Treba li Dalić sad biti nemilosrdan kao Deschamps, a Hrvatska ponizna kao Španjolska?

U ljeto 2018. Zlatko Dalić je izgubio utakmicu karijere od Didiera Deschampsa. A sad bi mogao nešto i naučiti od francuskog kolege.

Slučaj Borne Sose je skoro pa nezabilježen u modernoj eri nogometa.

Vidjeli smo do sad brojne prebjege i izdaje svojih zemalja kad su igrači iz opravdanih ili neopravdanih razloga birali druge reprezentacije. Ali se skoro nikada nije događalo, da igrači izaberu jednu reprezentaciju, drugoj okrenu leđa i na kraju izvise za ovu prvu.

Kraj priče: Sosa neće igrati za Njemačku

Borna Sosa je napravio nepromišljen potez koji mu mnogi s pravom ne mogu oprostiti. Njegovi razlozi za biranje Njemačke su bili nogometno razumljivi ali je realizacija ’posla’ bila katastrofalna sa strane Sose i ljudi iz njegovog okruženja koji su ga savjetovali. Otkako je Bild ’provalio’ priču da je Hrvat izabrao Njemačku, trajala je višednevna polemika i na kraju se ispostavilo da se Sosa prerano izletio.

Što sad?

Sosa ne može igrati za Njemačku. Može za Hrvatsku. Ali je li više potreban Hrvatskoj?

Nogometno gledano je potreban. Ali reprezentacija nije klub i Sosa je pokazao da mu nedostaju one neke ljudske kvalitete koje se očekuju u reprezentaciji. Bez svakog se može i mora. Na Daliću i HNS-u je sad da oproste Sosi ili mu za sva vremena zatvore vrata reprezentacije kao što je on htio njima.

I tu bi Dalić i HNS mogli pogledati primjere kako je Didier Decshamps rješavao neke stvari u Francuskoj. Nemilosrdno je precrtavao ’bad boyse’ poput Samira Nasrija ili Karima Benzeme čije ponašanje nije bilo uzorno i po kodeksima na kojima Deschamps inzistira u reprezentaciji. Kao što je Dalić precrtao Nikolu Kalinića.

Nasrija je francuska javnost lako oprostila izborniku jer je već bilo očigledno da se nekadašnji talent nalazi na nogometnoj i životnoj stranputici. Sljedeći na listi je bio Benzema oko kojeg su se vodile brojne polemike. Deschampov trijumf u Rusiji 2018. mu je dao za pravo i stavio je točku na raspravu o Benzemi. Koliko god je Karim dobar igrač, jedan od najboljih na svijetu, toliko se pokazalo da se može i bez njega. Poznata su i osobna neslaganja s Franckom Riberyjem koji zbog navodne ozljede nije otputovao na Svjetsko prvenstvo u Brazil da bi se neposredno nakon turnira, oprostio od reprezentacije iako je imao tek 31 godinu.

Deschamps je kult reprezentacije uzdigao na nivo iznad svakog individualaca. Možda i zato što je kao igrač bio živi svjedok francuske nogometne blamaže i epskog neuspjeha protiv Bugarske kad su Les Bleusi ostali bez plasmana na SP 1994. godine. Tad je bila potrebna oštra reakcija. Sljedeći izbornik Aime Jacquet je reagirao oštro i za svojeg vremena precrtao tadašnje zvijezde Eica Cantonu, Davida Ginolu i Jean Piere Papina. Njihove nogometne kvalitete nisu bile upitne, ali jesu njihovi karakteri. Jacquet je odlučio pružiti šansu mlađim igračima poput Zidane, Djorkaeffa, Dugarryija ili Karembeua. Rezultat znamo... Svjetska i europska titula u razmaku od dvije godine.

Tako je i Deschamps odlučio vratiti reprezentaciji kult poslije godina patnje i građanskog rata u svlačionici koji je napravio ekscentrični Raymond Domenech.

Sljedeći na Deschampovoj listi otpadnika poslije Narsija je bio Adrien Rabiot. Dugo godina jedan od najvećih talenta francuskog nogometa je bio isto tako poznat i kao specifičan karakter s (pretjerano) visokim mišljenjem o sebi. Iako je u ljeto 2018. bio možda i nogometno korisniji od igrača poput Nzonzija ili Tolissoa, Deschamps nije gledao samo te kvalitete. U Rabiotu nije vidio momčadski duh koji su imali drugi i stavio ga je na pričuvnu listu igrača koji mogu uletjeti u tim ako se netko od prvotno pozvanih povrijedi. Rabiot je to doživio kao uvredu i odbio biti na listi pričuva. Od toga trenutka ga je Deschamps precrtao, ali su naknadno izgladili odnose pa je sredinom prošle godine Rabiot vraćen u momčad.

Mogao je Deschamps dobiti i dvojicu igrača superkvalitete ali im nije prešao preko trgovanja patriotizmom.

Sjajni defenzivci Aymeric Laporte i Theo Hernandez su odavno po nogometnim razlozima trebali zaigrati za Francusku. Ali su kalkulirali i s opcijom igranja za Španolsku što im Deschamps očito nije oprostio.

Laporteova situacija ima najviše sličnosti sa Sosom. Bask iz francuskog dijela je prošao sve mlađe kategorije Francuske. Sa 15 godina je otišao u Athletic Bilbao i tamo gradio klupsku karijeru. Odrastao je i afirmirao se u Španjolskoj. Kad je izrastao u jednog od najboljih stopera La Lige, tadašnji španjolski izbornik Julen Lopetegui ga je odlučio zvati u momčad Furije. Imao je 22 godine, a poziv Francuske A reprezentacije nije stizao. Zato je krenuo u proces dobivanja španjolskog državljanstva i odlučio igrati za njihovu reprezentaciju. Mjesec dana kasnije ga je Deschamps pozvao u A tim. Laporte je odbio Španjolce, odazvao se Francuzima ali nije debitirao. Od tad je samo jednom pozvan u tim Francuske ali je zbog ozljede morao preskočiti okupljanje.

Mnogi su se od tad čudili zašto ga Deschamps više nije zvao. I sam Laporte se čudio.

„Naravno da moje nepozivanje nije samo pitanje sportske kvalitete. A što je u pitanju, morate pitati Deschampsa. Nemam ništa osobno protiv njega. Ako postoji neki problem, onda je do njega a ne do mene“, rekao je Laporte u prosincu 2018.

I dalje nije debitirao za Les Bleuse...

Napokon, jučer je presjekao. Laporte više nije želio čekati Deschampsa i opet je odlučio igrati za Španjolsku. Proces naturalizacije je u tijeku i stoper Manchester Cityja će zaigrati za Furiju. Ako sve prođe kako očekuju, možda zaigra za Španjolsku na EP.

"Španjolski Sosa": Laporte napušta francusku reprezentaciju - čeka li ga isti scenarij kao i Sosu?

Slično je i sa Theom Hernandezom. Otac mu je bivši francuski nogometaš, brat Lucas mu je reprezentativac Francuske kod Deschampsa ali njega nema u momčadi svjetskih prvaka. Na početku je to i bio problem kvalitete jer je Francuska imala bolje lijeve bekove. Ali Hernandez je od dolaska u Milan iz Reala postao jedan od najboljih na svijetu na svojoj poziciji. Unatoč tome, Deschamps ga ne poziva.

Sosini prethodnici: Igrači koji su umjesto za Hrvatsku zaigrali za druge reprezenatcije

Hernandez je rođen u Marseilleu ali je odrastao u Madridu. Veći dio života je proveo u Španjolskoj i želio je igrati za tu reprezentaciju. U ljeto 2017. je odbio poziv u mladu reprezentaciju Francuske jer je imao obećanja da će biti pozvan u A momčad Španjolske. Taj poziv nije došao. Izbornik Lopetegui nije vidio Hernandeza u svojim planovima, a Deschamps je to zapamtio mlađem od braće. Iako je Theo kasnije u više prilika govorio kako čeka Francusku i kako želi igrati samo za tu reprezentaciju, Deschampsov poziv nikad nije stigao.

Izbornik je bio nemilosrdan ali se mora reći da je imao i luksuz za nepozivanje dvojice sjajnih defenzivaca. Na svakoj poziciji ima jako kvalitetne nogometaše i može si prijuštiti ovakve poteze. Na kraju, imao je i pokriće u vidu rezultata. Ostao je dosljedan i nije pozivao dvojicu sjajnih nogometaša koji su trgovali reprezentativnom karijerom.

To je možda i najsvježiji primjer koji bi i naš izbornik Zlatko Dalić mogao pogledati u Sosinom slučaju. Laporte i Hernandez su žrtvovani za primjer svima koji na reprezentacije gledaju kao na klubove. Laporte je izgubio živce i opet se vratio Španjolcima koji nisu imali problem prihvatiti ga nazad iako ih je već jednom izigrao.

Vidjet ćemo hoće li i Sosa neko vrijeme biti pod kaznom i hoće li mu se izbornik i HNS smilovati i pozvati ga u budućnosti. Iako je Borna ove sezone jedan od najkvalitetnijih lijevih bekova Europe, Hrvatska na toj poziciji ima igrače poput Barišića ili Bradarića na koje se može osloniti. Sosina kazna bi mogla potrajati godinama, a bitno je i kakav stav će imati ostali reprezentativci i navijačke grupe. Sosa bi se za početak trebao ispričati i pokajati. Hoće li biti oprosta, pokazaće vrijeme...

Hrvatska u Sosi gubi vrhunskog igrača, ali u konačnici ne gubi puno