ZORAN ČUTURA: Kvartovski klub pretjeranih ambicija

Kao prvo i osnovno – da nije bilo Boška Božića, kojeg čitav svijet zove Pepsi, pa ću ga i ja zvati Pepsijem u nastavku teksta, Zagreba ne bi ni bilo. Barem ne onakvog Zagreba kakav nam je svima ostao u sjećanju. Osnovani su početkom sedamdesetih kao Siget, a od 76' su bili Novi Zagreb. Pepsi je stvarno bio košarkaški entuzijast, sakupljao je igrače koji su dolazili na studij u Zagreb, i koji su spavali kod njega doma – takva su to vremena bila – uz 'otpatke' iz Cibone i tada hijerarhijeski drugog gradskog kluba Industromontaže (današnjeg Zrinjevca). Sve je, rekao bih, krenulo iz očaja – očaja zbog nedostatka sadržaja u Novom Zagrebu, koji je tada bio samo i jedino grandiozna spavaonica. Dosada do nebesa… A dosada se poklopila s osvajanjem zlata yu košarkaša na SP u Ljubljani 70'. Iz tog su novozagrebačkog očaja i dosade nastale neke fenomenalne stvari, recimo poezija Branimira Štulića Johnnyja, koji je odlazio na sjevernu obalu Save po inspiraciju i nalazio je u sudaru svjetova, a i košarkaši Novog Zagreba, koji su se opredijelili za davanje sadržaja južnoj obali. Prvo su se trebali otarasiti novozagrebačkog rivala Zapruđa, koji je imao iste startne pozicije, sličan entuzijazam, sličan način rada, a kad su to uspješno odradili – krenuli su dalje.

Strpljivo su morali čekati na red da bi ušli u prvu jugoslavensku ligu, tu se stalno mijenjao sustav i stalno su se igrale nekakve šugave kvalifikacije. No, drugoligaške utakmice u Trnskom bile su već spektakl same po sebi. Sad smo u sredini osamdesetih… Uglavnom se igralo nedjeljom u podne, i tamo je stvarno bilo zanimljivo otići. Neću nimalo pretjerati ako kažem da je igrana košarka kvalitetom bila na razini današnje regionalne lige – ako maknemo tri najbolja kluba – dok su dječica trčkarala oko terena, a povremeno se znalo dogoditi i da se igrači naganjaju s bocama u rukama (tada su boce još bile staklene, kakva plastika…), što je cijelom doživljaju davalo elemente neizvjesnosti i napetosti. Sve je to organizirao i vodio Pepsi, koji je bio i trener i organizator i glasnogovornik, bio je i alfa i beta i sva ostala slova alfabeta u klubu. Izgradili su image kvartovskog, familijarnog, siromašnog ali dobronamjernog kluba, i to je na taj način dosta dugo funkcioniralo.

Kad smo kod Pepsija – ajde da kažem kako je trenutno u jednom zagrebačkom domu za nemoćne osobe, ali svojom voljom i silom prilika. Operirao je kuk, pa nije mogao sam na četvrti kat, a opravak ide polagano, prepolagano. Nakanjujem se neko vrijeme da odem do njega, savladavajući nelagodu, i nikako da to učinim. Mea culpa, mea maxima culpa. Ali mislim na njega često.

Ulazak na veliku nacionalnu scenu, prolazak kvalifikacija za prvu ligu, značio je i daljnje dizanje ambicija, poklopilo se to i s osamostaljenjem Hrvatske, pa je Novi Zagreb postao Zagreb, pokušavajući promijeniti onaj spomenuti image. Pepsiju je dojadilo biti 'simpatičan', želio je postati ozbiljan, i prvi je takav pokušaj bio ulazak velikog sponzora. Bio je to neki Oveco, više se ne sjećam tko, što i kako, moram priznati. Kako sam se ja paralelno pokušavao osloboditi okova Cibone, potpisao sam za Zagreb, trebali su doći i Željko Obradović i Milenko Savović iz Partizana, ali sve je otišlo kvragu. Rat, bum, koncept se raspao, a mene su iz Cibone zadržali na prilično nasilan i primitivan način. Slijedeći je pokušaj Pepsi imao okupljajući ekipu dobrih veterana – Poljak, Sobin, Krunić, Gnjidić, Anzulović – ali su tada još uvijek i Cibona i Split bili bolji. Neki su se financijski repovi iza te njegove ekipe vukli, dalo se naslutiti da su izašli iz zadanih okvira, ali još se uvijek nije ništa strašno bilo dogodilo. No, bilo je jasno da će se vremenom nastati problem zbog (tada još uvijek eventualnog) raskoraka povećanih ambicija i realnih dometa.

Uslijedila je promjena filozofije, pa je nadalje Zagreb pokušavao s mladima, i u devedesetima se isprofilirao kao klub koji uspješno razvija mlade igrače. S obzirom na to da su raspadom bivše države iskočili među najbolje hrvatske klubove, imali su i nekakav kontinuitet nastupa u Europi, gdje su povremeno bili i uspješni. Pobjeđivali su i Cantu, i Sevillu, i Žalgiris, igrali su s Barcelonom… Kroz klub su prošli Mario Stojić, Marko Tomas, Josip Sesar, Ante Tomić, ispričavam se ako sam nekog ekstra igrača zaboravio, pitanje je bi li igdje drugdje postali takvim igračima kakvima su postali. Tu se valja i Zagrebu i Pepsiju nakloniti do poda. Uz jednu vrlo osobnu opasku, kojom sam možda i na potpuno krivom tragu. Pepsi je bio dobar trener, učio je i na pripremama reprezentacije uz Dušana Ivkovića, ali je imao svoje limite. On je bio tip trenera koji je iz slabijih momčadi izvlačio više od realnog maksimuma, ali iz boljih momčadi to nije bio u stanju učiniti. Postajao je nestrpljiv, vjerojatno zbog činjenice da nikako nije uspijevao pošteno naplatiti sve te silne godine i sav taj silan trud koji je uložio u klub i u igrače.

'Puklo' je 99', na transferu Josipa Sesara u Cibonu, ne znam točno što (na nekoj lovi, nesumnjivo…), i Pepsi je otišao iz kluba. Znao sam ga potom često viđati zavaljenog na klupama u Trnskom kako odmahuje rukom tijekom utakmica 'sad bu se to raspalo'. I jest se raspalo, ali puno kasnije no što je očekivao i najavljivao. Kako je '99 bio i izbornik reprezentacije koja je krahirala na Eurobasketu u Francuskoj – sjećamo se missmatch slučaja Zadravec/Besok, kao i Dražana Tomića, koji nas je kao Nijemac izbacio i potom se godinama ispričavao zbog toga kad god bismo se sreli – ta je godina stvarno bila fatalna za Pepsija. Vrlo brzo je zavjetrinu našao na čelu naše Udruge trenera, uvjeren sam da ga je tamo instalirao donedavni predsjednik Saveza (nažalost pokojni) Danko Radić isključivo da bi ga ušutkao – Pepsi je i bio i ostao bez dlake na jeziku, neka naša varijanta 'velikog lajavca'. A posebno ga je pogodilo to što su u klubu ostali njegovi kumovi Božanić i Karamarko (da, the Karamarko), vjerojatno je bio uvjeren kako svi moraju otići u paketu, jer su vezani neraskidivim civilizacijskim vezama. Pogriješio je…

I bez Pepsija Zagreb je nastavio dobro funkcionirati, neko su vrijeme imali Upravni odbor koji je bez problema mogao isfinancirati i Dinamo. Marijan Hanžeković, Željko Čović iz Plive, Tomislav Karamarko, javnosti manje poznati frajer iz INE… Ludilo… No, sportski program je izgubio identitet, igrače su mijenjali kao čarape, i unatoč osvajanju tri nacionalna Kupa i jednog prvenstva (11'), klupska logistika jednostavno nije mogla ispratiti takve zahtjeve. Malo ih je sustav pogurao (prvi Kup sa Željkom Pavličevićem na klupi, kakva otimačina, ajme…), malo je konkurencija bila na nizbrdici, i ljudi su se ni krivi ni dužni našli u Euroligi, što ih je – u konačnici – sad i gurnulo u niži rang natjecanja sedam godina nakon dana 'ponosa i slave'. Kako bih vam rekao – dala se tu i prepoznati neka ideja, potkraj tog razdoblja pretjeranih ulaganja. Uspjeli su okupiti fantastičnu juniorsku momčad sa Šarićem, Hezonjom i Mavrom, za što je bio zaslužan pokojni menadžer Hrvoje Ciketić, ali tad je već sve pucalo po šavovima. Igrao je za Zagreb Euroligu i jedan T.J. Ford, veliko NBA ime, bili su tu Simon, Mulaomerović i Kasun, bio je tu i odlični Amerikanac Josh Heytvelt koji je, doslovno, jeo lude gljive na sveučilištu i mogao je pogoditi deset trica na tekmi. No, sve se to događalo pred praznom Arenom, tuga pregolema, uz promjenu tri trenera tijekom sezone (Burić, Androić, Brajković) i bilo je bjelodano da kvartovski simpatični klub, koji je žrtvovao simpatičnost da bi bio uspješan, nesvjestan toga da obrnutog procesa ne može biti, nema što raditi ni u toj konkurenciji ni u toj dvorani. Mit kaže da ih je 'ubila' upravo ta sezona, ali u nju su već ušli s ozbiljnim dugovima, jer je momčad koja je uzela naslov prvaka koštala, a i juniorski pogon je itekako koštao. Ne zaboravljajte stanove, mame, tate, braću, sestre, i ostalu rodbinu…

Odmah poslije te sezone sve se raspalo, svi ti klinci pobjegli su glavom bez obzira, 'ne okreći se, sine', i Zagreb nije uspio kapitalizirati ekipicu koja je osvojila Euroligu u juniorskoj konkurenciji. Pisalo se potom puno o Šarićevom psihopatološkom ugovoru i o arbitraži Fibe, a klub je krenuo nizbrdo i još se nije zaustavio. Gledajte, nisu ni prvi ni zadnji kojima se to dogodilo, ali mi malo stariji, razmišljajući o 'onim' vremenima, imamo pravo konstatirati kako je sve moglo biti i drugačije. I ne treba u ovoj pričici ni tražiti krivca ili krivce, jednostavno je tako kako jest. Zagreb se našao među inim žrtvama bolesnog društva koje dozvoljava da se potpisuju ugovori za koje nema pokrića, ugovori za čije potpisivanje nitko nikada nastradao nije, niti će nastradati. Zagreb, kao poanta – ili jedna od poanti – po meni  nikad nije smio iskoračiti iz sfera ambicioznosti prema regionalnoj ligi kao gornjoj granici klupskih dometa. To im je trebao biti krajnji domet, i time su trebali biti i ostati zadovoljni. Makar sam čuo i drugačija mišljenja, pošteno kažem. No, povijest mi daje za pravo.

(Foto: Pixsell)