Rukomet piše romane. S koricama od zlata...

Bio je siječanj 2010. godine, hladan i siv, kako i priliči siječnju koji drži do sebe, a rukomet se igrao u Austriji. Hrvatska je igrala finale Europskog prvenstva, koji dan nakon što je Lino Červar "urbi et orbi" objavio da odlazi s klupe naše reprezentacije nakon ludo uspješnih sedam godina, u kojima njegova Hrvatska samo jedan jedini put nije igrala polufinale velikog natjecanja, samo u onoj Njemačkoj 2007., gdje je igrala možda i najbolji rukomet svih tih godina. Igrala ga je i ovoga puta, sredila Poljake pa u finalu naletjela na redovito kobne Francuze. I jedna era, červarovska era, tu je završila...

(...)

Bio je siječanj 2011. godine, opet hladan, opet siv, opet sa svim karakteristikama koji opisuju "mjesec rukometa". Igralo se u Švedskoj, ovoga puta u pitanju je bilo Svjetsko prvenstvo, a na klupi je prvi put bio Slavko Goluža. U tom trenutku bez velikog trenerskog iskustva, ali s ogromnom željom i ambicijom, ali i s rezultatom koji je proglašen katastrofom. Bili smo, naime, peti... Nismo igrali polufinale, pa nismo mogli igrati ni finale. Kao što ga nismo igrali - nikad više. Ni s Golužom, ni s Babićem poslije njega, ni s Červarom kao povratnikom. Austrija je bila kraj jedne ere, a Švedska početak druge, ni približno toliko uspješne, unatoč broncama iz Londona, Srbije, Španjolske i Poljske...

(...)

Siječanj je 2020. godine, cijelo je desetljeće prošlo od Austrije, devet punih godina od Švedske, a u rukomet se igra - čudnog li spleta okolnosti - u Austriji i Švedskoj. Dobro, i u Norveškoj, ali to u ovom slučaju i nema previše veze s kaubojskim đirom... Život piše romane, kaže stara narodna i relativno provjerena izreka, a vrijedi to valjda i za sport, konkretno za rukomet. Jer kako drukčije objasniti podudarnost da su upravo na ta dva sudbonosna mjesta, u Austriji i Švedskoj, ispisane prve stranice jednog romana koji, nadamo se, ponovno označava početak jedne ere. Puno sličnijoj, vjerovat ćemo, onoj iz prvog odlomka nego onoj iz drugog.

Hrvatska je protutnjala Austrijom, osigurala polufinale dvije utakmice prije završetka natjecanja po skupinama, a sinergija koja se stvorila s navijačima neodoljivo podsjeća na scene iz prve Červarove ere, iz vremena kad je nacija doslovno ludovala za rukometom. Nacija koja osvjedočeno priznaje samo pobjednike, samo najveće dosege. Zbog čega je, činilo se, posljednjih godina nekako nestala, izblijedila ta čarobna veza između naroda i rukometa. Jer ako nisi najbolji, ovdje nisi posebno važan, pretvaraš se u onoga na čiji spomen se odmahuje rukom, često i podcjenjuje, pri čemu će mnogi lako zanemariti činjenicu da - zamisli ti to! - i neki drugi ljudi, neke druge nacije, igraju rukomet, rade, treniraju i bore se, gube i, eto, pobjeđuju.

Pobjednički marš kroz Graz i Beč, očito je, opet je zapalio iskru, kojoj među kockastim navijačkim pukom nikad nije ni trebalo previše da se zapali. I stvorio vezu koja se u ovim trenucima čini neraskidivom. Veze i poveznice, jednako tako, postoje i s vremenima i turnirima koje smo odigravali prije tih devet, odnosno deset godina, s Austrijom i Švedskom onoga doba.

Manuel Štrlek, recimo, o njemu se puno pričalo i u Austriji 2010. i u Švedskoj 2011. Uoči prvog turnira se teško ozlijedio, popucali su ligamenti u koljenu i mlado, ludo talentirano lijevo krilo moralo je propustiti turnir. Prvo veliko natjecanje Štrlek je tako odigrao godinu dana poslije u Švedskoj, predstavio se svijetu i pokazao da će u godinama koje slijede biti jedan od igrača koji će nositi hrvatske ambicije.

Deset, odnosno devet godina poslije, ponovno se puno priča o Štrleku...

Kao što se danas puno priča i o Marinu Šegi. O golmanu koji je za Hrvatsku na velikom natjecanju debitirao, pogađate, 2010. u Austriji. I koji je bio u reprezentaciji i godinu poslije u Švedskoj. U prvom slučaju bio je treća opcija, uglavnom navijač, jer prednost je logično dobio Mirko Alilović i nelogično, sjetit će se možda rukometni fanatici, Goran Čarapina. U drugom slučaju bio je tu uz Mirka Alilovića i Ivana Pešića, a iz te švedske epizode pamti se neobična odluka trenera golmana Vlade Šole. Niti jedan od trojice naših golmana nije bio u pravom izdanju, obrane su se najčešće brojale na prste jedne ruke, pa je Šola otišao u krajnost u pokušaju da ih razdrma:

"Okupio sam svu trojicu i rekao im da se sami dogovore koja dvojica će braniti!"

Naravno, nije upalilo. Štoviše, sva trojica su takav pokušaj smatrala nelogičnim i neproduktivnim, vjerujući da je jedino što se u svemu tome moglo dogoditi neka vrsta svađe među njima. Sve je završilo tako da su se Goluža i Šola razišli, a Marin Šego više nije bio opcija, ma koliko dobro branio u klubovima.

"Imaju moj broj, nisam ga mijenjao, jedino su ga možda negdje zagubili", s velikom dozom gorčine govorio je Šego godinama poslije kad bismo ga pitali o reprezentaciji, o njegovu statusu kod izbornika.

Deset, odnosno devet godina poslije, Šego je, srećom, ponovno tu...

Poveznica ovih dviju priča je, naravno, i Domagoj Duvnjak. U to vrijeme klinac koji dolazi, toliko talentiran da ga je Ivano Balić od prvog dana uzeo pod svoje, mladić za kojeg je bilo potpuno jasno da će otići do samog vrha. Na kojem je, evo, već cijelo jedno desetljeće. Uz napomenu da se danas, s 31 godinom na leđima, igra možda i najbolji rukomet u karijeri. Drži obranu, drži napad, drži svlačionicu... Kapetan iz udžbenika, borac bez mane, igrač koji svojim pristupom podiže svakog svog suigrača, uz kojeg je svatko od njih i bolji nego što objektivno jest.

Deset, odnosno devet godina je prošlo, a rukometna euforija je na vrhuncu. I ovaj je siječanj hladan i siv, odlučan da ovoj zimi da obrise koji joj po zakonima prirode pripadaju, ali navijačka srca su vruća. Pero Metličić, Drago Vuković i Nikša Kaleb danas se bave komentiranjem svojih nasljednika, Ivano Balić više nema dugu kosu, Manuel Štrlek je samo navijač, a Marin Šego to više nije, sad je heroj nacije. Čarolija se definitivno vratila, polufinale je opet tu, ali sve se nekako posložilo, sudbinski i gotovo poetski, za povratak tamo gdje smo nekoć bili. U finale.

Puno je tu još posla, treba odraditi prvo sudar s moćnim Španjolcima, uzeti prvo mjesto u skupini ako je ikako moguće, a zatim će se pakirati koferi. I sjesti na avion koji iz Austrije leti za Švedsku. Geografija kaže da je idealno vrijeme za nove zapise za rukometnu povijest u Hrvata, pogotovo zato što je Lino Červar ovih austrijskih dana podsjetio na one austrijske dane.

"Odlazim s klupe, ovo je moje zadnje Europsko prvenstvo..."

Dobro, neće otići odmah, pred njim je još i Tokio, konačni oproštaj dogodit će se negdje u olimpijskom selu, ali sve se savršeno posložilo za rezultat koji će vratiti rukomet tamo gdje mu je mjesto, ponovno od njega stvoriti priču na koju se neće odmahivati rukom, čak ni u naciji sportski razmaženoj poput naše. Nema više u turniru Danske, nema ni one dosadne i toliko puta nepremostive Francuske, ali zato ima tisuća i tisuća naših navijača. I oni će iz Austrije preseliti u Švedsku, gurati momčad koliko god je to moguće, pokušati dati svoj doprinos u ispisivanju novog romana kojeg piše život u sportu.

Po mogućnosti, romana sa zlatnim koricama.

(foto: Pixsell)