Sanjin Strukic/PIXSELL
Sanjin Strukic/PIXSELL

INTERVJU – Mihovil Nakić: Red za Cibonine karte nekada je bio od Dežmanovog prolaza do Saloona, a Dinamu će današnja utakmica biti lijepo iskustvo

Vrijeme Čitanja: 8min | uto. 21.12.21. | 07:22

Nakon podosta vremena, odlaska Cedevite u Ljubljanu te nestanka KK Zagreba, jedna košarkaška utakmica između dva zagrebačka kluba pobudila je interes domaće javnosti. Ne toliko zbog rezultatske neizvjesnosti, jer Cibona je klub koji igra ABA ligu, a Dinamo hrvatski drugoligaš, koliko zbog simbolike koja leži u ova dva slavna sportska imena..

Mihovil Nakić-Vojnović jedna je od najvećih legendi ne samo hrvatske košarke već i domaćeg sporta. Teško je ne iskoristiti brojne superlative u kratkom rezimeu njegove bogate karijere. Prije dolaska u Cibonu 1977. igrao je za KK Mladost i Industromontažu, a onda je s perjanicom zagrebačke košarke osvojio sve što se osvojiti može. Dva Kupa prvaka Europe, dva Kupa pobjednika europskih kupova. Tri nacionalna prvenstva i još pet kupova. Cibonin dres nosio je 12 godina, ukupno je za Vukove odigrao 414 utakmica, zabio 4830 poena i dobitnik je Državne nagrade za sport 'Franjo Bučar' za životno djelo.

Zeljko Lukunic/24sata Zeljko Lukunic/24sata

Klub u kojem je Nakić doživio legendarni status, s kojim je ispisivao najzlatnije godine njegove povijesti i koji mu je umirovio dres danas će se u osmini finala Kupa Krešimira Ćosića u KC Dražen Petrović (18 sati) sučeliti s relativno novim 'licem' na zagrebačkoj košarkaškoj sceni, klubom koji nosi još jedno slavno (navijači će reći i sveto) ime i u kojem igra sin Mihovila Nakića – Ivan Nakić Vojnović.

„Razlika u kvaliteti je evidentno na strani Cibone. Ova utakmica bit će lijepo iskustvo za igrače Dinama, no mislim da ne bi trebalo biti puno dvojbe oko konačnog rezultata“, rekao je u uvodu Nakić.

Utakmica između Cibone i Dinama posljednjih tjedana podignula je dosta 'prašine' u javnom i medijskom prostoru. Jedni tvrde da će ova utakmica ponovno dignuti interes za posrnulu zagrebačku košarku, drugima nije jasno kako Bad Blue Boysi mogu navijati za klub koji nije Cibona. Jer, za mnoge starije navijače Dinamo i Cibona su ista stvar.

„Kada govorimo o poveznici između Dinama i Cibone trebamo se vratiti u 1982. kada je Dinamo nakon 24 godine osvojio naslov prvaka bivše države, a Cibona je stigla do svoje prve titule. To su bili veliki događaji za Zagreb, njegove stanovnike i navijače koji su, u velikoj mjeri, navijali za oba kluba. Taj 'znak jednakosti' između Dinama i Cibone, barem kod starijih građana, potječe iz tog perioda“, rekao nam je naš sugovornik. 

Ne želimo ovdje ulaziti u povijest odnosa Cibone i Bad Blue Boysa, činjenica je da Dinamova navijačka grupa još od početka 2000-tih ne posjećuje utakmice Cibone, a Dinamo je relativno nova priča na hrvatskoj košarkaškoj sceni. Bivšim Rudeš Bulldogsima škola košarke je najveća vrijednost, potiče se učlanjivanje u klub, a poznato je da je Bad Blue Boysima Dinamo – svetinja.

„Ne znam koliko su današnje generacije uopće zainteresirane za odlazak na utakmice. Jer, bez atmosfere u dvorani, tu nešto fali. Svaki entuzijazam, svaki klub koji se diže s entuzijazmom je dobra stvar. Pitanje je samo koliko tu ima mogućnosti. Danas, nažalost, prvenstveno novci odlučuju o tome hoće li neki klub moći napraviti iskorak. Svjedoci smo situacije da čim se pojave neki novi malo bolji igrači, oni odlaze. Teško je na taj način održavati kvalitetu kluba s kojom se onda može 'pucati' na rezultate koji bi održavali ambicije i očekivanja navijača. Jer, Zagrepčani su naviknuti na neke europske utakmice, a toga više, nažalost, nema“.

Teško je, pogotovo u ovako kratkom vremenu, pričati o nekakvoj strategiji razvoja sporta. No, zanimalo nas je što je po Nakiću ključna stvar u domaćoj košarci koja nedostaje da bi ista bila ako već ne na razini 80-tih, onda barem na razini 90-tih godina prošlog stoljeća?

„Ključna stavka je u proračunima klubova. U današnje doba bez adekvatnih sredstava nema smisla razgovarati o rezultatima. Imamo primjer beogradskih klubova, Crvene zvezde i Partizana, prebrojite samo koliko imaju stranaca, a Srbija ima duplo više stanovnika od Hrvatske i popularnost košarke je veća budući da Zvezda već godinama igra Euroligu, a Partizan, pogotovo nakon dolaska Željka Obradovića, ima velike aspiracije. Unatoč tome, imaju puno stranaca u rosteru. Momčad koja danas želi ostvariti vrhunski rezultat mora na svakoj poziciji imati barem dva igrača. Ne trebaju biti vrhunski, ali kvalitetu moraju imati. Za to treba imati proračun i strategiju dovođenja igrača, pronalaziti najbolje u skladu s proračunom s kojim klubovi raspolažu“.

Cibona ove godine ima dosta mladu momčad koja je u navratima potvrdila da bi ove godine mogla biti konkurentna u ABA ligi, možda ne s njenim vrhom, ali sa sredinom svakako. Mislite li da bi u narednim godinama Cibona mogla ponovno biti konkurentna najboljim klubovima ovog dijela Europe?

„U Ciboni ima dosta mladih i perspektivnih igrača, samo je pitanje kako će se oni razvijati i koliko će dugo ostati u klubu. No, bez nekoliko iskusnih igrača koji će tim talentima dati neku dodatnu kvalitetu i njih učiniti boljima teško da možemo očekivati da će Cibona ponovno biti konkurentna najboljim klubovima ABA lige“.

Naravno da nismo mogli zaobići pitanje rezultata hrvatske košarkaške reprezentacije koja je bez medalje na velikim natjecanjima već punih 27 godina. Zanimalo nas je koliko uspjeh reprezentacije motivira mlade da se počnu baviti sportom, u ovom konkretnom slučaju košarkom?

„To je jedno sociološko pitanje na koje je prije bilo puno jednostavnije odgovoriti. U moje igračko doba, govorimo o 70-tim i 80-tim godinama prošlog stoljeća, s uspjesima reprezentacije automatski je rastao interes za košarkom. No, tada nije bilo NBA-a, mobitela, interneta, kompjutera i ostalih stvari koji danas mlade odvlače od igrališta i bavljenja sportom općenito. Pogledajte koliko Hrvatska ima manje djece općenito i koliko se djeca manje bave sportom nego prije. Mislim da bi trebala postojati strategija sporta na državnoj razini s ciljem povećanja broja mladih koji se bave sportom“, rekao je Nakić i pojasnio:

„Osim promidžbe bavljenja sportom, ključ je i u obrazovnom sustavu. Mislim da bi trebalo povećati broj sati tjelesnog odgoja i nekako animirati profesore u školama da motiviraju djecu i mlade na bavljenje sportom. Ne govorim o košarci, nego sportu općenito. Izgubilo se ono što je u naše vrijeme bilo dominantno, a to je da se djeca igraju vani. Na igralištima nisi mogao doći na red da bi zahaklao košarku ili nogomet. To su sve faktori koji utječu na interes mladih za bavljenje sportom i bazu mladih sportaša iz koje se crpe talenti koji onda mogu nešto napraviti u profesionalnom sportu“.

Sanjin Strukic/PIXSELL Sanjin Strukic/PIXSELL

Prije su mladi mogli u domaćoj ligi gledati najbolje hrvatske košarkaše ne samo svojega doba. Krešimira Ćosića, Dražena Petrovića, Aleksandra Petrovića, Nikolu Plećaša, Andru Knegu i, dakako, našeg sugovornika. Današnje košarkaške zvijezde igraju u NBA ligi ili Europi i tek ih povremeno, u rijetkim domaćim utakmicama u reprezentativnom dresu, klinci mogu uživo vidjeti na djelu.

„Idoli su apsolutno potrebni mladima jer kroz njih ostvaruju svoje ambicije. Žele biti kao oni i streme tome. Danas je mogućnost mladih čak i veća da gledaju svoje idole zbog televizije i utakmica. No, smanjenja im je mogućnost da ih vide u živo, a to svakako utječe na manjak interesa za košarkom i sportom općenito. Zato mislim da je ova odluka FIBA-e, koja je onemogućila igračima koji igraju u NBA ligi da igraju kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo, katastrofalna. To je hendikep za reprezentaciju koja se onda teže može kvalificirati na velika natjecanja, a bez dobrih rezultata na velikim natjecanjima svakako pada i interes za reprezentaciju sporta o kojem se radi“.

Vratimo se malo na tu poveznicu između Cibone i Dinama. Dojam je da mladima danas nepojmljiv interes koji je u 80-tima u Zagrebu vladao za ta dva kluba. Kako je tada bilo živjeti u Zagrebu i kako su stanovnici glavnoga grada reagirali na vaše uspjehe?

„Bilo je prekrasno živjeti u Zagrebu jer je interes za košarku i nogomet tada bio jako veliki. Cibona je sa svojim uspjesima dovela do toga da su ljudi dolazili po dva do tri sata prije utakmice u dvoranu kako bi zauzeli mjesta. Danas postoje te snimke na YouTubeu i koga zanima može pogledati kako je izgledala tadašnja atmosfera na Ciboninim utakmicama. Red za kupnju karata nekada je znao biti od Dežmanovog prolaza pa skroz do Saloona. Brojni navijači pratili su nas na finale Kupa prvaka i Kupa pobjednika Kupova u Atenu, Novi Sad, Budimpeštu. To je trebalo doživjeti i naravno da je takva podrška ljudi iz svojega grada predstavljala zadovoljstvo svakome tko je u to vrijeme igrao. A kada još osvojiš trofej, cijela priča bude još i ljepša“.

Nakić je igrao s dvojicom velikana hrvatske košarke za koje će mnogi reći da su najveći ovoga sporta. Kako biste mlađim košarkašima i čitateljima opisali Krešimira Ćosića i Dražena Petrovića?

„Kada govorimo o njihovom doprinosu uspjesima Cibone treba reći da je Krešo došao u klub na zalasku svoje karijere. On je u Cibonu doveo svoje iskustvo, stabilnost, znanje i liderstvo pretočeno u vođenje nas mlađih igrača na terenu. Dražen je došao kao mladi igrač, kao veliki radnik, s velikom ambicijom i talentom. I, naravno, kao veliko pojačanje. On je došao u već formiranu momčad koju je on napravio boljom, ali koja je i njega napravila boljim igračem i omogućila mu da s uspjesima koje je ostvario s nama ostvario sve što je kasnije ostvario u karijeri“.

Nakić je ujedno bio dio jugoslavenske reprezentacije koja je 1980. u Moskvi osvojila zlatnu olimpijsku medalju (na turniru na kojem nisu nastupali Amerikanci), a četiri godine kasnije u Los Angelesu (na turniru na kojem nisu nastupali Sovjeti) broncu. Danas se dosta često u trivijalnim košarkaškim razgovorima raspravlja o tome bi li momčad sastavljena od najboljih igrača iz bivše države mogla parirati najjačoj američkoj reprezentaciji?

„To ulazi u domenu onoga 'što bi bilo, kad bi bilo'. Teško je to reći, u svakom slučaju broj igrača izvan SAD-a koji igraju u NBA-u je nemjerljivo veći u odnosu na naš period. Siguran sam da bi tu bilo dobre borbe, ali kada bi Amerikanci došli s najboljim igračima i ozbiljno se pripremili, opet mislim da bi im Europljani s ovih prostora teško parirali“.

Za kraj, vratili smo se na današnji dvoboj u Draženovom domu. Drugoligaški Dinamo dočekuje favoriziranog abaligaša Cibonu, očekuje se i veći interes publike…

„Teško je predvidjeti koliko će ljudi doći na utakmicu s obzirom na ova pandemijska vremena, ali kao što sam rekao na početku, mislim da će ovo biti jedno lijepo iskustvo i lijepa utakmica za igrače Dinama, a konačni rezultat ovisit će o motivaciji i ekipi s kojom će Cibona izaći na teren“.

 


Tagovi

Kup Krešimira ĆosićaCibonaKK Dinamo ZagrebMihovil Nakić

Ostale Vijesti