Što znači biti nogometaš, a što navijač?

Sredina tjedna na Kvarneru nije ponudila lijepe vijesti. Nakon višegodišnje bolesti, ovozemaljski svijet napustio je Slobodan Ružić – Ruža. Iako to mnogima nije predstavljalo veliku vijest, gospodin Slobodan bio je netko čije se ime u kontekstu Rijeke ne smije zaboraviti.

Prouči cjelokupnu ponudu za nogomet na Germaniji i zaigraj odmah (Igraj odgovorno, 18+)

Bio je Ruža običan čovjek, navijač, jedan od onih koji je po stare dane najviše od svega volio dolaziti u Fan Shop u centru grada pa Lindi, Maji i ostalima prepričavati svoje zgode s utakmica. Kako se putovalo, gdje se dobro jelo, kakvi su bili stadioni, koja je postava bila u kojoj utakmici... Klimale su djevojke glavama, smijale se, uz njega im je vrijeme brže teklo. Neke priče vjerojatno su poslušale 50 puta, ali Ruža je uvijek bio spreman i 51. put istu stvar ponoviti. Jer, tko zna, možda je prethodno nešto zaboravio spomenuti.

Čudesna Rijeka! Fenomenalna partija Sopićevih ‘ratnika’, Bogojević zabio dva pogotka, Pjaca opet oduševio!

Sopić: “Osvojili smo samo tri boda, ništa više od toga. Od utorka kreću pripreme za Dinamo”, Čabraja: "Evo, vidjeli ste zašo je Rijeka prva"

Volio je Rijeku, živio je plavo-bijelu boju, budio se i lijegao s mišlju o svojem klubu. Iako je bio tek jedan običan, mali čovjek, Ruža je za klub napravio više od mnogih ‘velikana’. Ponašao se kao da je ambasador kluba, kao da mu je zadatak educirati o ljubavi kakvu Rijeka kao klub zaslužuje imati. Najmlađima je znao pokloniti neke suvenirčiće, najčešće magnete, jer njegova je misao bila da se u kući uvijek mora naći nešto od Rijeke. Dočekao je i taj naslov prvaka, a iako su neki mislili da će se tu ‘smiriti’ i kako više neće trčati na svaku utakmicu svojeg kluba, on je 2019. , kako se slučajno broj propuštenih domaćih utakmica ne bi povećao na četiri – pobjegao iz bolnice! Sve to je, uostalom, ispričao i potpisniku ovih redaka, svega dan ili dva nakon što je njegova priča postala poznata na nacionalnoj razini. Čak i malo šire…

“Ma ja sam doktorima i sestrama rekao da idem doma, oni su potom naglasili kako to nije dobra ideja, ali nije me to previše brinulo, ja sam znao da idem i nitko me nije mogao zaustaviti. Sutra ujutro sam se ipak morao vratiti u bolnicu jer sam ipak malo prerano otišao, ali što je tu je”, rekao nam je Ruža onomad, čovjek koji je propustio svega tri domaće utakmice unazad 50 i više godina.

“Posljednjih 20 godina nisam propustio nijednu, a tri na koje nisam otišao bile su Rijeka – FK Bor, Rijeka – Željezničar i Rijeka – Dinamo Vinkovci. Ne sjećam se više što je bilo da nisam mogao doći na te utakmice, ali vjerujte mi da je bilo nešto ozbiljno“, dodao je tada u jednom dahu.

Foto: NK Rijeka

Propustio je Ruža i utakmicu protiv Lokomotive, ali Armada ga nije zaboravila. Znaju oni da nema puno takvih kao što je bio Ruža, stoga je i njihova poruka bila kratka i jasna. I Ruža ju je sigurno pročitao.

Da je kojim slučajem mogao biti na stadionu i ove subote, ruke bi mu uglavnom bile u zraku. Kao, uostalom, i svim onim silnim navijačima koji su uživo pogledali još jednu sjajnu partiju miljenika. Rijeka je od prve minute zagospodarila terenom, a iako je situacija u momčadi daleko od idealne te se mnogi igrači i dalje bore s ozljedama, onih 11 koji su istrčali na teren igrali su kao da sutra ne postoji. Bruno Bogojević prvi je put u svojoj karijeri zabio dva pogotka na utakmici, Radeljić i Galešić zatvorili su Čopa kao od šale, Šotiček i Krivak se ni po čemu nisu istaknuli, dok su čela Mersinaja i Kalaice bila rosna od muke i prije nego što je utakmica počela. “Nabujala Rijeka”, naslov je koji osvanuo u brojnim medijima proteklih tjedana, a tako je bilo i ove subote. Igrali su Riječani nadahnuto, okomito, čvrsto. Kao da je utakmica biti ili ne biti, kao da popravnog nema, kao da se moraju dokazati i kao da žele svima jasno i glasno poručiti – i mi smo tu!

Fruk je i dodavao i pucao, Pašalić u dva navrata zabljesnuo, Hodža je za sjajnu utakmicu nagrađen pogotkom, dok je Selahi, baš kako to Selahi radi, kupio sve ničije lopte kao od šale. Obregon nije zabio, ali je odvlačio stopere, nudio svojim suigračima jedan na jedan situacije, isto kao što je i budući kapetan Ivan Smolčić još jednom dokazao kako je igrač u kojeg se uvijek možeš pouzdati.

Svi su bili na razini zadatka, čak i više od toga, ali jedan je igrač ipak malo odskakao. Opet.

Da bi netko bio veliki igrač nije dovoljno biti ‘samo’ najbolji na terenu. Nije dovoljno driblati, asistirati, neumorno trčati. Da bi netko bio veliki igrač treba se tako i ponašati. Treba znati kako proći kroz teške trenutke te kako uživati u onim lijepim. I nikada od sebe ne odustati. Marko Pjaca nije samo velik igrač, već i sportaš. Kad se ljetos vratio u HNL, cijeli Kvarner dočekao ga je otvorenih ruku. Vjerovali su mu i znali da u njemu imaju jackpot kojeg nitko drugi, iz njima neznanih razloga, nije htio podići. A bio je sigurna oklada. On je netko tko drugačije priča, tko drugačije gleda, tko drugačije ‘pimpla’. Netko u koga uperite prstom i kažete – eto, tako se to radi.

Foto: NK Rijeka

Protiv Lokomotive, kluba u čijem je dresu odigrao svoje prve seniorske minute, opet je bio sjajan. Dodavao je, pucao, veselio se uspjesima. Kad je Bogojević zabio, prvi je, s osmjehom od uha do uha, potrčao k njemu ne bi li zajedno proslavili njegov prvijenac u dresu Rijeke. Istu emociju pokazao i u Gorici kad je Rijeka po onom močvarnom terenu upisala važnu pobjedu, Strukanovo označavanje kraja utakmice Marko je proslavio s obje ruke u zraku i pogledom prema nebu. On u Rijeku nije došao da bi nabijao statistiku, a još manje da bi uzeo novac. Došao je da bi pobjeđivao. I učio druge.

I to i radi.

Kad stanete pored njega, osjetite puno toga. Prije svega, imate poštovanje prema karijeri koju je dosad ostvario. S tim da on svojim govorom tijela jasno sugerira kako nije gotov i kako ima još puno toga za reći. Na terenu, jasno. Navikao je na pitanja o zdravlju, ‘kako koljeno’ vjerojatno je od slučajnih prolaznika čuo više puta nego ‘dobar dan’, ali u njemu zbog svega toga nema nikakve ljutnje, nikakve gorčine. Samo želje, samo motiva, samo poriva da svima još jednom pokaže tko je i što je Marko Pjaca. Ako su to slučajno zaboravili. Sjajno su dečki s portala Nepresušan apostrofirali njegovu borbenost kad se u Gorici u razmaku od pet sekundi, s Dejanom Petrovičem, dvaput bacio na glavu ne bi li osvojio jednu ‘ničiju loptu’. Inače igrači kao što je on to ne rade, ali Marko nije poput drugih. Napisali smo to već, a i ponovit ćemo još nekoliko puta. Čisto da se ne zaboravi. Nešto slično kao što je Ruža pričao svoje priče.

No, ono što oko kamere nije uspjelo uhvatiti, ali zato onim malobrojnim gledateljima koji su prošlo subotnje popodne odlučili provesti u Velikoj Gorici nije promaklo, bio je Markov sprint pred sam kraj utakmice od kojih 50-ak metara kako bi zatvorio svoju stranu u fazi obrane. Taj napad okončan je Mrzljakovim udarcem koji je bio opasniji po korner zastavicu nego po gol Nediljka Labrovića, a pogledi suigrača koje je Marko tada primio jasno su demistificirali kako u njemu svi ti mladi dečki vide jedan veliki uzor.

Foto: Matija Habljak/PIXSELL

Taman i da se Rijekina priča ne rasplete ne kraju sezone kako bi to navijači htjeli, oni ovim dečkima ne mogu ništa zamjeriti. Tu su, bore se, skaču, kližu, ako treba i lupaju. I zabijaju. Više nego itko drugi u ligi. Nema podjela, nema razlika, jer svi su itekako svjesni da su jaki onoliko koliko je jaka njihova najslabija karika. Samo, ova Rijeka nema slabu kariku, ova Rijeka je skup ratnika koja na terenu diše za pobjedu. Protiv Gorice, Hajduka, Istre 1961 ili Lokomotive, potpuno je nevažno.

Savršenom nizu u 2024. će kad-tad doći kraj, ali dok Sopić svoje dečke drži ovako ‘našpananima’, dok svi istovremeno udišu i izdišu, dok se bore za plavo-bijelu boju kao da su rođeni na Zametu, Vežici, Drenovi i Kozali, onda straha nema. Gdje će ih put odvesti, s tim se i dalje ne zamaraju, ali kroz cilj će svi proći istovremeno. Kao momčad, ne kao skup jedinki u jednoj svlačionici. I to je najveća pobjeda.

Ruže, nažalost, ove subote nije bilo na svojem mjestu, ali pogled s visina sigurno mu je dao neku drugu dimenziju gledanja svojeg kluba. Uživao je, u to smo sigurni, jer onako goropadna partija Rijeke nešto je što svaki navijač Rijeke, koji sebe barem jednim djelom može prepoznati u Ruži, oduvijek mašta.

A kako je Marko jučer plesao terenom, a navijači po tribinama, isto tako je i sudbina zaplesala u želji da poveća simboliku ove pobjede Rijeke. Klub je na stolac svojeg vjernog navijača stavio ružu i šal, a ispod stolice pisao je broj 20, isti onaj broj kojeg nosi igrač koji je ove subote odigrao gotovo pa perfektnu utakmicu. Službena Rijeka poručila je “Ruža, ovo danas bilo je za tebe”, a njemu je to sigurno bio povod da na nekom boljem mjestu krene pričati priču kako je njegov klub, njegova Rijeka, ona koju je ostavio boljom nego što ju je zatekao, njemu u čast posvetila ovu pobjedu.

Nogometaši Rijeke mogu biti ponosni, ali isto tako ne smiju letjeti. Samo ako ostanu s obje noge čvrsto na zemlji se ovakvi rezultati mogu nastaviti. Marko i ostatak društva odigrali su veliku utakmicu za jednog običnog, malog čovjeka. I istinskog Navijača. Ovakvih kakvih je danas jako malo.

Onakav kakav je bio Ruža.

Foto: NK Rijeka