Preminuo Siniša Mihajlović

Legendarni srpski nogometaš Siniša Mihajlović preminuo je u bolnici u Rimu u 54. godini života. Još od 2019. se borio s leukemijom, a na koncu je tu tešku bitku izgubio.

Ujedinio je cijelu Europu dok se hrabro hrvao s leukemijom. Dobio jednu, pa drugu rundu, ali na kraju nije mogao protiv opake bolesti. Proslavljeni srpski nogometaš i izbornik Orlova kojeg se mlađi sjećaju iz kvalifikacija za Svjetsko prvenstvo 2014. kad su njegova Srbija i Hrvatska Igora Štimca bile u istoj skupini, no kako je Belgija bila prva, a Vatreni drugi, podnio je ostavku.

Njegovi igrački uspjesi s ove udaljenosti izgledaju kao izvanvremenski pothvati, jer kao mladi igrač je osvojio prvenstvo SFRJ s Vojvodinom ispred tadašnje velike četvorke, a ne zaboravimo ni da je godinu dana ranije trebao završiti u zagrebačkom Dinamu, čak je bio u Italiji na jednoj prijateljskoj utakmici, ali je tadašnja alfa i omega kluba iz Maksimira Miroslav Blažević rekao "Sine moj, dva Mihajlovića su previše za Dinamo" (drugi je bio Radmilo Mihajlović koji je došao iz sarajevskog Željezničara).

Kasnije, u Crvenoj zvezdi, bio je junak polufinalnog uzvrata tadašnjeg Kupa prvaka protiv Bayerna, kad je zabio dva gola, iako neki drugi pripisuju kao Augenthalerov autogol. Bez njegovih golova ne bi bilo ni Zvezdine titule europskog prvaka 1991. te uspona na nogometni vrh svijeta u Tokyju protiv čileanskog Colo-Cola.

Siniša Mihajlović je rođen 20. veljače 1969. godine u radničkoj obitelji u vukovarskom Borovu naselju. Poslije neuspjele probe u zagrebačkom Dinamu profesionalnu karijeru je počeo u novosadskoj Vojvodini, predvođenoj iskusnim Milošem Šestićem te trenerom, rođenim Osječaninom Ljupkom Petrovićem. Vojvodina je osvojila naslov s tri boda više od Crvene zvezde, pet od Hajduka, Rad je bio četvrti, Dinamo peti, Partizan šesti...

Petrović je potom preuzeo beogradske Crveno-bijele i u prosincu 1990. doveo Mihajlovića u ulicu Ljutice Bogdana za odštetu od u to doba ogromnih 1.000.000 maraka, kako piše Mozzart sport. S pokalima Kupa europskih prvaka, Interkontinentalnog kupa i dvije titule u prvenstvu Jugoslavije na ljeto 1992. otišao je u Romu koju je tada trenirao Vujadin Boškov. Kao jedan od posljednjih iz slavne generacije Crveno-bijelih koja se raspala zbog rata i sankcija međunarodne zajednice.

Nakon završetka igračke karijere uskočio je u trenerske vode kao asistent Roberta Mancinija i tu se zadržao dok Massimo Moratti nije otpustio šefa struke kako bi doveo Josea Mourinha. Mihajlović je tada otpočeo samostalnu karijeru, na Apeninima je vodio Bolognu, Cataniju, Fiorentinu, Milan, Torino, na devet dana lisabonski Sporting i opet Bolognu u kojoj ga je bolest i stigla.

Trenersku karijeru tako mu je iz evropske vizure obilježilo lansiranje tada 17-godišnjeg Gianluigija Donnarumme na golu Milana. A igračku, zna se, projektili iz slobodnih udaraca. Devedesetih godina prošlog stoljeća nitko nije imao tako ubojit šut, pogotovo ne ljevicom, svaki slobodni udarac ili centaršut bio je pola gola, a nekih se sjećamo i mi, u kvalifikacijama za Euro 2000 u Maksimiru (2:2). (G)

KARIJERA

1986 – 1988: Borovo

1988 – 1990: Vojvodina

1990 – 1992: Crvena zvezda

1992 – 1994: Roma

1994 – 1998: Sampdoria

1998 – 2004: Lazio

2004 – 2006: Inter

REPREZENTACIJA JUGOSLAVIJE

Utakmica: 63

Golova: 10

TROFEJI

Kup europskih prvaka: Crvena zvezda 1991.

Interkontinentalni kup: Crvena zvezda 1991.

Kup pobjednika kupova: Lazio 1999.

UEFA Superkup: Lazio 1999.

Titule prvaka Jugoslavije (3): Vojvodina 1988./1989., Crvena zvezda 1990./1991.; 1991./1992.

Serie A (2): Lazio 1999./2000., Inter 2005./2006.

Kup Italije (4): Lazio 1998., 2000., Inter 200.5, 2006.

Superkup Italije (3): Lazio 1998, 2000, Inter 2005

TRENERSKA KARIJERA

2006/2007: Inter (pomoćnik)

2008/2009: Bologna

2009/2010: Catania

2010/2011: Fiorentina

2012/2013: Srbija

2013/2015: Sampdorija

2015/2016: Milan

2016/2018: Torino

2018: Sporting Lisabon

2019/2022: Bologna