ZORAN ČUTURA: Feralove križaljke

Sad kad su se svi koji su to smatrali potrebnim i mentalno i pisanom riječju oprostili od Predraga Lucića, kad su svi koji su to smatrali potrebnim pogledali emotivan govor Bore Dežulovića na pogrebu – nekako mislim da bih i ja to trebao učiniti. Malo će ovdje biti govora o košarci, o sportu, pa svi koji očekuju moj uobičajen tekst za Germanijak neka lijepo odmah odustanu, jer ga neće pročitati. Nećete pročitati ni panegirike Lucićevom životnom i novinarskom djelu, oni koji su nastavili čitati tekst nakon prethodne rečenice ionako sve znaju. Riječi su uzaludne u ovakvim situacijama, 'čemu ovdje plač i tužbe? što mogu biti glasi ljudi kraj ove vječne tužbe i mira', stihovi A.B. Šimića stoje na grobu prijatelja i košarkaša Srebrenka Despota, poginulog u saobraćajnoj nesreći davne i pradavne 83'.  Malo uspomena na moje dvije splitske godine, to sam imao na umu. Na susret s drugačijim mentalitetom i stanjem duha, na susret s Feral Tribuneom, čiji se početak izlaženja taman poklopio s mojim životom u Splitu.

> OSTALE KOLUMNE ZORANA ČUTURE NA GERMANIJAKU

U Splitu sam, dakle, igrao i živio dvije godine, od 92' do 94'. S obitelji, zato ne kažem samo igrao, nego sam i živio tamo. Mali Tomislav išao je u školu, još manja Hana u vrtić. Feral se transformirao u samostalnu tiskovinu nakon što je prethodno bio podlistak, a mi smo živjeli na pola puta između Bačvica i Gripa, u stanu gospodina Lovre Tvrdića, koji smo iz stana pretvorili u dom. Ako ni s čim drugim – a ono jednom prelijepom slikom gospodina Vaska Lipovca, koja mi je i sad, dok ovo pišem, iza leđa.  Poklonio sam je – kao - supruzi za deset godina braka, ali sam je sam izabrao i donio je kući iz ateljea tog velikog, velikog gospodina na početku Vukovarske. Evo, još jedan pokojnik u pričici…

Feral nam je tada bio obavezno štivo. Kad smo malog Tomislava vodili na tenis u Stobreč (neprijatelja treba izmoriti da bi doma bilo manje problema s njim) sjedio sam kraje terena, čitao sam ga i pokušavao riješiti križaljku. Križaljke u Feralu su bile posebna priča, nije to bila varijanta pod jedan vodoravno 'koja rijeka teče ispod Savskog mosta?', nego su to bile priče koje je slagao Ćićo Senjanović (isusmater, i on je umro!). Priče u koje je trebalo umetati termine, imena, mjesta, datume, ispričane dijalektom i uglavnom utemeljene u Ćićinim osobnim iskustvima, kako je već i inače pisao. Iz ove perspektive nije mi jasno kako mi je to uspjelo, ali – nakon niza neuspješnih pokušaja uspio sam riješiti dvije križaljke za redom, što sam smatrao nevjerojatnim osobnim dometom. (I) zbog toga što sam znao, i znam, puno ljudi koji su uredno konzumirali Feral, ali ne znam nikoga tko je tu križaljku ikada riješio. Tako ponosan na sebe, spakiram ja riješene križaljke u kovertu, pošaljem na adresu Ferala i napišem otprilike 'dragi moji, recite Ćići da se idući put malo bolje potrudi, jer sam uspio riješiti dvije križaljke', potpišem se punim imenom i prezimenom, i u ps-u zamolim da sve skupa ostane isključivo za internu upotrebu. Važno je napomenuti da tu ekipu iz Ferala – Lucića, Dežulovića, Ivančića i ostale - tada još nisam osobno poznavao. Nikakve reakcije nije bilo, i s vremenom sve, naravno, zaboravim.

Nekadašnju Jugoplastiku, današnji Split, a tadašnju Slobodnu Dalmaciju u lokalnoj Slobodnoj pratio je – uglavnom – Danijel Trumbić. Jednom sam želio razgovarati s njim, više ne znam jesam li ga htio napasti, pohvaliti ili pozvati na kavu, otprilike sam znao gdje živi – bili smo blizu - ali mu nisam znao adresu, pa sam preko telefonske službe za informacije pokušao doći do njegovog telefonskog broja. Mobiteli, ne zaboravljajmo, početkom devedesetih nisu još bili sastavni dio naših života. Zovem ja, dakle, informacije, objasnim kakav problem imam, a žena s druge strane žice kaže ovako 'u tom kvartu žive vam dvije obitelji Trumbić', i ispriča mi genezu te obje obitelji, od turskih osvajanja naovamo, kako su se uopće našle u tom kvartu. Takav je, jbg, tada bio Split… Onaj Split u kojem su gasili struju zbog redukcija struje taman početkom središnjeg Dnevnika, onaj Split u kojem su zamrzivači zbog toga bili prazni, djeci je bio uskraćen sladoled, a do ostatka svijeta dolazilo se preko pontonskog mosta. I dobijem oba broja telefona.

Okrenem prvi broj, pristojno se predstavim – tada sam još uvijek bio pristojan, danas više nemam snage za pristojnost - ukratko prepričam razgovor sa službom za informacije, i pitam bih li mogao razgovarati s Danijelom, a ženski glas s druge strane žice kaže mi 'mi smo ona druga obitelj Trumbić koja živi u ovom kvartu. Ali, kad se već ovako čujemo kažite mi – šta vam pada na pamet da pokušavate riješiti križaljke u Feralu?!' Šok i nevjerica, tupilo i nekuženje s moje strane.

To je – odvrtila se mala zagonetka – bila supruga Predraga Lucića, Sandra. Društvo iz Ferala, eto, poštovalo je moju želju da sadržaj onog pisma u ostane u domeni interne upotrebe, ne želim ni danas znati kakvu su zajebanciju napravili oko toga. Jer je splitski humor, grub, grez, težak, ponekad vrlo uvredljiv… Kasnije sam ih upoznao, i Sandru također, i dalje sam pratio što pišu i govore, slušao 'Melodije Bljeska i Oluje' ili 'Evra i Eura' ili 'borbe i pretvorbe' ili 'garde i estrade' ili kako su se te melodije Lucića i Dežulovića već zvale one večeri u Kerempuhu. Malo sam se i iznenadio kad su mi diskretno dali do znanja kako i oni mene poštuju, da za njih nisam samo jedan od dugonja s poremećajem hipofize. I bilo mi je drago, silno drago. Kome i ne bi bilo?

Na pogrebu nisam bio, ali ću u Splitu biti krajem mjeseca i tada ću obići Lovrinac. Lucić je zaslužio barem taj moj mali, minimalni, dodatni napor.

(Foto: Pixsell)