vijest

0

Bradley!

07.07.2017 19:01 | Germanijak

Slika Bradleyja Loweryja u naručju svog heroja Jermainea Defoa, slika Bradleyja Loweryja kako izlazi na teren u svom omiljenom crveno-bijelom dresu, s osmjehom širokim kao rijeka Wear, to je dalo ljudski PR nogometu puno veći od svih zvijezda i svih ekstra-poteza i ekstra-profita.

Veličina slova A A A

U pravilnim se vremenskim razmacima vratim tom klipu na YouTubeu, a još češće ga spominjem. Ne, nema veze s nogometom, nije Istanbul niti neki “best of” Xabija Alonsa. Ozbiljnije je od toga.

Gledali ste možda: Stephen Fry, veliki britanski glumac, u nekoj emisiji na irskoj televiziji govori o svojoj drugoj omiljenoj temi, religiji i vjeri, u videu pod naslovom “Stephen Fry uništava Boga”. Voditelj ga pita što bi uradio, taj lajavi ateist, ako se ispostavi da Boga ipak ima, i da mu dolazi na istinu, jednom kada umre.

Fry mu, parafraziram, odgovara: "Rak kod djece? Stvarno, Bože? O čemu se tu radi? Kako se usuđuješ? Kako se usuđuješ da stvoriš svijet u kojem postoji takva bol koja nije naša krivica? To je užasno, užasno zlo. Zašto bih poštovao kapricioznog, zločestog, glupog Boga koji stvara svijet toliko pun nepravde i bola? Zašto, Bože? Zašto bi to uradio? Mogao si sasvim lako napraviti planet na kojoj to ne bi postojalo", govori Fry.

Ovo, možda, nije tekst o nogometu. Ali je u isto vreme više tekst o nogometu od većine koje sam potpisao.

Ne samo zato što je jedan nogometaš – i to kakav, na terenu i mimo njega – u prvoj sporednoj ulozi...

Bradley Lowery, šestogodišnjak iz jednog sela pored Hartlepoola, vjerojatno bi, da nije onog iz Fryjove tirade, odrastao u zaljubljenika u nogomet i crveno-bijele srte na dresu.

Odrastao bi uz Stadion svjetlosti, koji bi mu bio svjetionik, imao bi obitelj i posao, ali bi svake druge subote zauzeo svoje mjesto na tribini, bez obzira na to da li je Sunderland u Premiershipu ili nije.

Bradleyju to ne bi bilo važno. Bradley bi s osmijehom, osmijehom iskrenim, dječačkim, nevinim, osmjehom koji je očarao čitavu Britaniju, pa još i šire, trpio i volio svoj klub.

Ali onaj mali ćelavi čovječuljak kojeg ste sigurno primijetili ako ste poštovatelji engleske lige, 'klinac' koji je prošle sezone postao najbolji prijatelj s Jermaineom Defoom, možda posljednjim engleskim prirodnim 'špicem', nekrunisanim princem streljačke aristokracije – koji će i sam, na teži način, naučiti kako život, sudbina ili Bog, uzmite kako vam drago, mogu biti okrutni (njegov brat, mladi reper Jade, ubijen je na sred ulice, njegov otac izgubio je ubrzo potom bitku s rakom) – nije doživio da vidi Sunderland ponovo u Premier ligi.

Za svega godinu-dvije, maleni Bradley postao je neslužbena maskota ne samo zlosretnih Crnih mačaka iz Sunderlanda – kojima čak ni on nije uspio donijeti dugotrajnije osmjehe – nego i čitave engleske lige; i više, on je postao ambasador nogometa, jedna od posljednjih brana njegove nevinosti i njegove zaigranosti i začudnosti.

Slika Bradleyja Loweryja u naručju svog heroja Jermainea Defoa, slika Bradleyja Loweryja kako izlazi na teren u svom omiljenom crveno-bijelom dresu, s osmjehom širokim kao rijeka Wear, to je dalo ljudski PR nogometu puno veći od svih zvijezda i svih ekstra-poteza i ekstra-profita.

Maleni borac dobit će dijagnozu, neuroblastom – mogli bismo napisati da je to neuroendokrilni tumor koji se razvija u ćelijama simpatičkog živčanog sistema, ali čemu, što zna dijete, pobogu, što je neuroblastom i koje su njegove posljedice? – sa svega 18 mjeseci. Roditelji će, kao da su u Hrvatskoj, preko društvenih mreža skupiti novac za Bradleyjevo liječenje, ali će im ljeta prošle godine liječnici reći da se rak vratio, da je u terminalnoj fazi i da nema tog novca koji može pomoći Bradleyju. U stvari, svaka terapija bi samo pogoršala njegovo stanje.

U ožujku 2017. Bradley je izašao na Wembley držeći za ruku svog prijatelja, povratnika u reprezentaciju Jermainea Defoa. U svibnju je Defoe bio glavni gost na proslavi Bradleyjeva rođendana (“Nikome se Bradley ne smije tako široko kao Jermaineu”, kazala je tada njegova mama Gemma).

Ubrzo nakon toga, morao je otići u bolnicu, da vodi unaprijed izgubljenu bitku, da se bori za svaku sekundu, svaki udisaj, da živi od subote do subote, kada bi na televizoru postavljenom u sobi gledao svoj Sunderland i svog idola, u kojeg nikada neće izrasti.

Priča o Bradleyju je tužna, i tjera i najvećeg vjernika da se zapita da li je možda Stephen Fry u pravu, ali je priča o Bradleyju jednako i priča o ljudskoj solidarnosti, o tome koliko možemo biti zajedno i boriti se  jedni za druge, i priča o nogometu koja se ne vidi često na sportskim stranama i stranicama.

Kao kada je, 13. rujna prošle godine, Sunderland dočekao Everton, a gostujući klub uplatio donaciju od 200.000 funti malom navijaču rivala.

Domaći navijači razvili su zastavu "S tobom smo, Bradley", a Evertonovi su uzvratili pjesmom koja je trajala nekoliko minuta: "Jedan je Bradley Lowry..."

Kao kada je u prosincu 2016. na početku utakmice protiv Chelseaja šutnuo penal Asmiru Begoviću i dao ga, pa se okrenuo i podigao dva prsta u zrak kao što to čini njegov Defoe, a na semaforu je izašlo njegovo ime, s brojem 5 na dresu, i njegov je gol izabran za najbolji u čitavom mjesecu u emisiji “Match of the Day” na BBC-u.

Sunderland je u svibnju ispao iz lige, Jermain Defoe postao je (po drugi put u karijeri) dio vrhunski zanimljive momčadi Bournemoutha, koji je zasad zadržao sve svoje zvijezde i dodao nekolicinu novih – u nekoj drugoj sezoni bi se naširoko pisalo o Harryju Arteru i njegovim prijateljima, koji su igrali sjajan nogomet čitave godine – ali nije zaboravio, kako bi i mogao, svog Bradleyja.

Ako ti je to zbližavanje bila ideja, Bože, okej, ali je li moralo preko nasmijanog lica čeda koje je tek počelo živjeti? Ili je Stephen Fry bio u pravu, pa si samo zao i kapriciozan, ako dozvoljavaš da se ovakve stvari dešavaju?

U srijedu je obitelj dječaka na Facebook stranici priopćila da je Bradley jako blizu odlaska na druženje s anđelima, a u četvrtak popodne, na konferenciji za novinare na kojoj je u Bournemouthu predstavljen Jermain Defoe, više se pričalo o Bradleyjevoj borbi nego o tome koliko će Jermain dati golova sljedeće sezone (a dat će ih dovoljno, on ne zna drugačije, i dat će ih za Bradleyja, koji se ne bi ljutio što to nije u dresu Sunderlanda).

Novinar ga pita za Bradleyjevo zdravlje, i Jermain prvo mora obrisati suze, a onda uzdahnuti i nastaviti drhtavim glasom.

"Bradley se još bori da ostane s nama. Nitko ne zna odakle mu snaga niti kako to uspijeva. Bilo je teško jer sam pokušavao sakriti sve što se događa, biti snažan i za njegovu porodicu. Mislio sam da sam spreman za to, jer sam prošao to sa svojim ocem, ali kada vidiš kako se jedno dijete, i to takvo, puno energije, muči... Ne prođe dan da se ne probudim i ne pomislim na njega, zbog njegove iskrenosti, zbog ljubavi sa kojom te gleda onim svojim očima. Da, kažu da je pitanje dana, ali Bradley će uvijek ostati u mom srcu, do kraja mog života".

Bradley Lowery je umro danas. Imao je samo šest godina.

Piše: Marko Prelević, kolumnist MozzartSporta

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka