vijest

0

Fabio Pisacane: Priča o najvećem 'malom' nogometašu za kojeg (ni)ste čuli

30.12.2016 10:08 | Germanijak

Nogomet nisu uvijek priče o svjetlima reflektora i bogomdanom talentu koji rezultira u uspješnoj karijeri i idoliziranju od strane masa. Kao što su nogometne lopte satkali vrijedni, potplaćeni radnici u kojekakvim kutevima planete, tako su i samu igru u jednakoj mjeri satkali i oni marginalci, koji možda nikada ne dobiju ni mjesto u kutevima nekakvih lokalnih medija.

Veličina slova A A A

Jedan takav bi bio i Fabio Pisacane. U globalu teško da je mnogo ljudi čulo za njega; uostalom, tek je pred tri mjeseca debitirao u Serie A, i to sa 30 godina za Cagliari, nakon što je godinama bio član uglavnom talijanskih niželigaša. A opet, čovjek je zaradio titulu nogometaša godine po izboru uglednog engleskog Guardiana. Odakle to? O njemu nije napravljeno na stotine gifova i Youtube clipova, nikog nije briga kolika mu je plaća, a teško je reći i da je ikog osim vjerojatno prijatelja mu i rodbine briga kakva mu je dnevna rutina. Ipak, Pisacane treba služiti kao primjer ne samo mladim nogometašima, već i mnogim mladim ljudima diljem svijeta; onima koji su na pragu odustajanja, i kojima treba primjer da odustajanje nikada nije opcija.

Pisacane je rođen i odrastao u Napulju, i to u najnezgodnijem periodu za roditi se u tom predivnom gradu još od perioda Drugog svjetskog rata. Prije točno trideset godina u njegovom kvartu, Quartieri Spagnoli – „Španjolska četvrt“ – bujao je također rat, ali onaj za mafijašku prevlast. Rat koji je u intervalima trajao punih petnaest godina. Kao i svaki rat, koliko god se trudili pobjeći od njega, on će svejedno postati tragičan dio ljudske svakodnevnice.

„Jednom sam igrao nogomet sa svojim prijateljima u ulici dok su čovjeka ubili doslovce pet metara od nas“, iznosi jedan detalj Pisacane, „svi smo stali na trenutak, ali smo nakon samo koju minutu nastavili s igrom. Grozna je realnost što je tada to bilo sasvim normalna pojava“.

Pisacane je priznao da mu je nogomet pomogao da se barem nakratko izopći iz te surove realnosti okruženja u kojem je odrastao. Prema svom priznanju bilo je prijatelja koji su bili kudikamo bolji nogometaši od njega, ali on je bio „veći fanatik“. Neki od njih su upali u pakao droge i kriminala, pa više nisu ni sami među živima.

Ipak, naš je protagonist putem nogometa našao svoj izlaz. Kada je imao četrnaest godina, prišli su njemu i obitelji predstavnici Genoe, te mu ponudili igrački angažman u njihovom omladinskom pogonu. Pisacane je počeo živjeti san svakog mladog nogometaša, ali iz njega se prisilno morao probuditi nakon tek mjesec dana. Tek je igra riječi ta koja se nesretno poklapa s njegovom sudbinom koja ga je zadesila jednog jutra pri buđenju.

U tim godinama rutina je poprilično jasna“, počinje priču u intervjuu za The Guardian. „Ustaješ, presvučeš pidžamu, središ se i ideš u školu“.

Ali, jedno jutro stvari nisu bile rutinirane.

„Jedno sam jutro išao skinuti pidžamu, ali nije išlo. Mozak mi je jasno govorio što trebam raditi, ali ruke su samo ostale visjeti sa strane.“ Fabio je znao da nešto ozbiljno nije u redu.

I nije bilo. Po provođenju pretraga, utvrdilo se kako ima Guillain-Barré sindrom, opasnu autoimunu bolest u kojoj imunološki sustav napadne periferni živčani sustav i prouzroči mišićnu distrofiju i paralizu, a nerijetko i – smrt. „To je bolest s kojom moraš doći do dna, pa onda vidjeti kako dalje. Ili krene nabolje, ili je sve gotovo“, kaže Pisacane.

Za njega je dno bilo očito. Proveo je tri i pol mjeseca u bolnici, od toga dvadeset dana u komi. Lišen bilo kakve patetike i pretjerane romantike, Fabio govori kako mu je u tom trenutku jedina pomisao bila njegova obitelj. Nogomet nije bio na umu, kao što to u takvim situacijama rijetko kome zapravo i je.

„Pomisao mi je bila samo što će biti ako ih ostavim iza sebe“, priznaje.

Tijekom dugog oporavka vodio se mišlju da prvo treba život vratiti u nekakvu rutinu, znajući doduše da je dio te njegove rutine i nogomet. Genoa nije zaboravila svog klinca, te mu je po oporavku ponudila povratak u njen omladinski pogon. Međutim, proboj u prvu momčad nije došao, a on se upustio u avanturu kakvu prožive mnogi mladi nogometaši u Italiji: red posudbi, red potpisivanja ugovora o „dvojnom vlasništvu“ karakterističnom za igrače u Italiji, doduše sada aboliranom. Ukratko – niželigaško društvo.

Pisacane nije odustajao. Ali, njegovim kušnjama nije stigao kraj. Jednog dana, dok je igrao za Lumezzane u Serie C, dobio je poziv. Bio je to njegov bivši predsjednik iz doba jedne sezone u Ravenni, Giorgio Buffone. Nije ga htio ponovno angažirati, dapače: ponudio mu je 50 tisuća eura da proda utakmicu na štetu svog aktualnog kluba. Iznos koji je tada zaradio u godinu dana igranja.

Pisacane ima ožiljak ispod lijevog oka, koja odaje njegov „tvrd“ imidž. Iako, on nije od bilo kakvih kriminalnih aktivnosti, već kad je kao dijete trčao za loptom po ulicama svoje Španjolske četvrti pa ga je udario motor. Buffone je, potpuno ga krivo procjenivši, mislio da je upravo on sa svojom pozadinom idealan tip za takav posao. Nagovarao ga je unatoč činjenici da mu je ovaj odmah rekao da se ne bavi takvim stvarima. Štoviše, nagovarao ga je sve dok mu Fabio nije poklopio slušalicu.

„Ovdje nećeš usrećiti sve kada napraviš pravu stvar. Ali, na kraju je jedina stvar koja je bitna ona da mi savjest ostane čista. A meni savjest govori da mogu ostati miran“.

Nakon tog razgovora, Pisacane je otišao u upravu Lumezzanea i prijavio sve. Buffone je priveden i osuđen zbog namještanja utakmica. Malo medijske pažnje, počasni trening s talijanskom reprezentacijom kao nagrada i to je to. Uslijedio je povratak niželigaškoj rutini; za njega je i ona bila bolja od nikakve. Preko Avellina je stigao i do Cagliarija, s kojim je ove sezone izborio povratak u Serie A.

Sudbina je okrutna stvar ponekad. Primjerice, kada nakon ovakvih događanja u životu ocijeni da još uvijek čovjek nije propatio dovoljno, pa mu gotovo upropasti taj svečani trenutak kojem se tako radovao. Pisacane je skrivio nepravedno dosuđeni jedanaesterac, za prekršaj van kaznenog prostora. Ipak, mala pravda je zadovoljena; Paloschi je promašio najstrožu kaznu, a Cagliari je pobijedio sa 3:0.

Nakon te utakmice Pisacane se u intervjuu po prvi put u životu raspao. Rasplakao se pred kamerama.

„Ja nisam čovjek koji planira kada će pustiti na vidjelo svoje emocije. Štoviše, ja sam vrlo jednostavan tip. Tada mi je reporter ušao u dušu, toliko da sam po prvi puta shvatio da me ljudi vide kao tipa koji je prošao kroz mnogo u životu da bi došao do ovog trenutka“, otvorio se naš junak.

Osigurao je da mnogi iza njega dobiju potrebnu podršku tako što je osnovao Pisadog volontersku nogometnu akademiju, gdje siromašna djeca Napulja mogu pronaći svoje mjesto u onome što je i njega spasilo – nogometu. Sportu koji piše nekad najgrublje, ali i najljepše priče.

(Foto: cagliaricalcio.com)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!

novinar

Juraj Vrdoljak ,
Juraj Vrdoljak , Za sebe voli reći da nije klasičan novinar, već bloger, a mi mu vjerujemo makar ne znamo što taj pojam točno podrazumijeva. Bilo kako bilo, Juraj se kao pravi romantik nakon godina bavljenja glazbenom kritikom odlučio vratiti svojoj prvoj ljubavi, sportu, s naglaskom na nogometu. Pa je tako pisao za nekoliko domaćih i stranih portala, gdje je izbrusio svoju kolumnističku crtu. Nada se da će svojim pisanjem i široj javnosti predstaviti taj pojam blogerstva. A nadamo se i mi.

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti