ta dobra atmosfera samo floskula. Nakon neuvjerljivog početka Eurobasketa i utakmica protiv Mađarske i Rumunjske, počelo je izlaziti prljavo rublje, a kolege koji su bili u Cluju će posvjedočiti da je atmosfera daleko od idealne.

Što se igračke kvalitete tiče, još prošle godine je izbornik odlučio 'dati' momčad Bogdanoviću i Šariću, nominalno prije ovog prvenstva dvojici od deset najboljih igrača koji su odlučili igrati na Eurobasketu. I dok je Bogdanović još jednom potvrdio svoju vrijednost, Šarić se opet pogubio. Praktično u niti jednoj utakmici nije briljirao, a sve zajedno daje za pravo svima nama koji nismo poludjeli za njegovim NBA partijama. Šarić je dobar, jako dobar igrač, ali nije odličan. On bi svojom košarkom dominirao u neko drugo vrijeme, prije 10+ godina, a dominirao bi možda i sada u euroligaškom rangu. Ali, druge reprezentacije imaju igrače koji dominiraju ili barem igraju važnu ulogu u NBA ligi. I sad ćete reći kako je Šarić imao odličnu sezonu i kako mu je 'nepravedno' oduzeta titula za rookie igrača godine, ali već sam odavno napisao zašto mu ništa nije oduzeto. A koliko je drugi dio prošle sezone bilo bacanje pijeska u oči, pokazat će se u sljedećoj gdje će Sixersi imati Fultza, Simmonsa i Embiida. Pa ćete vidjeti koliko će Šarić imati lopti. No, da ponovim, dobar je Šarić igrač, ali nije sjajan, ni blizu franšiznog u klubu, a izgleda ni u reprezentaciji. Hrvatska je morala biti predana Bogdanoviću, a Šarić je trebao biti prvi među ostalima. To je trebao shvatiti on sam, ali prije svih izbornik.

E da, izbornik. Uh, gdje krenuti s njim? O njegovom sindromu zlatne ribice smo već pisali, a o svemu onom što smo vidjeli od njega, ili je možda bolje napisati da nismo vidjeli, mogli bi napisati doktorsku disertaciju, a ne obični novinarsko-navijački tekst. Aco nije trener, to je valjda svima sada jasno, on je psiholog. Odigrao je dobro svoju ulogu prošlog ljeta, ali ovog ljeta ga je 'prenijelo'. I to poprilično. Rukama i nogama se borio da ostane u izborničkom sedlu kako bi upravo on bio taj koji je vratio hrvatsku košarku u europski vrh, a onda se pokazao nesposobnim za takvo što.

Tamo negdje u drugoj-trećoj minutu utakmice protiv Mađarske se jasno vidjelo kako ne znamo braniti pick'n'roll, osnovnu košarkašku akciju, a izbornik je to samo šutke gledao. Igrao se skrivača, manervirao kao da je čarobnjak te će iz šešira u ključnom trenutku izvući neko spasonosno rješenje, a u stvari je bilo jasno da je pogriješio od samog izbora igrača. Jer ako imaš dva centra kojima si namijenio veći dio minutaže, a koja ne mogu braniti pick, zašto nisi poveo trećeg koji bi to možda mogao, a ne još jednog sličnog kalibra? Ili ako si odlučio koristiti dvojac Bender – Šarić u kombinaciji, zašto ih 'sakrivati', a ne ih uigravati u utakmicama protiv Mađarske i(li) Rumunjske?Zonu praktično nismo ni pokušavali igrati, a mogla bi pomoći u situaciji kad ne možeš braniti pick.

Ali, dobro, reći ćete, u ovakvom omjeru snaga na Eurobasketu može se dosta toga napraviti i s dobrom igrom samo u jednom smjeru, recimo onom napadačkom. A tu imamo ponajboljeg europskog beka za kojeg i osobno tvrdim da bi, kada bi se nekom slučajnošću vratio u Europu, potpuno dominirao i zabijao 20 bez da se oznoji, a 30 kad za to odluči. Ali to nije dovoljno. Ne može se taktika graditi na principu 'daj Bogdanoviću loptu' i očisti mu stranu. Mislim, možeš probati, kao što smo mi to i radili, ali svi su protivnici znali da ćemo tako igrati i onda su jednostavno odlučili žestoko braniti Bojana, po potrebi i udvajati. I tu je stalo – zabio bi 'Babo' svoju kvotu, ali isto tako i često 'štopao' naš napad jer, realno, on nije baš neki kreator što se i vidjeli po broj izgubljenih lopti na pojedinim utakmicama. Kreatora baš i nemamo, problemi s našim playmakerima su opjevani već odavno, a gore spomenutog Šarića izbornik nije pretjerano koristio u toj ulozi point forwarda za koju se već godinama svi kunemo da bi mu najviše odgovarala.

Hrvatska nije imala niti jednu smislenu akciju u svojem repertoaru. To je izgledalo toliko tragično da sam se usudio ponuditi turu svim svojim prijateljima ako vidim samo jedno istrčavanje kroz blokove za nekog našeg šutera. Ne bi mi bilo žao, ali se nije dogodilo.

Izbornik je sve bazirao na individualnoj kvaliteti kao da individualne kvalitete drugi nemaju, a tijekom televizijskih prijenosa smo mogli čuti i prave bisere. Hvalevrijedna je činjenica da je Aco odlučio pomoćniku Ivici Skelinu dati mogućnost 'crtanja' kriznih akcija, onih koje se odvijaju u posljednjih pet sekundi napada, ali ne znamo baš za previše trenera koji to rade. Ili ona situacija kada Bogdanovića pri isteku utakmice protiv Španjolske pita 'Babo, hoćeš li ti'. Čovjek bi očekivao da izbornik ozbiljne reprezentacije ima neku ideju za takve situacije umjesto da pita svojeg najboljeg igrača 'hoće li on'. A on je htio. I promašio, možda i zbog činjenice da je išao na solo akciju bez picka, kojeg je predložio Kruno Simon, ali kojeg je 'Babo' odbio. Ne može se zamjeriti Bogdanoviću, on je htio najbolje, ali trener bi valjda trebao biti taj koji odlučuje što se igra u pojedinim situacijama.

Samo, treba imati trenera. Treba imati i momčad koja će znati iskoristiti svoje prednosti i sakriti mane i tako barem jednom ne razočarati svoje navijače, barem jednom iskoristiti činjenicu da se stvorio nekakav dobar hype oko njih. Mislim, jučer su igrali utakmicu u prime timeu, u nedjelju navečer od 20:30. I dobro je napisao jedan prijatelj na Facebooku kako puno ljudi ne prati više košarku na redovnoj razini i kako je ključno, da sažmem njegovu misao, odigrati ovakvu utakmicu na visokoj razini. Pokazati da smo tu. A ne još jednom puknuti kao što smo puknuli jučer.

Da nismo, možda bi dobili neke nove navijače, a ovi sadašnji bi barem jedne godine mogli biti ponosni na svoju momčad. Ovako nam je ostalo samo pokušati zaspati s grčem u želucu i opet slušati priče o 'atenskom prokletstvu' koju će tako rado ispričati naši istočni susjedi, oni kojima se ovakve utakmice ne mogu dogoditi.

(Foto: Fiba)

novinar

Emir Fulurija Glavni Urednik,
Emir Fulurija Glavni Urednik,

Gotovo da je naučio čitati na Sportskim novostima pa nije ni čudno da su sport i sportsko novinarstvo obilježili veći dio njegovog života. Neuspješno je trenirao nogomet, nešto uspješnije veslanje, ali je brzo shvatio da je pero jače od mača te se odlučio za novinarstvo.

Nakon čitavog niza školskih i studentskih medija u kojima je surađivao te nazaobilaznog Radio Studenta, nakon diplome na Fakultetu političkih znanosti profesionalnu karijeru počinje u dubrovačkom lokalnom tjedniku Setemana gdje je, između ostalog, bio i sportski urednik. Nakon toga se seli u dubrovačko dopisništvo Večernjeg lista koje je neko vrijeme i vodio, a prije nekoliko godina se seli u Zagreb gdje je prvo radio na Gol.hr-u da bi nakon toga bio urednik internetskog izdanja Media servisa. Paralelno sa svim tim piše i o glazbi, svojoj drugoj ljubavi, a ponajviše na stranici Potlista.com. Sa zadovoljstvom je prihvatio zadatak postavljanja Germanijaka na noge.

Prati i voli sve sportove. Kao Dubrovčanin pogledao je nebrojeno Jugovih utakmica, ali prvu pravu zaluđenost doživio je kada je Jugoplastika harala Europom. Toni Kukoč bio je i ostao osobni junak broj 1 pa nije ni čudno da mu je košarka omiljeni sport, a Chicago Bullsi najdraži klub. Odgovorno tvrdi da je pogledao najmanje 400 utakmica Bullsa u zadnjih 5 godina.

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka