vijest

0

Atleticovih pet godina Cholisma i Simeoneova sezona istine

22.12.2016 09:20 | Germanijak/J.V.

Sutra će biti točno pet godina otkako je Diego Simeone pretvorio Atletico u kontinentalnu velesilu. Je li ovo ta sezona u kojoj se krug zatvara?

Veličina slova A A A

Svaka akcija ima svoju reakciju, glasi parafraza jednog od Newtonovih zakona. Sve u prirodi je u korelaciji, koliko god se činilo to van konteksta u određenim situacijama.

To jako dobro zna i Diego Simeone. Kada je na kraju sezone 2014/15. podigao trofej La Lige, dao je izjavu koja se može tumačiti kao prvi zakon „Cholisma“:

„Nogomet je kao život čovjeka na ulici. On živi od dana do dana, baš kao što mi živimo od utakmice do utakmice“, rekao je Simeone, i nastavio „moja momčad se ocrtava unutar društva koje se svakodnevno bori da guraju život dalje i koje se identificira s ekipom. Mi smo im izvor nade, jer ako se mi prestanemo boriti, nemamo šanse baš kao ni oni.“

Nije čudo da je Simeone toliko senzibiliziran spram lokalne zajednice. Rođen u Palermu, predjelu Buenos Airesa svoje je formativne godine proveo kao i mnogi njegovi vršnjaci, na ulici. Iako nominalno nije bio iz siromašne obitelji, njegovi roditelji – otac trgovac i majka frizerka – brzo su ga naučili vrijednostima rada i zalaganja. U jednakoj mjeri su ga tim vrijednostima podučili i u njegovom prvom klubu, u akademiji Veleza Sarsfielda, gdje je učinio svoje prve nogometne korake. Iako je odrastao gledajući spektakularnu Argentinu, koja je osvojila Svjetsko prvenstvo 1978., njegov ideološki otac u nogometnom smislu bio je Carlos Bilardo, nekadašnji veznjak Estudiantesa pod palicom Osvalda Zubeldie, možda najgrublje južnoameričke momčadi u povijesti. Naslonjen na postulate grubog i defanzivnog „anti-futbola“, Estudiantes je bio potpuni antipod konceptu La Nuestre, argentinske varijante Joga Bonite; nogometa za mase.

Carlos Bilardo je odveo Argentinu do trijumfa na SP 1986. godine putem vrlo pragmatične i sistematične igre, presvučene taktičkom rigidnošću izgrađenom na defanzivnoj upornosti. Simeone i Bilardo su se i formalno sreli 1992. u Sevilli, gdje je Bilardo u samo jednoj sezoni utabao put Cholu kao veznjaku kakvog dobar dio nas i pamti – radišnom, čvrstom vođi. Ono što bi lijeni kolege nazvali „ratnikom“. Godinama kasnije, Simeone se osvrnuo na taj period igračke karijere:

„Upornost je bila moja najveća vrlina. Uvijek sam od samog sebe iziskivao maksimum; zadao bi sebi cilj i očekivao da do njega dođem bez da me pokolebaju distrakcije. Poanta je bila da znaš svoje prednosti i mane, nakon čega ti je mnogo lakše sakriti svoje slabe točke.“

Izvorište ideje je jasno. Kako je to lijepo sročio Jose Luis Mendilibar, trener Eibara, Simeoneov Atletico je „velika momčad koja se vodi kao da je u pitanju mala“. Sutra će biti točno pet godina da je Simeone preuzeo momčad koja je, prema priznanju njihovog kapetana i produžene ruke trenera na terenu, Gabija, bila „psihički potonula“ i koja je bila na pragu zone ispadanja. Danas, Atletico u vitrinama ima naslov prvaka Španjolske i dva finala Lige prvaka, gdje su u oba navrata imali jednu ruku na trofeju, ali su je ispustili.

Ovo milansko, prošlosezonsko finale stiglo je kao mnogo veći udarac Simeoneu i njegovoj ekipi od onog poraza u Lisabonu dvije godine prije toga. Tamo je stvar bila izgrađena više na sportskoj nesreći i kapetanskoj odlučnosti Realovog Sergija Ramosa. U Milanu je prvi puta Atletico pokazao stranu koja ne odgovara estetici Cholisma. Prvi puta su dozvolili da ih distrakcija u vidu vlastite nesigurnosti odvrati od konačnog cilja – trijumfa u Ligi prvaka.

Simeonea s pravom nikada nisu pogađale cinične teze o „dosadnom, defanzivnom nogometu“, pošto je svatko tko je iole detaljno pogledao njegov Atletico uvidio koliku ljepotu krije struktura Atleticove momčadske strukture, živućeg spomenika nogometnom post-esteticizmu. Ali, nakon tog finala njegove fatalističke, motivirajuće poruke postale su defetističke. Simeone je odgovorio promjenom igračke paradigme; i to poprilično radikalnom za Atleticove standarde. Momčad koja protivnike ruši implodiranjem, hvatajući ih u igru zamkom stvaranja viška na uskom prostoru praćene ubojitom kontrom preuzela je inicijativu. Najbolji primjer za to je utakmica u listopadu, gdje je Atletico deklasirao Granadu sa 7:1. Atletico je u tu utakmicu ušao s Kokeom iza Griezmanna, a u momčadi su startali istovremeno Antoine Griezmann, Kevin Gameiro, Yannick Carrasco i Angel Correa. Simeone je pronašao način kako da praktički ugura svoj cjelokupan napadački asortiman od prve minute. Rezultat je bio očigledan; tom pobjedom Atletico je zasjeo na vrh, a svi su bili zadivljeni transformacijom Rojiblancosa. Simeone je, čini se, pustio dašak La Nuestre u svoj rigidni sistem.

Ali, svaka akcija ima i reakciju. Baš kako i Cholov „čovjek na ulici“ ima bolji dan kojeg nekad istog trenutka zaprati loš dan, Atletico je posrnuo. U četiri kola nakon Granade Atletico je izgubio redom od Seville (1:0), Real Sociedada (2:0) i naročito bolno, od glavnog nemesisa i razloga promjene paradigme, madridskog Reala (3:0), i to na posljednjem gradskom derbiju na svom Calderonu. Nedavni poraz od Villarreala (3:0) označio je četvrti put da je Atletico u utakmici primio dva i više golova. Sve ima svoju cijenu, a pogotovo kada preko noći pokušavate drastično promijeniti same sebe i očekujete da sve teče glatko. Posljednji puta kada se Atleticu dogodilo da je prosuo ovoliko bodova pred zimsku stanku bilo je u sezoni 2011/12., kada su godinu završili na 13. mjestu. Upravo je to bio Božić kada je Simeone zamijenio trenera Gregoria Manzana.

Simeone je po navodima skratio trajanje svog novog ugovora. Nominalno je u klubu trebao provesti još četiri godine, ali su zajednički odlučili skratiti trajanje na dvije, što je za mnoge bilo simptomatično. Pet godina je jako dug period u današnjem nogometu za trenera koji je na čelu ambiciozne ekipe, i mnogi su skloni tvrditi kako je upravo taj poraz u Milanu sputao momčadsku disciplinu do neslućenih granica.

Simeone je potvrdio kako svaka akcija ima reakciju, ali naprosto mora pokazati da stoji iza svojih riječi kada je bio na vrhuncu. Ponude će prštati kako se njegov ugovor bude primicao kraju, ali karakter poput Simeonea zna da onog trenutka kada izda borbu i vlastitu filozofiju, da riskira pretvaranje u ljušturu.

Jer onda ne bi izdao samo svoja načela, već bi izdao i sve one ljude koji se ufaju u borbu Atletica do samog kraja.

(Foto: Action Images)

Germanijak pratite i na našoj Facebook stranici!

 

 

novinar

Juraj Vrdoljak ,
Juraj Vrdoljak , Za sebe voli reći da nije klasičan novinar, već bloger, a mi mu vjerujemo makar ne znamo što taj pojam točno podrazumijeva. Bilo kako bilo, Juraj se kao pravi romantik nakon godina bavljenja glazbenom kritikom odlučio vratiti svojoj prvoj ljubavi, sportu, s naglaskom na nogometu. Pa je tako pisao za nekoliko domaćih i stranih portala, gdje je izbrusio svoju kolumnističku crtu. Nada se da će svojim pisanjem i široj javnosti predstaviti taj pojam blogerstva. A nadamo se i mi.

ostale vijesti

najnovije vijesti

najviše komentara

najčitanije vijesti

ili
Zaboravljena lozinka